PUSTA LIKA, A POVRATNIKE TJERAJU

AIM, ZAGREB, 29.6.1999. "Dzaba nam Oluja" - tako je, doslovce, glasio naslov teksta kojeg je sredinom lipnja objavio zagrebacki Vecernji list. Rijec je o reportazi koju je novinar ovoga dnevnika napisao obilazeci Knin, Srb i Donji Lapac, gradice sjeverne Dalmacije i Juzne Like. Ton njegova napisa bio je, najblaze receno, usplahiren: u njemu se iznose uvjerenja, sto lokalnih duznosnika sto novodoseljenih bosanskih Hrvata, prema kojima je u ovim krajevima "ponovno opasno biti Hrvat", nadalje, da Hrvatima nece biti mjesta ako se povratak Srba nastavi istim tempom, a s jednakom "zabrinutoscu" dodaje se da su Srbi ponovno poceli "dizati glavu", prijetiti i stvarati nesnosnu atmosferu. Ilustracije radi, tvrdi se da je nekakav povratnik ovih dana setao po Kninu u cetnickoj uniformi, i da je nakon te promenade uhicen.

"Za sto smo se, uopce, borili" - pitaju se Hrvati koje spominje "Vecernjak", navodeci kao jedan od dokaza za atmosferu straha cinjenicu da se vecina njih, navodno, uopce ne smije predstaviti pod svojim imenom i prezimenom. "Knin" - tvrdi Vecernjak ukratko "ponovno postaje srpski grad". Isto to tvrdi se i za Donji Lapac i Srb, manja, predratna opcinska sredista juzne Like. Autor clanka iznosi podatak da se u Knin vratilo vec 16 tisuca Srba, te da u Donji Lapac i Srb, nakon pocetka vojne intervencije NATO-a u Srbiji, dolazi stotine povratnika. Bosanski Hrvati koji su postali manjina, pise dalje, danas cesce no ranije razmisljaju o odlasku iz ovih mjesta.

Iako to nije precesta praksa hrvatskih dnevnih listova, splitska Slobodna Dalmacija ovu je reportazu pretiskala u cijelosti odmah nakon objave u "Vecernjaku", i to cak u dva nastavka. Otprilike u isto vrijeme te su krajeve obilazili i celnici Hrvatske stranke prava, radikalne nacionalisticke stranke iz Zagreba, koju politicki analiticari vide tek kao satelita, produzenu ruku vladajuce Hrvatske demokratske zajednice. Medju svojim kljucnim politickim ciljevima pravasi isticu sprijecavanje povratka Srba u Hrvatsku.

Premda je i sam predsjednik Tudjman u intervjuu kojega je proslog mjeseca dao torinskoj La Stampi istakao da masovni povratak Srba ne dolazi u obzir, nizi duznosnici vladajuce hrvatske stranke ipak nerado daju tako rezolutne ocjene, jer su svjesni da medjunarodna zajednica ne voli cuti takve tonove. Ministar obnove, dr Jure Radic u Washingtonu se, cak, "pohvalio" da se u Hrvatsku vratilo cak 58.000 Srba i da se, na podrucjima bivse Krajine, nikoga ne diskriminira po nacionalnoj osnovi. Umjesto duznosnika HDZ-a, ksenofobicne tonove u pravilu, medjutim, jednako efikasno ipak sire "pravasi" Ante Djapica. Miroslav Rozic, jedan od vodecih ljudi ove stranke, tako je na osnivackom skupu HSP-a u Donjem Lapcu preporucio bosanskim Hrvatima da se "uclane u mjesna lovacka drustva i nabave puske". Njegova je poruka bila vise nego jasna: ako se osjecate ugrozeni, branite se, i to oruzjem.

Cini se da je od teza iznesenih u spomenutom clanku Vecernjeg lista tocna, u potpunosti, samo jedna: Srbi se, doista, nakon pocetka NATO intervencije vracaju u Hrvatsku u nesto vecem broju. Mozda se moze govoriti cak i o masovnom povratku. Donji Lapac i Srb - gdje je ovih dana doslo mnostvo povratnika - posve sigurno, a Knin vjerojatno, opet imaju srpsku etnicku vecinu. Opcina Korenica, takodjer. No, polozaj povratnika prilicno je nezavidan: kuce su im, u pravilu (ako su smjestene u ovim gradicima a ne u selima) ili razrusene ili zauzete, na njih neki cekaju vec vise od tri pune godine, a socijalni status im je nikakav. Zaposlenja u pravilu ne mogu naci, i zato je krajnje neizvjesno koliko ce njih doista i ostati tu. "Ovih se dana doista mnogo ljudi vraca ovamo. U Vrhovinama, Udbini, Korenici i Lapcu do NATO intervencije bilo je, ukupno, oko tri tisuce povratnika, govorim o onima koji doista i zive ovdje. To je oko deset posto predratnog broja stanovnika. Sve drugo je isto kao i prosle godine, mozda jos i gore" - rekao nam je Nenad Ninic, clan pulskog udruzenja za zastitu ljudskih prava HOMO, koje djeluje na korenickom i plitvickom podrucju, te u Vrhovinama i Donjem Lapcu. "Ljudi se iscrpljuju, ne osigurava im se smjestaj niti pravo na socijalnu pomoc. Tko ima srece dobije zeleni karton, pa bar sest mjeseci ima neke, minimalne prihode. To je iznos od oko 150 kuna mjesecno. Sto se tice humanitarne pomoci, povratnici ne dobijaju ni grama."

Po njegovu misljenju, ovdje se zapravo primjenjuje, i to gotovo bez izuzetaka, institut kolektivne krivnje. "Srbi gotovo nigdje ne dobijaju posao u drzavnim ustanovama: mogu raditi jedino kod privatnih poslodavaca, uglavnom u ugostiteljskim objektima ili ducanima. U drzavnim sluzbama, nema ni govora. Kao sto nema govora ni o tome da bi im iz sredstava drzavnog proracuna bile obnavljane kuce, sto god ministar Radic govorio o tome. Nijedan slucaj te vrste nije nam poznat." O povratku u vlastite kuce moze se, kako smo vec rekli, govoriti samo u smislu izuzetaka. Prvi covjek koji se u korenicki kraj uopce vratio nakon Oluje, Stevan Ognjenovic, prema Ninicevim rijecima i dan danas zivi u "alternativnom smjestaju"; ne moze uci u svoju kucu pa se snalazi kako zna. Njegova kuca jedna je od onih koje nisu stradale u borbama (kojih u ovom kraju, ruku na srce, nije ni bilo) ali je zauzeta i stoga, za njenog pravog vlasnika, nedostupna. Takvi su primjeri najcesci. Zauzete kuce domicilnih Srba nisu, medjutim, popunjene samo izbjeglim Bosancima, vec, vrlo cesto, "poduzetnicima" iz drugih krajeva Hrvatske, njenim obicnim, stovise, najobicnijim gradjanima koji u ratu nisu ostali ni bez cega. Vrhunac ove price cini policajac koji u kuci jednog povratnika u Korenici drzi piceriju: povratnik, nazad, ne moze, a picerija radi sve u sesnaest. Sve je to nespojivo jedno s drugim: i privatni biznis s policijskom odorom, i zauzimanje - bolje reci, uzurpacija kuce radi ostvarivanja profita, ali, eto, to funkcionira.

Kako se moze cuti, mnogo bi novih stanara izaslo iz kuca povratnika, ako im se da novac. Traze i do 20 tisuca maraka, nakon cega su voljni osloboditi kucu. Mnogi od njih su, pak, nakon Oluje, i useljavani na isti nacin: tako da su za srpsku kucu, a tada se vjerovalo da se vratiti nece nitko, lokalnim duznosnicima placali nekoliko tisuca maraka. Sada im se moze dogoditi da ostanu i bez kuce i bez novca. Kako u znacajnom broju slucajeva nije rijec o izbjeglicama vec o poratnim profiterima, nema mjesta za preveliku tugu. I dan danas traje kradja namjestaja iz kuca, odnose se vrata, prozori, stokovi, namjestaj, sve sto jos vrijedi.

Stanje sigurnosti je u zadnje vrijeme bolje nego ranije. Postavljanje mina, narocito cesto u sjevernoj Lici, zadnjih mjeseci nije zabiljezeno. "Na srecu ljudi, miniranja su stala iako jos niti jedan pocinitelj od ranije nije pronadjen, a tesko da ce i biti. Nema ni javnih sukoba," kaze Ninic, "izmedju Hrvata i Srba. Neki tinjaju potiho, rijec je o verbalnim prijetnjama, zna se dogoditi da susjed susjedu kaze - cetnik, sto si se vratio, ne prolazi ovuda, ili slicno, no fizickih razracunavanja nema." S ekipom HOMA obisli smo prostrano podrucje Nacionalnog parka Plitvicka jezera i Korenice. Prolaznik kroz ovaj kraj mogao bi zakljuciti da se posljedice rata polako saniraju: magistralna cesta koja vodi prema Splitu obnavlja se, mnostvo je novootvorenih gostionica, vidi se stanovita zivost. No, iz razgovora s povratnicima mogu se izvuci pesimisticki zakljucci. Na tom je prostoru, primjerice, unatoc spaljivanja, ostala masa praznih, citavih kuca. Neka sela, poput Plitvickog Ljeskovca - smjestenog u samom srcu nacionalnog parka Plitivce - posve su citava, izuzmu li se polupani prozori, i te bi se kuce mogle u vrlo kratkom roku staviti u funkciju. Vrlo je zanimljivo da su se mjestani Ljeskovca u vecini vratili u Hrvatsku, ali im lokalne vlasti - ne dozovoljavaju povratak u kuce.

"Obrazlozenje je da je to Nacionalni park" kaze Mirjana Galo, predsjednica ove udruge. "No, na brojnim lokacijama unutar granica Nacionalnog parka rade se nove kuce cak i za one koji tu nikada nisu imali kucu niti su tu zivjeli. Uvjet je da su Hrvati. Radi se, naravno, o tome da se Srbima ne zeli dozvoliti povratak u Nacionalni park". Dvoje ljudi koje smo susreli, obilazeci Plitivcki Ljeskovac, bivsi su stanovnici tog mjesta koje je, inace, nevjerojatno lijepo. Okruzuje ga lanac visokih planina, na kojima raste gusta crnogoricna suma, a kroz selo tece potok na kojemu su mjestani jos prije rata podigli manju centralu koja ih je opskrbljivala elektricnom energijom. "Ne mozemo shvatiti da je sve ovako zapusteno" kazu Bosko i Milka, koji se nisu htjeli predstaviti punim imenom i prezimenom. "Ja sam radio, prije rata, u Nacionalnom parku, sjecam se koliko smo vodili racuna o svemu. Danas rade samo s onim sto su zatekli, ali evo, ni o tome ne vode racuna. Pitam se zasto je to tako i kome to stanje uopce moze odgovarati?"

Poput njih, jos je desetak obitelji koje cekaju povratak u Ljeskovac. Direktor Nacionalnog parka rekao im je da se, mozda, i mogu vratiti u kuce ali da struju i vodu sigurno nece dobiti. Nekolicini koji su to ipak pokusali, razbijena su stakla pa su odustali, bar zasad. A u istom naselju devastirane su i javne zgrade, skola, te ljetnjikovac Depadansa, koji bi obzirom na turisticki polozaj naselja sam mogao hraniti nekoliko obitelji. Ovako zjapi prazan. "Ako gost ovdje dodju u ratni turizam, moze biti zadovoljan, inace nema razloga dolaziti" kaze Bosko. Iz slicnih je razloga HOMO ovoga mjeseca inicirao i prikupljanje potpisa za peticiju kojom se, od lokalnih vlasti i uz suradnju OSCE-a, trazi nesmetan povratak, za pocetak u nezauzete odnosno prazne kuce, na podrucju cijele korenicke opcine. Slican problem, naime, postoji i u drugim selima ovoga kraja. Dnevno, peticiju je potpisivalo do dvadesetak ljudi.

Vaso i Mica Rapajic, stanovnici Jezerca, takodjer u opcini Korenica, cekali su sedam mjeseci na ulazak u svoju kucu. Nakon useljenja, talijanska organizacija Nova Frontera, ugradila im je nove prozore, a ostalo su skrpali sami. Sve skupa, nije islo bez poteskoca. "Dva puta nam je pucki pravobranilac dao nalog da uselimo u kucu", kaze Vaso Rapajic. "Ali, nacelnik opcine, Mile Cancar, nas je odbijao, trazeci papire, gradjevisnke dozvole, isl." Cetvrtina Zagreba morala bi van iz svojih nastambi da moraju proci takvu proceduru. "U opcini rade probleme i traze tisuce potvrda."

Brojni njihovi susjedi imaju medjutim prazne, useljive kuce ali ne mogu uci u njih vec stanuju kod susjeda ili rodjaka. "U kuci Branka Ivanisevica" - zale se oni - "stanuje covjek koji je tu doselio iz Slavonije gdje ima kucu, nije nikakav izbjeglica." Dusan Suput, takodjer povratnik, tvrdi da je jedan Hercegovac na njegovu kucu stavio papir na kojemu stoji poznati sadrzaj - "zauzeto" - pa on i njegova obitelj u kucu ne mogu. Prazne i useljive kuce imaju takodjer Milan Rapajic i Dusan Luzajic, ali ni oni ne mogu u njih. Manda i Nikola Zigic, iz Bjelopolja, mjestasca nadomak Korenice, od 1996. godine cekaju na ulazak u svoju kucu. Zive u maloj baraci pa kazu da su na izmaku snaga. "Tri zime smo vec ovdje i ne mozemo vise izdrzati. Mislili smo, dosad, ici ce nekako, ici ce, ali ne ide."

"Svi koji ne mogu uci u svoje kuce ici ce u OSCE", kaze Mirjana Galo, "a OSCE ce, s HOMOM, ici prema vlastima da se taj problem rijesi." Poseban problem predstavlja i cinjenica da su brojne obitelji doseljenika iz Bosne, odlucile jednim potezom rijesiti stambeno pitanje i za glavu obitelji, i za rodjake pa i djecu: mnostvo je slucajeva gdje su pripadnici jedne familije zauzeli po nekoliko kuca, cak i u razlicitim mjestima. Je li pritom bila rijec tek o individualnoj domisljatosti ili o drzavnoj politici, nije sasvim jasno, ali da politika podrzava takva rjesenja vise je nego sigurno. "Oni idu na iscrpljivane povratnika, zele da ljudi odustanu od ostanka tu, da prodaju svoje kuce agenciji za male novce ili da odsele, kako bi ovo postalo etnicki cisto podrucje. Na sto mi kazemo: nece proci", kaze Mirjana Galo.

"U Bosni medjunarodne snage imaju vec cetiri godine puni mandat da rade sto god je potrebno, pa nema veceg povratka niti pravog pomirenja" kaze ona. "Vjerujem, cak, da bi se ovi ljudi pomirili sami izmedju sebe, prije nego ovako". HOMO se planira povezati s drugim nevladinim organizacijama u Hrvatskoj i Bosni, koje zagovaraju povratak svih izbjeglica, kako bi - onoliko koliko to mogu - unaprijedili taj proces. Zasad se u ovim krajevima, dakle, zivi - ukratko receno - od socijalne pomoci, na predmoderan nacin. Nema industrije, nema sumarstva, nema razvoja poljoprivrede. Niti jedno vece mjesto u Lici prakticki nema nikakav kulturni zivot: jedina ustanova koja je na tom terenu jaca nego prije rata, jest katolicka crkva. I to je sve.

Zadnjih se dana vidi da je povratak prognanika i izbjeglica ipak moguc kao masovna pojava. To se, medjutim, dogadja na Kosovu, gdje se tjedno vraca i do sto tisuca ljudi. U bivse UNPA sektore Sjever i Jug, za cetiri godine vratilo se manje ljudi nego na Kosovo za tri dana. "Akcija NATO-a nece nista promijeniti u tom pogledu ako medjunarodne organizacije u Hrvatskoj, koje se bave tim problemima, nista ne izmijene", kazu Ninic i Galo, koji su prilicno ogorceni djelatnoscu OSCE u Hrvatskoj. Po njima, djelatnici ove organizacije u Hrvatskoj su pomireni s odrzanjem statusa quo, i ne trude se previse oko normalizacije zivota na tom prostoru. "Mora se provesti nova internacionalizacija problema izbjeglica u cijeloj regiji", kaze Ninic. "Mi s OSCE imamo solidnu suradnju, ali to ne znaci nista kada nikome ne mozete stvarno pomoci. Sve je to, zapravo, politika a prava izbjeglica i povratnika nikoga ne zanimaju. Konacno, medjunarodni su promatraci tu cijelo ovo vrijeme, sve cetiri godine nakon Oluje, ali se proces normalizacije zivota, gdje treba poceti od ulaska ljudi u njihove kuce, nije pomakao dalje od pocetka."

Nigdje nismo, za vrijeme ovog obilaska, vidjeli razloge za strah kod novodoseljenog hrvatskog stanovnistva. Oni ce se, medjutim, proizvoditi. Razlozi stvaranja atmosfere straha ne leze, naime, u zabrinutosti hrvatskih vlasti za hrvatsko stanovnistvo koje je u te krajeve kolonizirano nakon Oluje. Da su za njih uistinu zabrinuti, otvarali bi radna mjesta. Razlozi dizanja tenzija, na zalost, leze u predizbornim igrama i to na dvije razine. S jedne strane, Hrvatsku na jesen ili najkasnije ove zime - a svakako tokom 1999. godine - cekaju parlamentarni izbori. HDZ se prvi puta od svoga osnutka nalazi u poziciji da doista moze izgubiti vecinu u Saboru. To bi "najvecu hrvatsku stranku svih vremena" ozbiljno ugrozilo iako bi u njihovim rukama - prije svega kroz ustavne ovlasti predsjednika - ostalo jos mnostvo ingerencija i najveci dio, doduse ruiniranog, gospodarstva. No to bi ipak bio proces u kojemu bi ova stranka, na dugi rok, mozda, mogla i nestati, a svakako izgubiti svoju danasnju ulogu. Kako bi mobilizirala glasace na "patritotskoj osnovi", HDZ ce i u ovim izborima otvarati "srpsko pitanje u Hrvatskoj".

S druge pak strane, 2001. godine u Hrvatskoj ce biti odrzani izbori za lokalne organe vlasti. Nastave li se procesi povratka Srba u te krajeve ovim ili slicnim tempom, a intervencija NATO-a mnoge je izbjeglice u Srbiji natjerala na razmisljanje o takvim opcijama, srpsko ce stanovnistvo na tim izborima moci izabrati svoje predstavnike u organima opcinske i lokalne vlasti, sto ce brojne nacelnike opcina i clanove gradskih skupstina ostaviti bez posla. Rijec je, dakle, o pojedinacnim ili stranackim interesima, zbog kojih bi prostor bivse Krajine ponovno mogao biti popristem medjunacionalnih sukoba. A na cijelom tom prostoru, kada bi bilo volje, znanja i pameti, i kada bi pobijedila neka nadnacionalna politicka opcija - i to je najtragicnije - ima, zapravo, mjesta za sve. I prije rata bili su to najrjedje naseljeni krajevi Hrvatske.

BORIS RASETA