PRTLJAG OD OSAM KVADRATA LAMPERIJE

Reportaza: Autobus Bec - Banjaluka

Banjaluka, 13. jul 1999. (AIM)

Iza juzne zeljeznicke stanice u Becu nalazi se autobuska stanica za jug. Po parkiranim autobusima, jug je bivsa Jugoslavija. Petnaestak njih, izmedju 17 i 18 casova krece put Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Jedan do drugoga stoje autobusi za Zagreb, Vukovar, Ub, Sarajevo, Mostar, Siroki Brijeg, Banjaluku (Srbac)...

Po markama autobusa nepogresivo se prepoznaje ciji su. Najbolji i najluksuzniji su oni koji voze za Siroki Brijeg, Mostar i Zagreb. Uredni su, luksuzno opremljeni, oprani iznutra i izvana. Njihovi vozaci su u cistim bijelim kosuljama, izbrijani, naglancanih cipela i gospodskog drzanja. Kod svakog je za pojasom mobitel "Nokia" ili "Erikson". Sarajlije ih kopiraju sa manje ili vise uspjeha. U svijet salju nove autobuse, ne zaostaju sa mobitelima, ali teze im padaju bijele kosulje i plave pantalone.

Jedini autobus za Republiku Srpsku licio je tog popodneva na ruzno pace iz djecije price. U poredjenju sa ostalim, prije bi mu bilo mjesto na nekom austrijskom otpadu dotrajalih vozila. Zaudarao je na znoj, smrad i prljavstinu. Uz prolaz, na rukohvatima sjedista, stoje vezane plasticne kante za otpatke, zapremine poput onih molersih. U putu ce se pokazati da nisu dovoljno velike, jer su se brzo punile plasticnom ambalazom, kesama i kutijama, ostacima hrane i raznim otpacima. Nekada bijele navlake na sjedistima odavale su dugi nemar i nebrigu. Umjesto klima-uredjaja i nekada ispravne ventilacije iznad sjedista, otvorena su dva prozora na krovu i ukljucen ventilator na sredini krova. To je jedini mehanizam hladjenja za temperaturu koja je tog dana premasivala 32 stepena.

Dok su putnici susjednih autobusa u prtljaznik uredno slagali svoje kofere i putne torbe, za Banjaluku je tovaren trosjed od plisa, osam kvadrata lamperije i jedan manji ormar. "Pozdravi strica i reci mu da je sinovac porucio da ga odmah isproba", porucuje po vozacu posiljalac trosjeda.

Sudecu po guzvi na peronu covjek bi ocekivao da ce bar pola putnika ostati bez sjedista. Kada je autobus krenuo, ispostavilo se da je gotovo poluprazan i da je vise ljudi ispracalo dvadesetak putnika. Bili su to 'zemljaci' koji su slali poruke, pakete i paketice, rodbina i prijatelji, i oni koji su navratili da porazgovaraju koju sa 'svojima'.

Zauzevsi po dva sjedista, putnici za zavicaj se odmah raskomotise. Jedni skidose cipele da rashlade bose noge, drugi potegose konzerve sa jeftinim austrijskim pivom, treci se latise nozica i kesa sa hranom i navalise da jedu prije nego sto ih 'uhvati mrak'. Kad zavrsise sa jelom, brzinom kojom se jede na 'baustelu', putnici potegose kutije bijelog i crvenog 'Malbora' i bez rijeci zapalise. Jedan od njih cudio se kako to da u autobusu nema pepeljara. "Prije je to bilo u svakom autobusu", konstatuje i prisjeca se da su pepeljare prvo izbacili Slovence. "Nije, brate. Dvadeset godina se ni kod nas nije pusilo u autobusu", odgovara drugi. "Eno, pusi i vozac", poteze alibi ovaj i pripali cigaretu. Vozac ce pusacima skrenuti paznju na austrijskoj granici da ugase cigarete i sklone opuske, 'jer su mu prosli put zbog pusenja carinici pravili problem'.

Vozac u ulozi konduktera naplati karte (50 DM od Beca do Banjaluke) i baci se na privatni biznis: "Hladno pivo i sok, ko zeli? Primam sve valute". Ozednjeli putnici izvadise sitnis iz dzepova, iskonvertovase silinge, dinare, lipe i kune i udarise po hladnom pivu. Poslije piva krenu razgovor i dovikivanje s kraja na kraj autobusa. Stari poznanici sa gradilista i zajednickih putovanja kuci okrenuse razgovor na salu i segacenje. U razgovor se umijesa zena poodmaklih godina, koju neko nazva 'tetka' i razgovor se pretvori u neukusne 'muske' aluzije. Tetka sva dobacivanja spremno doceka, stavljajuci sagovornicima do znanja da 'samo pricaju, a ne smiju mrdnuti od svojih zena'.

Sa carinicima nije bilo problema sve do dolaska na hrvatsku granicu. Kad autobus krenu nakon pregleda prtljaga, vozac dodje do Pantelije i saopsti mu da je carinik uzeo 50 DM za njegovu lamperiju. "Sto me nisi zvao", progundja Pantelija i nevoljno dade vozacu novac. Ovaj se nadje uvrijedjen zbog nepovjerenja i odbrusi mu da ce sledeci put pozvati njega da se raspravlja 'sa njima'. Tako i bi na granicnom prelazu Dvor. "Ovaj trazi po 25 DM. Idi ti da se raspravljas sa njim", zove vozac Panteliju. "Daj mu", dovikuje ovaj, videci da nema kud.

Pantelija mrmlja i psuje, ponavljajuci kako je i do sada nosio svasta pa mu nisu 'ovoliko trazili'. Kad je za nekoliko minuta carinik Republike Srpske viknuo "Ko ima nesto za prijavljivanje", Pantelija odvali kao iz topa: "Imam ja osam kvadrata lamperije". Nakon pregleda prtljaga, carinik ponovo proseta autobusom i upita ciji su ormar i tapete. "Koliko si platio lamperiju?", pita Panteliju. Ovaj ne odgovori, a carinik ode prema izlazu. Potom ulazi vozac i saopstava da 'ovaj trazi 100 maraka da nas ne vodi na terminal". "Oporezujte se po 10 maraka, ili cemo cekati do 7 sati", kaze. Nasta gundjanje i negodovanje: "Nek plate ovi sto nose, zasto ja da placam...? Zena sa tapetama dade vozacu svoj dio i ovaj ponovi upozorenje. "Jebem ti lamperiju, i kad sam je ponio. Reci mu nek je uzme i nosi"..., ne prestaje da psuje Pantelija. Videci da nema nagodbe, vozac ode do carinika i brzo se vrati. Nasta muk i svima laknu kad autobus krenu prema Novom i Prijedoru.

"Ko izlazi u Prijedoru?", promrmlja vozac, prvi put nakon neprijatne scene na granici. Tada se ispostavi da je putnik iz Prijedora 'zaboravljen' negdje u putu. Oni koji su sjedili oko njega zakljucise da je ostao na benzinskoj pumpi na izlazu iz Austrije. Iznad sjedista pronadjose njegovu aktovku i konstatovase da bi pasos mogao biti kod njega. "Nek' je ziv i zdrav. Valjda ima kod sebe pare", zakljucise sa olaksanjem i umirise se pred jutarnjim snom.

U usnulu Banjaluku autobus iz Beca stize na vrijeme. Putnike za daleko Knezevo cekao je autobus. Oni za Mrkonjic Grad i Kotor Varos morace cekati jutro. Banjalucani bude jedinog taksistu, koji spava na zadnjem sjedistu svog vozila. Samo Pantelija ostade da objasnjava vozacu gdje ce mu istovariti lamperiju kad bude izlazio iz grada.

Branko Peric (AIM)