DOVIDjENJA U SLJEDECEM HAAGU

AIM, ZAGREB, 11.7.1999. Ljerka Mintas-Hodak, potpredsjednica hrvatske Vlade, zaduzena za europske integracije, nedavno je iznijela zanimljivu pravnicku tezu koja bi, prepricana svakodnevnim jezikom mogla izgledati ovako: ako ste s nekim na smrt posvadjani, a zelite poboljsati (normalizirati) odnose - tuzite ga sudu. Objasnjavajuci smisao tuzbe kojom je 2. srpnja hrvatska Vlada Medjunarodnom sudu pravde (ICJ) u Den Haagu, tuzila Saveznu Republiku Jugoslaviju za genocid, Mintas-Hodak je rekla kako taj cin nece negativno utjecati na buducu normalizaciju odnosa sa SRJ, vec naprotiv - tuzba bi te odnose, koji nisu na zadovoljavajucoj razini, trebala poboljsati! "Osim sto ce razjasniti tko je agresor, a tko zrtva, pravorijek suda razjasnit ce ulogu Hrvatske u Domovinskom ratu na ovim prostorima", dodala je i tako svojoj neobicnoj tezi prisila jos neobicnije objasnjenje.

Sto dakle stoji u tuzbi koju je Hrvatska, gotovo pune cetiri godine nakon zavrsetka nikad proglasenog rata, uputila Medjunarodnom sudu pravde? Jugoslavija je izvrsila agresiju na Hrvatsku, podupiruci, naoruzavajuci podstrekujuci i upravljajuci pobunjenickim skupinama unutar Hrvatske, a protiv njene zakonite i demokratski izabrane vlasti. Jugoslavija im je osiguravala vojne kadrove, opskrbu i novac, s namjerom unistenja Hrvata na podrucjima koja su okupirana vojnim akcijom. Rijec je dakle o genocidu, za vrijeme kojeg je, na trecini okupiranog hrvatskog podrucja ubijeno vise od 20.000 ljudi, 55 tisuca ih je ranjeno, a tri tisuce nestalo. Razmjere genocida trebao bi potvrditi i podatak o 120 masovnih grobnica. Ukupna ratom izazvana steta procijenjena je na 27 milijardi dolara. Zanimljivo je kako je u tuzbi - a tome cemo se vratiti kasnije - Hrvatska optuzila Jugoslaviju i za masovni odlazak hrvatskih Srba iz zapadne Slavonije i Krajine, nakon vojnih akcija HV-a, "Bljesak" i "Oluja" (svibanj, odnosno kolovoz 1995.). "Dok je RH ponovno uspostavljala svoju legitimnu vlast, a najvise razine hrvatske Vlade, ukljucujuci i predsjednika Tudjmana, dali jamstva da se lokalni Srbi nemaju cega bojati i da trebaju ostati, SRJ se, naredjujuci, ohrabrujuci i poticuci hrvatske drzavljanje srpske nacionalnosti s podrucja Knina, upustila u aktivnosti koje su rezultirale drugim krugom etnickog ciscenja", stoji doslovce u tuzbi koja sadrzi 21 stranicu teksta.

Hrvatska tuzba protiv Jugoslavije predstavljala je stanovito iznenadjenje. Tudjman nikada nije pokazivao zelju da Milosevicu komplicira zivot - staro prijateljstvo iz Karadjordjeva, kad se zajedno dijelila Bosna, ocito je bilo jace od kasnijih medjusobnih ratovanja. Onaj tko bi htio pronaci desetak ruznih rijeci koje je Tudjman odaslao na Milosevicev racun (i obrnuto), morao bi se vraski potruditi i biti sretan nadje li ih bar upola. Otkud onda

• i to u naoko najnezgodnijem trenutku za srpskog vozda, u vrijeme kad je drugi haaski sud, onaj za ratne zlocine (ICTY), podigao optuznicu protiv jugoslavenskog predsjednika - hrvatska tuzba protiv SR Jugoslavije? Odgovor je prilicno jasan, bar sto se medjusobnih odnosa Tudjmana i Milosevica tice - dok tuzba u Haagu stigne na red, a do pocetka rasprave mogu proci godine, Milosevic, a najvjerojatnije ni Tudjman, vise nece biti na vlasti. Srpskom vozdu nakon gubitka Kosova ozbiljno se uzdrmao dosad neprikosnoveni tron, a hrvatski vrhovnik, posluzi li ga naruseno zdravlje, docekat ce i kraj svog drugog (po Ustavu posljednjeg) mandata.

Cemu dakle hrvatska tuzba protiv SRJ? Moglo bi se kratko odgovoriti: zbog velikog skripca u kojem se nasao Tudjman osobno i sve cescih nagovjestaja da se linija odgovornosti, za zlocine koju su pojedinici u Hrvatskoj vojsci pocinili za i nakon akcije "Oluja", opasno pocela priblizavati samom vrhu zapovjedne piramide. Gotovo je sigurno da ce haaski sud (ICTY) uskoro obznaniti optuznice za ratni zlocin protiv cetiri hrvatska generala. Dogodi li se to, Hrvatska ce se naci u velikim nevoljama, a slucaj Slobodana Milosevica zorno je pokazao kako je Louise Arbour, glavna tuziteljica haaskog tribunala, mislila posve ozbiljno kada je proteklih mjeseci govorila de se njen sud

• prikupi li dovoljno dokaza - nece libiti podizanja optuznice ni protiv sefova drzava.

Prema nekim indiskercijama dospjelim iz krugova bliskih Predsjednickim dvorima, Tudjman je, nakon sto mu se, u nezgodnom kontekstu ime sve cesce pocelo spominjati u nekim vaznim svjetskim novinama ("The New York Times", primjerice), osobno naredio da ga diplomatske i obavjestajne sluzbe pedantno izvjestavaju o svakom fajlu u kojem se prezime Tudjman spominje u kontekstu s nizozemskim gradom Den Haagom. Da u pitanju nisu samo spekulacije, potvrdio je i povjerljivi dokument hrvatske Vlade, kojeg je - nekoliko dana nakon sto je Hrvatska podigla tuzbu protiv SRJ - provalio tjednik "Nacional". Rijec je o biljesci sa sjednice Savjeta za suradnju s Medjunarodnim kaznenim sudom iz listopada prosle godine, dokumentu iz kojeg je vidljivo kako je vrh hrvatske vlasti itekako svjestan cinjenice da s ICTY-ijem stvari ne stoje sjajno. Signali iz Haaga jasno su naime pokazali da ce Hrvatska tesko moci braniti zlocine koje su, nikad kaznjeni podjedinci iz HV-a, pocinili u vrijeme (i poslije) vojne akcije "Oluja".

Cini se da je u Haagu, upravo zbog toga sto ti zlocini nikada nisu bili sankcionirani, prevagnuo stav kako valja ici prema visim razinama odgovornosti, pa se tako pocela pripremati optuznica za prvog od cetvorice generala, Antu Gotovinu. Ne bi li nekako sprijecila ono najgore sto joj se moze dogoditi hrvatska je Vlada unajmila americkog odvjetnika Davida Rivkina s namjerom da je izvuce iz neugodnog holandskog sosa u kojeg je upala. Za dosadasnji honorar od milijun dolara, Rivkin je postavio dvije linije haaske obrane. Prva bi se mogla nazvati pravnom fantastikom - Rivkin je naime zelio osporiti nadleznost ICTY-ija nad akcijom "Oluja", tvrdnjom kako to nije bila zavrsna faza Domovinskog rata, vec "neoruzani sukob". Ta krajnje nategnuta, za mnoge nedokaziva teza, vrtila se neko vrijeme s velikom skepsom u hrvatskom drzavnom vrhu, jer nikome, pa vjerojatno ni njenom autoru Rivkinu, nije bilo jasno kako je obraniti. Uostalom, ni Rivkinov kolega, profesor Francis A. Boley, jedan od najpriznatijih strucnjaka za podrucje me|unarodnog prava (Boley je sastavio slicnu tuzbu koju je protiv SRJ podnijela Bosna i Herecegovina), bio je poprilicno skeptican.

Odgovarajuci na pitanje kakvi su izgledi hrvatske tuzbe protiv SRJ, Boley je odgovorio: "Jedini problem s kojim ce se Hrvati suociti je operacija 'Oluja'. Pretpostavljam da ce skracena Jugoslavija podnijeti protuoptuznicu u vezi s tom operacijom, kao sto je svojedobno u dva navrata podigla optuznicu za genocid, koju sam ja u oba navrata pobijedio. Mislim da ce 'Oluju' biti ipak nesto teze obraniti". Slicne procjene, vidljivo je iz povjerljivog dokumenta kojeg je provalio "Nacional", prevladale su i medju najvisim hrvatskim duznosnicima, okupljenim oko Savjeta za suradnju s Medjunarodnim kaznenim sudom. Zato je Rivkin posegnuo za rezervnom varijantom kupovanja vremena - pripremio je elemente za tuzbu haaskom sudu (ICJ-u) protiv SRJ, koju je formalno podnijela hrvatska Vlada. Rivkin naime drzi kako cinjenica da ce se taj spor rjesavati godinama daje Hrvatskoj odlican alibi za bitku s drugim haaskim sudom (ICTY-ijem) i neizrucenje generala Gotovine. Ta se opcija, uz neupitan blagoslov Tudjmana, ucinila zanimljiva i hrvatskoj Vladi, pa je tuzila SRJ.

Hrvatskom je vrhu itekako stalo da kupi sto vise vremena - kad se spor bude rjesavao i u Hrvatskoj i u Jugoslaviji na vlasti ce biti neke druge garniture. Tudjman se Milosevicu nece zamjeriti, jer je hrvatska tuzba protiv njegove zemlje tek mlaka vodica prema onom sto srbijanskom vozdu sprema Louise Arbour. Jer, ako su se nekad medjusobno pozdravljali s "Dovidjenja u sljedecem ratu", mozda je posljednji oprostaj dvojice drzavnika glasio: "Dovidjenja u sljedecem Haagu".

DRAGO HEDL