MOTOVUNSKI FILMSKI FESTIVAL

AIM, ZAGREB, 29.6.1999. Istarski gradic Motovun od ovoga ce kolovoza postati domacin Medjunarodnog filmskog festivala. Nakon godina zivotarenja i mrcvarenja filmova u Puli, na Hrvatskim filmskom festivalu, oveca grupa filmskih djelatnika odlucila je organizirati motovunski festival ne bi li se Hrvatskoj vratio bar dio nekadasnjih medjunarodnih filmadzija koji su ovdje snimali i radili, ali jos vise zbog ocajnog stanja u kojem se nalazi hrvatska kinematografija u cjelini. Znani filmski redatelj Rajko Grlic imenovan je umjetnickim direktorom motovunskog festivala, dok je izvrsni direktor Boris T. Matic, nekada direktor marketinga na Radiju 101, a koji je fantasticnu filmsku promociju dozivio kao producent filma "Mondo Bobo" redatelja Gorana Rusinovica.

Motovunski festival odrzat ce se od 10. do 14. kolovoza, a najveci dio projekcija odrzat ce se u motovunskoj kino-dvorani koja vec deset godina nije u upotrebi. Uz financijsku pomoc Istarske zupanije dvorana ce se obnoviti prije festivala, za sto je izdvojeno vise od sto tisuca njemackih maraka. Program festivala jos uvijek nije u cijelosti definiran, no izvjesno je da ce se odrzati retrospektiva nizozemskog filma, a potvrdjene su i projekcije znacajnih stranih filmova, medju kojima se nalazi i novi nezavisni americki hit "Happines", brazilski film "Central Station" i iranski "Children of Heaven", koji su ove godine nominirani za Oscare. Osim toga, organizatori najavljuju siguran dolazak Roberta Benignija, koji bi trebao i otvoriti obnovljenu kino dvoranu u Motovunu, koja ce se njemu u cast zvati "La vita e bella", po njegovom zadnjem filmu koji je dozivio fantastican medjunarodni uspjeh. Osim Benignija, najavljen je dolazak Bernarda Bertoluccija, Wima Wendersa, Vanesse Redgrave i Rade Serbedzije, hrvatskog glumca koji je nakon preseljenja u London zapoceo izuzetno uspjesnu svjetsku karijeru.

"Na pocetku smo stvaranja nove price o Istri kao filmskom odredistu, kao mjestu za snimanje filmova", rekao je prilikom potpisivanja ugovora o financiranju obnavljanja kino-dvorane istarski zupan Stevo Zufic. Uz to, dodao je i kako nema nicega losega u cinjenici da se novi Motovunski filmski festival odrzava u isto vrijeme kada i tradicionalni Pulski. No, Zuficeve rijeci vise su diplomatsko izbjegavanje odgovora nego li slika pravog stanja i podijeljenosti u hrvatskoj kinematografiji. Jer, iako su svi znali da ce od ove godine poceti Motovunski festival, kao sto se znalo i vrijeme njegovog odrzavanja, celni ljudi Pulskog festivala odlucili su svoj festival premjestiti s kraja srpnja na sredinu kolovoza, i to bas u dane kada se odrzava i Motovunski.

Krenula su objasnjenja po ("drzavotvornim") novinama kako se pomicanju Pulskog festivala moralo pribjeci jer inace domaci filmovi koje planiraju prikazati na njemu ne bi bili gotovi, pa bi sam festival bio okrnjen, a svi oni koji su predano na filmovima radili nepravedno zakinuti. To bas i nije tako. Na Pulskom se festivalu ove godine planira prikazati sest domacih filmova, od kojih su polovicu gledatelji vec odgledali u kinima. Osim toga, uspjeh tih filmova, odnosno gledanost, je katastrofalna, pogotovo ako se usporedi s prvim srpskim filmom koji je zaigrao tek u jednom zagrebackom kinu, ostao mjesecima na repertoaru i dostigao brojku od 40.000 gledatelja, sto hrvatski filmovi mogu samo sanjati. O kritikama ne treba ni govoriti - one su sve bile na strani "Rana", i nije se krila zavist zbog toga sto su, eto, Srbi snimili takav film, a Hrvati ga jos uvijek nemaju niti na vidiku. Jedini prikaz koji je bio intoniran zestoko protiv "Rana" jest "Vjesnikove" filmske kriticarke Branke Somen, koja ga je na sve nacine sasjekla - umjetniÞki, profesionalno, ali i politicki.

Njeno zaljenje zbog uspjeha srpskog filma u Hrvatskoj moglo bi se tumaciti na razne nacine, ali ovdje se valja zadrzati upravo na onom dijelu koji se tice istovremenog odrzavanja dvaju filmskih festivala. Naime, uloga Branke Somen u recentnijim zbivanjima u hrvatskoj kinematografiji granici vec s bezobrastinom. Njeno uporno medijsko favoriziranje "dr×avotvorne" struje u domacoj kinematografiji, zatim veliko prijateljstvo s Antunom Vrdoljakom, "povjerenikom za film" u Ministarstvu kulture, te stoga i ostale veze u Ministarstvu koje za film uporno nista (dobroga) ne cini, ali i otvoreno navijanje za zadrzavanje statusa quo u Jadran filmu, nekada medju najvecim i najopremljenijim filmskim studijima u ovom dijelu Evrope (u cemu se opet slaze s Vrdoljakom) - samo su neke od aktivnosti kojima se moze pohvaliti zadnjih godina, a koje nisu donijele nikakve koristi ovdasnjoj kinematografiji. Dapace, suprotno.

Te jalove rasprave oko podobnosti i nepodobnosti, navodne jugonostalgije pojedinih redatelja, pozeljnosti nekih glumaca i redatelja koji su napustili Hrvatsku, te uporno insistiranje na donosenju Zakona o filmu (sto ni nakon sedam godina nije ucinjeno, a i nece skoro jer je, ustvari, nepotrebno), domaci su film, i cijelu kinematografiju zajedno s onim sto se vidi na Pulskom festivalu, toliko odmakli od svijeta da vise nije uopce problem to sto imamo lose filmove, vec sto je unistena i kompletna infrastruktura kojom bi ikakav film mogao biti napravljen, a da o tome ne odlucuje Ministarstvo kulture. Sto u praksi znaci da tek politicki podobni redatelji mogu snimati filmove politicki podobnih tema, a da ostali mogu tek gristi nokte i cucati u zapecku.

Takav utjecaj Ministarstva dojadio je i samim filmskim redateljima, barem onima mladje generacije, koji su nedavno na skupstini svoga udruzenja osnovali Hrvatski filmski institut, neprofitnu i nevladinu organizaciju koja je podrsku dobila i iz PHARE programa. Osim toga, blentavo uplitanje Ministarstva i njegovih djelatnika u sve i svasta vidjelo se i prosle godine, kada je Nizozemac Leo Hannewijk radio retrospektivu hrvatskog filma pa se ispostavilo da na tu smotru ne moze ici Grliceva "èSefica Cvek u raljama zivota"- "jer je radjena u koprodukciji s beogradskim poduzecem", ali je problem nastao i oko Vrdoljakovih partizanskih filmova koje on nije zelio (i vise ne zeli) prezentirati niti doma niti u svijetu. Naravno, nastao je skandal, jos jedan u medjunarodnim razmjerima, i sve se to na brzaka gurnulo pod tepih, bar u domacoj javnosti. Grlic, danas profesor filma na Ohio Universityju u Americi, tu nije mogao mnogo popraviti - godinama je ionako nepodoban, na televiziji nema njegovih filmova, ne spominje ga se u drzavnim medijima (osim negativno), a do kopija svojih filmova do danas nije dosao, kao ni Lordan Zafranovic koji zivi u Pragu.

Ideja "otpadnika" o organiziranju drugog filmskog festivala ipak nije prva. Svakako treba spomenuti napore Igora Gala, pulskog glumca, a danas producenta i redatelja glazbenih spotova i dokumentaraca te aktivista organizacije "Homo", koju vodi njegova supruga Mirjana, na zastiti ljudskih prava. Godinama je on organizirao mini-festival u Oprtlju (takodjer istarski gradic), na kojem su prikazivani filmovi iz drzava nastalih raspadom Jugoslavije, na koji su dolazili glumci i redatelji iz tih drzava, ali i brojni inozemni gosti. Filmovi su prikazivani na filmskom platnu na gradskom trgu, nije bilo hotela vec se spavalo u vrecama na otvorenome, ali cijela je atmosfera odisala tolerancijom, kreativnoscu i zeljom za razmjenom ideja. No, podrske medija nikada nije bilo, izuzev u lokalnom dnevniku "Glas Istre". A festival je uvijek bio uspjesniji i zanimljiviji od Pulskoga, kojemu ni dvanaestmetarski unajmljeni lincolni koji su dovozili glumce u Arenu nisu mogli vratiti glamour za kojim se toliko ceznulo, a kamoli kreativnost koja je odavno isparila.

Iskustva i medjunarodna prijateljstva Rajka Grlica nuzno su morala roditi novi festival. Sve ono sto je Grlic prozivio u "nenarodnom", ali i novom "demokratskom rezimu" nisu u njemu unistili ideju o osnazivanju hrvatske kinematografije. Iako godinama profesionalno djeluje u Americi, vrlo cesti dolasci urodili su osnivanjem Imaginarne filmske akademije u Groznjanu (opet u Istri), na koju je dovodio svjetske strucnjake za pisanje scenarija ili iz neke druge, za film neophodne kategorije. Dolazili su mu u Groznjan studenti zagrebacke Filmske akademije, a najboljima je osiguravao i stipendije za Ameriku, ne bi li i tamo dodatno naucili kako se film, ustvari, treba raditi, odnosno sve ono sto im u Zagrebu nisu mogli jer nisu znali objasniti.

"Hrvatska je kultura klaustrofobicno zatvorena, kako bi je mogli kontrolirati. Nasa je zelja bila da se otvori prozor kroz koji mladi talenti nece nahrupiti van, nago ce kroz njega uci vanjski svijet", rekao je Grlic svojedobno o Imaginarnoj akademiji. Organiziranje Motovunskog filmskog festivala, zbog svega recenoga, moze se promatrati samo kroz tu Grlicevu izjavu. Jer, on je previse svjestan cinjenice koliko film moze biti snazan i koliko je istinski vazan, financijski i propagandno, za neku drzavu, tim vise ako je mlada poput Hrvatske. Unatoc svemu sto je bio prisiljen prozivjeti i otrpjeti, nije ga minula zelja da dio svojih znanja i iskustava prenese mladoj generaciji filmskih radnika. Motovunski festival, vec po izboru filmova i pozvanih gostiju, samo je potvrda da postoji zelja i da ima ljudi koji znaju kako to uciniti. Prebacivanje Pulskog festivala u iste termine potvrda je da ima ljudi koji to zele osujetiti. Hoce li iz ovoga "filmaskog rata" proizisli dobri rezultati, ovisi samo o tome koliko ce Grlic i ekipa koju je okupio oko sebe jos izdrzati.

MILIVOJ DjILAS