SELJACKA BUNA 1999.

AIM, ZAGREB, 1.7.1999. Ceste u Hrvatskoj posljednjih dana lipnja 1999. ponovno su bile zakrcene dugim vijugavim kolonama kako je to znalo biti zlatnih turistickih godina krajem sedamdesetih. No ovogodisnje guzve, za razliku od prijasnjih, izazvanih navalom ljetnih evropskih nomada, zeljnih sunca, mora i odmora, rezultat su seljackih prosvjeda, koji su, nezadovoljni agrarnom politikom Vlade premijera Zlatka Matese, traktorima, kombajnima i plugovima zaprijecili najvaznije prometnice od sjeveroistoka do sjeverozapada zemlje. Stvoren je prilican prometni kaos - bili su blokirani granicni prijelazi s Madjarskom, Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom, zaprijecena je i najznacajnija prometnica, autoput Zagreb - Lipovac (nekoc poznat kao Zagreb - Beograd), a putovanje od zapada prema istoku zemlje pretvorilo se u pravu nocnu moru. Uz to, prilike na punktovima seljackih prosvjeda, tockama bliskih susreta poljoprivrednika i policije, bile su prilicno naelektrizirane i mogle su, da je planula iskra, pretvoriti se u nekontrolirani pozar bijesa i krvoprolica.

Hrvatska se dosad jos nije susrela s tako organiziranim i masovnim seljackim prosvjedima, a ono sto je proslih godina po Slavoniji organizirao seljacki tribun Antun Laslo vise je licilo na dio lokalnog folklora nego na ozbiljan prosvjed koji bi mogao uzdrmati ne samo polozaj ministra poljoprivrede, vec i sam Matesin kabinet. Doduse, ubrzo nakon Laslovih protesta morao je s funkcije otici dotadasnji ministar poljoprivrede Zlatko Dominikovic, no njegov je odlazak vise rezultat brojnih skandala povezanih uz njegovo ime, nego zelje Vlade da micanjem resornog ministra umiri seljake.

No, ove godine sve je izgledalo daleko ozbiljnije. Prosvjedi su trajali danima, bili masovni i dobro organizirani, njihov ucinak je evidentan, a podrska seljacima - kolikogod to nacionalna televizija i drzavni mediji nastojali umanjiti ili drugacije prikazati - stizala je sa svih strana. Vlast je bila u nedoumici sto uraditi: udovoljiti zahtjevima seljaka nije mogla zbog prazne drzavne blagajne; primijeniti represivne metode nasilnog razbijanja cestovnih blokada bilo bi prilicno riskantno jer su socijane prilike u zemlji ionako eksplozivne; ostaviti status quo opasno je bilo iz dva razloga: seljacka buna mogla bi se prosiriti i na radnicku, a produzetak blokada cesta izazvati velike gospodarske stete.

Zahtjevi seljaka - kojima je, kako ovih dana u hrvatskom Saboru objasnjavaju i pojedini oporbeni zastupnici, voda dosla do samoga grla - kolikokogod bili realni, za Vladu su tekso prihvatljivi. Poljoprivrednici su trazili ispunjenje tri za njih najvaznija uvjeta: da im drzava odmah isplati sav novac za isporucene poljoprivredne proizvode; da otkupna cijena ovogodisnjeg roda psenice bude 1,32 kune po kilogramu i da se domaca poljoprivredna i stocarska proizvodnja zastiti od prekomjernog uvoza.

Ministar poljoprivrede Ivan Djurkic, ocito bez ikakvih ingerencija da se uhvati u kostac sa zahtjevima seljaka, pokusao je prvo uvjeriti javnost kako je sav novac za isporucene poljoprivredne proizvode Vlada vec isplatila. Zatim je objasnjavao kako o trazenoj otkupnoj cijeni psenice (1,32 kune po kilogramu) ne moze biti ni govora i da je najvise sto seljaci mogu ocekivati 10 do 15 posto veci iznos na sadasnju cijenu od 0,75 kuna po kilogramu. Djurkicevo objasnjenje treceg zahtjeva seljaka - kojeg su potom papagajski unisono ponavljali i premijer Matesa i predsjednik Sabora Vlatko Pavletic (koji je takodjer primio izaslanstvo Hrvatskog seljackog saveza, organizatora prosvjeda), kao i neki visoki duznosnici HDZ-a - bilo je i najsmjesnije: Hrvatska ne moze zatvoriti svoje granice za uvoz poljoprivrednih proizvoda upravo sada kad je na pragu ulaska u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO)!

Ivan Kolar, predsjednik Hrvatskog seljackog savjeta, koga mnogi danas dozivljavaju kao reinkarnaciju Matije Gupca, legendarnog pobunjenog seljackog vodje iz 1573., mirno je i trezveno objasnio kako odgovori Vlade i njenih cinovnika nemaju nikava smisla. Seljaci, u dane pred zetvu, zacijelo sa svojom mehanizacijom ne bi izlazili na ceste, da su novac za isporucene poljoprivredne proizvode dobili. Drugo, otkupna cijena kilograma psenice od 0,75 kuna po kilogramu znaci zetvu gubitaka koje seljaci vise ne mogu podnijeti. Visoke cijene ulaznih troskova (sjeme, zastitna sredstva, umjetno gnojivo, troskovi osiguranja) te 22 posto poreza na dodanu vrijednost (PDV) ne mogu se ugraditi u cijenu koju nudi Vlada, a o nekakvoj zaradi nema ni govora.

Koliko je nerealna cijena koju seljacima za otkup njihove psenice nudi Vlada, vidljivo je i iz primjera sto ge je prije nekoliko godina demonstrativno pokazao osjecko-baranjski zupan Branimir Glavas. On je naime, kako bi pridobio naklonost seljaka i uknjizio vazne predizborne bodove, sam, mimo odluke Vlade, u svojoj zupaniji vec tada ponudio otkupnu cijenu psenice od 1,10 kuna po kilogramu.

I napokon, seljaci se ne protive uvozu hrane, kako s to pokusali protumaciti ministar poljoprivrede, premijer i neki drzavni cinovnici, vec samo traze da taj uvoz bude kontroliran i da seljak u Hrvatskoj ima bar priblizno jednako potporu drzave, kao sto to uzivaju njihove kolege u zemljama iz kojih se uvozi najvise poljoprivrednih proizvoda.

Jedan od najuspjesnijih glasnogovornika seljackih interesa i ostar kriticar Vladine agrarne politike, smijenjeni urednik poljoprivredne emisije Hrvatske televizije "Plodovi zemlje", Ivo Loncar, ustvrdio je kako se uvoz prehrambenih proizvoda kojeg ostvaruje Hrvatska godisnje mjeri milijardama USD. Doista, uvozi se svasta, ponajvise onog sto je Hrvatska u stanju sama proizvesti. Prosle godine, na primjer, silosi osjeckog Industrijsko poljoprivrednog kombinata (neko}, u razmjerima bivse Jugoslavije, jednog od najvecih proizvodjaca hrane) u jeku zetve, bili su prepuni uvozne argentinske psenice. Lakomost za uvoznim provizijama i zarada na razlici u cijeni posve je unistila hrvatsko poljodjelstvo, jer ono, bez drzavne pomoci kakvu ta proizvodnja uziva u razvijenim poljoprivredama Zapada, ne moze konkurirati cijenama.

Satjerana pred zid i uplasena sirinom prosvjeda (100.000 seljaka s 30.000 njihovih traktora, kombajna i plugova), ali i ukupnim prilikama u Hrvatskoj - od kojih je ovaj u poljiprivredi mozda tek vrh ledenoga brijega - hrvatska se vlast u pocetku masila politickih diskvalifikacija organizatora prosvjeda, tvrdeci kako su izmanipulirali seljake i kako prosvjedom zele izazvati kaos u zemlji. Pri tom, na ostrici udara narocito se nasla Hrvatska seljacka stranka, koju vlast vidi kao glavnog inspiratora seljacke bune. Vlast ih je optuzila da u izbornoj godini zele pridobiti glasove seljaka te da se u tu svrhu sluze manipulacijom, ne birajuci sredstva. Kao da je zadovoljne i bogate seljake tek tako jednostavno, nekoliko dana pred pocetak zetve, izvesti na ceste.

Organizator prosvjeda, Hrvatski seljacki savez, hladno je medjutim porucio: "Zelimo hrvatskoj javnosti jasno staviti do znanja da je Vlada Republike Hrvatske, do sada potrosila nekoliko milijardi kuna na sanaciju opljackanih banaka i raznih gospodarskih subjekata, a da se zahtjevi hrvatskih seljaka svode samo na naplatu zaradjenog, na zastitu domace proizvodnje i utvrdjivanje trzisno opravdanih cijena seljackih proizvoda".

Kada je ocito s najviseg vrha stigao mig da se seljacima ipak popusti, Vlada je putem svog resornog ministra naoko prihvatila zahtjeve seljaka. Ispalo je da su svi njihovi zahtjevi preko noci usvojeni, mada je nejasno otkud drzavi novac da to i ostvari. Indikativno je medjutim da je - istog dana kad su se seljaci povukli s ceste - na benzinskim crpkama poskupio benzin. Mozda je drzava ipak nasla nacina da problem nezadovoljnih seljaka rijesi politikom, a ne policijom. Strah od sirokih socijalnih nemira prevelik je da bi se vlast usudila uciniti ono sto je najavljivala seljacima: policijskom represijom raskrciti prometnice. Tu mogucnost, mogucnost socijalnih ulicnih nemira, vec otvoreno (New York Times, 28. lipnja) najavljuju strani diplomati u Zagrebu. Je li seljacka pobuna bila tek generalna proba koji je mogla zapaliti Hrvatsku, pitanje je na koje ce u buducnosti odgovarati oni koji u Hrvatskoj drze konce politike i - policije.

DRAGO HEDL