SPECIJALNI RAT PROTIV NOVINARA

AIM, ZAGREB, 28.6.1999. Rat Tudjmanove vlasti s nezavisnim novinarima sve je otvoreniji. Demonstrirajuci silu policija je ponovo izvrsila premetacinu stana glavnog urednika tjednika "Nacional", Ive Pukanica, kao i stana njegovih roditelja, a potom je on morao pristupiti i policijskom ispitivanju. Kao razlog za tu akciju u sudskom se nalogu navodi da su dokumenti o spijunskoj aferi, koje je "Nacional" u nekoliko proteklih brojeva objavio, autenticni, pa je policiju zanimalo ima li Pukanic jos takvih konspirativnih materijala.

Rijec je o dokumentima iz kojih je razvidno da je djelovanje tajnih sluzbi eskaliralo, da policija masovno prisluskuje novinare, politicare, cak i nogometne suce, ali i najblize Tudjmanove suradnike. Tvrdeci da su ti, po vlast kompromitirajuci, materijali drzavna tajna, policija je potragom kod "Nacionalova" urednika zapravo htjela presjeci njihovo objavljivanje. Komentirajuci policijsku akciju Pukanic je rekao kratko: Umjesto da se premetacina vrsi kod ministra policije i njegovih suradnika, koji su naredili nezakonito prisluskivanje i druge kriminalne radnje, policijskoj su represiji izvrgnuti oni koji su objavili istinu o njihovu banditizmu.

Novinari su postali glavna HDZ-ova politicka meta. Masovno ih se prati, prisluskuje, maltretira, policija im pretresa stanove i redakcije, zaviruje u kompjutere, pokusava im izvrnuti dusu, zbog javnog pretresanja prljavih tajni vladajuce elite protiv njih se podizu krivicne prijave. Istina je u Hrvatskoj, cini se, postala subverzivna. Progone se i hapse ne lopovi, nego oni koji na lopovluk upozore - od bankovne cinovnice, koja je javnosti otkrila da predsjednik drzave vara u vezi sa svojom imovinom, do novinara, koji su provalili upletenost tajnih sluzbi u nogometna laziranja.

Furiozne optuzbe kulminirale su tvrdnjom da novinari vode specijalni rat protiv drzave. Optuzba je dosla s vrha vlasti, formulirao ju je Markica Rebic, Tudjmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost i jedan od najvise eksponiranih aktera raznovrsnih spijunskih afera koje tresu Hrvatsku. On je javnosti protumacio da se u svakom specijalnom ratu za metu uzimaju, doslovce, "stvari koje drzavu cine drzavom, a poredak demokratskim", te da stoga i oni koji "zele ugroziti hrvatsku drzavu" udaraju po: predsjedniku, vrhu HDZ-a, Hrvatskoj vojsci i tajnim sluzbama.

U drzavi u kojoj je tajna policija uzdanica demokracije, novinari su, logicno, drzavni neprijatelji. Da bi svoju tezu o specijalnom ratu barem malo uozbiljio, Rebic je "otkrio" kako u hrvatskim medijima "i danas nesmetano svoj posao obavljaju" novinari, koji su bili suradnici zloglasne jugoslavenske tajne policije, poznate pod imenom Udba. Tudjmanov se obavjestajac pozvao na dokument koji, navodno, sadrzi potpunu rekonstrukciju udbaske suradnicke mreze medju novinarima. Na tom su spisku, tvrdi Rebic, i glavni protagonisti onoga sto on smatra specijalnim ratom, a u nekim bi se drugim zemljama zvalo Tudjmangate.

Neki drugi izvori - medju njima i bivsi celnik krovne tajne sluzbe u Hrvatskoj, koji se u medjuvremenu odlucio za, uvjetno receno, otpadnicku poziciju - tvrde da takav dokument ne postoji. Ali postoji materijal, sacinjen prije osam-devet godina, dakle, na pocetku rata, u kome se, na osnovu prisjecanja pojedinaca, evidentira tko je od hrvatskih novinara mogao biti suradnik Udbe. Taj radni materijal, s nepouzdanim nagadjanjima i neprovjerenim sjecanjima, nikada nije dovrsen.

Hrvatsko je novinarsko drustvo protiv Rebica podnijelo krivicnu prijavu, kojom ga se tereti za sirenje laznih i uznemirujucih glasina. U prijavi se navodi da bi Tudjmanov savjetnik, po svojoj funkciji, morao znati da dokumenta o kojem govori - nema, pa se stoga zakljucuje kako je sirio neistine s jasnim ciljem da uznemiri i zaplasi javnost i sve novinare. HND trazi da Rebic objavi dokumente kojima, navodno, raspolaze. Dok se to ne dogodi, Novinarsko drustvo smatra da je obavjestajac s Pantovcaka javnost obmanuo, a ukupnu novinarsku profesiju tesko uvrijedio.

Nema sumnje da su neki hrvatski novinari suradjivali s Udbom (ta je sluzba imala razgranatu dousnicku mrezu, naravno i po medijima), kao sto nema sumnje da su obavjestajne sluzbe Tudjmanove vlasti podatke o tome negdje evidentirale. Ali u Hrvatskoj nije doslo do generalnog obracuna s tajnim policijama bivseg rezima, kako se to dogodilo u vecini tranzicijskih zemalja. U Hrvatskoj su, dapace, bivsi udbasi postali sisovci, unsovci, hisovci..., ukratko, kljucni ljudi tajnih sluzbi nove vlasti. Promijenio se rezim, ali su tajne policije ostale iste

• ne samo da su naslijedile neke korifeje Udbe, nego su, sto je vjerojatno i vaznije, zadrzale i njihove metode djelovanja. Tako se moze dogoditi da Rebic prijeti novinarima udbasima, a sam je godinama bio pomocnik jednom od bivsih sefova Udbe. Udba kao pojam sluzi za plasenje naroda - s razlogom, jer je svoj zao glas sasvim zasluzila - a znacajan dio onih koji su joj sluzili zadrzao je svoj posao. Uglavnom se promijenio tek politicki gazda.

Medju vrlo bliskim Tudjmanovim suradnicima ima ljudi koje bije glas da su bili suradnici Udbe. Podaci o tome u nekoliko su navrata procurili u javnost i mada su bili vrlo uvjerljivi - te teme nikada nisu sluzbeno rasciscene. S razlogom se moze pretpostavljati da ni u novinarstvu nije drugacije. Zato Rebic i ne moze objaviti listu novinara koji su bili bliski tajnim sluzbama bivseg rezima, jer bi se onda pokazalo da su neki od njih postali medijske uzdanice Tudjmanove vlasti. Je li rijec o iskrenom konvertitstvu ili o necem drugom, mozda ce se moci ustanoviti kada dodje do nove smjene vlasti.

Da HDZ ne zeli principijelno raskrstiti s naslijedjem jedne, po mnogo cemu policijske drzave, dalo se vidjeti i na odnosu prema od nje preuzetim dosijeima. Godinu-dvije nakon ustolicenja HDZ-ove vlasti, policija je govorila o sedamdeset tisuca zatecenih dosijea. Umjesto da postavi nacela i jasno se odredi prema toj tematici, Tudjman je dopustio da po arhivama vrsljaju najopskurniji tipovi, pa nije tajna da se onome sto je nakon njih ostalo - ne moze vjerovati. Smatra se da je mnogo toga unisteno, navodno je bilo i prepravljanja.

Ljubitelji tajnih arhiva snimili su i film o "hrvatskom vitezu" Bruni Busicu, koji je pokazao - to je iz njega ostalo najupecatljivije - zastrasujuce razmjere zloupotrebe tajnih spisa. Podaci iz dosijea u tom su filmskom uratku tako krojeni i plasirani da posluze ideoloskom obracunu s politickim protivnicima. Film je za posljedicu imao nekoliko unistenih zivota. Zagrebacki odvjetnik Slobodan Budak odbio je svojedobno HDZ-ovu ponudu da postane sefom nove tajne policije u konstituiranju, jer nije prihvacen njegov zahtjev da se zastita drzavne sigurnosti organizira na temelju javno objavljenih, demokraciji primjerenih, principa. Budak kaze da zadrzavanje Udbinih dosijea sluzi za pritisak na ljude, on govori o industriji ucjena. Utoliko su i podaci o novinarima - suradnicima Udbe korisniji dok se ne objave. Zato ce Rebic njima na nevidjeno mahati, kako bi sirio nelagodu, podozrenje i strah u novinarskim redovima.

Dvolican se odnos Tudjmanove vlasti u ovoj stvari ogleda u jos jednoj cinjenici. Istodobno dok optuzuje novinare za suradnju s nekim bivsim tajnim sluzbama, predsjednikov obavjestajac vrlo blisko opci s nekim drugim novinarima, pretvarajuci ih u suradnike danasnjih tajnih policija. Poznato je da su neke novine u Hrvatskoj pokrenule tajne sluzbe, koje su ih financirale i pumpale informacijama i njima se sluzile u svojim mracnim poslovima. U ratu upravo se preko tih medija raspaljivala hajka na Srbe, objavljivani su spiskovi "cetnika" i "hrvatozdera", koji su u nekim slucajevima posluzili kao uputa za likvidacije; kasnije su na meti bili politicki protivnici HDZ-ove vlasti; na koncu, mediji su bili upetljani u sukobe unutar HDZ i obracune vladajucih frakcija.

Vlasti bliske novine znale su objavljivati dokumente za koje nije moglo biti sumnje da su proizvedeni u tajnim sluzbama. Tako je "Vjesnik" svojedobno objavio faksimil nekog papira koji je Ivana Zvonimira Cicka, istaknutog borca za ljudska prava, optuzivao kao dousnika jugo-obavjestajaca. Po nekim bitnim detaljima vidjelo se da je taj navodni dokument falsificiran, ali onima koji su ga u javnost plasirali - nista se nije dogodilo. Rebic se specijalizirao upravo za takve aktivnosti. Tvrdnja da novinari u Hrvatskoj vode specijalni rat protiv drzave bila bi komicna, kada ne bi sluzila kao potjernica i uputstvo za rukovanje. De facto, Tudjmanova vlast vodi specijalni rat protiv nezavisnih medija.

JELENA LOVRIC