BIELO MLIEKO BABICA I BROZOVICA

AIM, ZAGREB, 7.7.1999. Iz Hrvatske je posljednjih deset godina prognano mnogo rijeci i unisteno mnogo knjiga po bibliotekama. Unistene knjige su bile ili slozene cirilicnim slogom ili su pak bile latinicne no na ekavici. U prognane se rijeci ne racunaju one koje su otisle sa prognanim Srbima, donedavnim stanovnicima Hrvatske. Prognane su rijeci iz hrvatskih ograda zubnih. Ne smije se vise reci "obaveza", no se mora reci "obveza", pa se ne smije reci ne samo "obavezno", vec odnedavna ni "obvezno", no se mora reci i pisati "obvezatno". Ne smije se reci "osnovno", nego "temeljno". Pa je, tako, pitanje dana, kad ce razularena hrvatska jezikoslovna kamarila zatraziti od svoga monarha da zavede zabranu naziva "osnovna skola" i uvede "temeljna skola".

Hrvatska podivljala jezikoslovna kamarila cini da u hrvatskoj jezickoj stvarnosti nema dosadnih tema. Hrvatski drzavotvorni lingvisti nacinili su razlikovni rjecnik srpskoga i hrvatskoga jezika i odmah ga proglasili svetom knjigom. Pa su hrvatski drzavotvorni lingvisti stvorili lingvisticku vojsku i policiju, tajne sluzbe i zbirove, te zapadnu varijantu standardizirane novostokavstine proglasili zasebnim knjizevnim jezikom. Pa su ucinili da se po prvi puta u Zagrebu prikaze srpski film "preveden" na hrvatski. Ono na cemu se cijeli svijet dosadjuje i smije u danasnjoj Hrvatskoj malo koga odosadjuje a ne zasmijava nikoga. Tako pravopisna stvar, dosadna svemu svijetu, u hrvatskoj stvarnosti ispada pitanje da ga znacajnijega nema. Sve zbog toga sto su u igri prije svega Srbi, a onda, dakako, i drugi nehrvati od kojih je drzavotvorni bog hrvatski zacrtao da se Hrvati moraju odvojiti, odaljiti i ne sastati vise nikada i nigdje.

Uz nevjerovatnu fiksaciju drzavom, jezicna razdvojba je glavna fiksacija hrvatska. Hrvatska lingvisticko-filoloska kamarila puna je titula doktorskih i profesorskih, evo Dalibor Brozovic, pa Stjepan Babic, oba akademici, obojica profesori. U hrvatskoj drzavotvornoj stampi uz imena im stoji uvijek "uglednik", "znanstvenik svjetskog glasa" i sve tako. Znatizeljnik koji se podrobnije pozabavi ugledom tih uglednika i znanstvenika tesko ce im u radovima koji su ih zadnjih deset godina ucinili uglednicima pronaci ista od ozbiljnije nauke ili istrazivanja. Receni se akademici posljednjih desetak godina bave uglavnom "sirenjem istine o hrvatskome jeziku". Djelatnost njihova istinosirivsa ne pociva ni na jednom vjerodostojnom argumentu i sve sto postulira cista je laz. Jedina istina kojoj su receni akademici ovih desetak godina dobrano odani jest sovinizam njihov.

Zadatak koji su sebi i hrvatskom puku nametnuli jeste stvaranje uvjerenja da su hrvatski jezik i srpski dva posve razlicita jezika. Pri tome taj trust mozgova akademskih uzima za polaziste nesto sto bi, shodno njihovoj moci i sposobnostima, trebalo da je dolaziste: da su srpski i hrvatski dva potpuno razlicita jezika, te kako onda mogu biti slicna, ili, ne daj boze - ista, kad su razlicita kao turski i kineski ta dva recena jezika. A ti isti jezikoslovci ispisali su, sebi na nevolju, prije no sto su postali pobocnici danasnje stranke na vlasti hrnjage papira o dijasistemu novostokavskom, o novostokavskoj folklornoj koiné, o zapadnoj varijanti zajednickoga jezika. No cim se promijenila kapa promijenila se i glava. Danas se, recimo, Brozovic zalaze da se jednom zauvijek dokine naziv srpskohrvatski, "zato sto je nepovratno i nepopravljivo kompromitiran i zato sto je opasno viseznacan". Kompromitiran je naziv jezika, a nije kompromitiran Brozovic!

A samo u svojoj ni trideset godina staroj knjizi "Standardni jezik" Brozovic naziv "hrvatskosrpski" upotrebljava oko dvije stotine puta! No Brozovic je jedan od dopredsjednika vladajuce stranke. Te je u tome svojstvu sastavio i programska stajalista HDZ-a o hrvatskome jeziku u kojima je, medju ostalim napisao da "i kada se radi o jeziku, mladezi Hrvatske demokratske zajednice mogu uzorom biti nacela kojih se u svojim govorima i tekstovima pridrzava predsjednik HDZ dr. Franjo Tudjman". Pa Stjepan Babic. Sezdesetih godina oglasavao se clancima o uklanjanju leksickih razlika srpskih i hrvatskih, a devedesetih sav se dao na gonjenje svega sto "vonja na srpsko". Evo lingvisticke mudrosti sto ju je Babic kao glavni urednik tiskovine pod imenom "Jezik" objavio u odgovor nekakvu citaocu koji ga navodno pita je li "pauk krstas" hrvatski naziv: "Prvo sto treba utvrditi jeste od kada je naziv. Ako je naziv nastao poslije 1918. i to pod srpskim pritiskom, onda ga treba napustiti. Ako nije, moze ostati."

Ispod Babiceva je pera a sa mjesta predsjednika Vijeca za normu hrvatskoga jezika otisao krajem prosle godine dopis razlicitim znanstvenim, kulturnim i politickim ustanovama sa pozivom da se doticne ustanove pozabave prijedlogom prema kojem bi reflekse dugoga i kratkoga jata valjalo razlicito pisati te napustiti pisanje "mlijeko" i "tijelo", jer je takvo pisanje "izrazita karadzicevstina koja niposto ne odgovara hrvatskomu izgovoru toga glasa, a i kad se politicki gleda, onda je potrebno da ju napustimo, pogotovu danas kad Srbi uporno dokazuju da smo svoj jezik (pre)uzeli od njih. Nadamo se dakle da cete ovaj prijedlog i zbog politickih razloga prihvatiti." Ko se pazljivije pozabavi djelatnoscu akademika Babica u zadnjih deset godina nece se oteti utisku da su politicki i politikantski a ne lingvisticki razlozi glavni motiv Babiceve navale za uvodjenjem pisanja dvoglasa "ie". Babic je kao kandidat HDZ-a iz Slavonije imao i mandat zastupnika u Saboru Hrvatske. Najvise pak o Babicu kao politicaru dade se saznati iz jedine njegove nejezikoslovne knjige: "Hrvatski politicki vicevi".

Zalosna smisla za humor, bijedne poante, sovinista bez granica to je akademik Babic. Knjiga njegova sakupljacka rijetko kad moze zasmijati, mnogo cesce izaziva jezu. Evo jednoga bisera za sakupljacki ukus jezicnoga reformatora Babica, naslov mu je "Poslusan": Sjede ustase pa zapovjednik rece podcinjenom:

• Strijeljaj ovoga tu!
• Necu, to mi je prijatelj.
• Onda ti!
• Necu, to mi je brat.
• Onda ti! Ovaj ustrijeli i onda zapovjednik rece jos i ovoga i ovoga i ustasa sve postrijelja. Kad je bio gotov, zapita ga zapovjednik:
• Odakle si ti?
• Od Cacak.

Poantom najprizemnije vrste izlisno je baviti se u ovom tzv. vicu. Ono sto citaocu bode oci jeste izraz "od Cacak": vrli akademik za kakvoga Babic u danasnjoj Hrvatskoj slovi morao bi, bez obzira na svu srbofobiju svoju, kao cobanin goveda stokavskih, znati da u Cacku s predlogom od nikad ne ide akusativ. Ni mnogo istocnije, ni u Kraljevu, ni u Trsteniku nema te pojave. Na ovaj prigovor akademik bi Babic, vec prema dometima svoje duhovitosti, mogao spremno odgovoriti da on samo navodi rijeci jednoga ustase iz jednoga vica, iza kojega on, Babic osobno, je li, ne mora stajati. Isti bi odgovor mogao akademik dati i o uvodjenju na mala vrata jedne od ustaskih pravopisnih stvari, kakva je i pisanje dvoglasa "ie". Sto se ovaj doskorasnji vukovac hrvatski u svojoj starosti baca drvljem i kamenjem na Vuka, to ne sprecava nikoga ko ima dva oka da vidi kako bi on rad bio da od vukovca postane Vuk, i to sve bivajuci ustasom u svojoj starosti. Ta zelja njegova pocinje i skoncava na sakupljanju prizemnih viceva, cime se, koliko nam je poznato, Vuk nije bavio.

SINAN GUDZEVIC