Svi za jednog, jedan za sve

Srbija ovih dana

Politicki analiticari predividaju da je Srbija na raskrscu. Jedan put vodi ka otklonu dosadasnjeg autoritarnog rezima ka totalitarnom s tim da bi, u tom slucaju, doslo do osamostaljenja Crne Gore. Drugi put su fer izbori, te sustinske demokratske i ekonomske reforme.

AIM, PODGORICA, 28. 6. 1999. (Od dopisnika AIM iz Beograda)

Kako procjenjuje Grupa 17 nezavisnih ekonomista, ukupna steta u SR Jugoslaviji izazvana NATO bombardiranjem iznosi 29,6 milijardi dolara. Po rijecima Mladjena Dinkica, kooridantora Grupe, zemlji ce "bez priliva sredstava iz inostranstva trebati 15 godina da se vrati na nivo proizvodnje iz 1998". Kakvi su izgledi da ona stigne?

Americki predsjednik Bil Klinton porucio je u Kelnu na samitu Grupe najrazvijenijih zemalja i Rusije da, dok je predsjednik SR Jugoslavije na vlasti "Srbija nece dobiti ni peni." Jedino na sta Srbi, dok je aktualni rezim na vlasti mogu racunati, kaze Klinton, jeste da "ipak imaju struju, da mogu da se griju, da rade bolnice, da ljudi imaju gdje da se lijece i djeca da imaju gdje da se radjaju". Zemlje Evropske unije nesto su umjerenije od SAD. Medjutim, rijec je o diplomatski umivenim frazama cija se sustina bitno ne razlikuje od onog sto govori americki predsjednik. Gotovo da isto vrijedi, mada ne zbog politickih vec cisto ekonomskih razloga i kad je u pitanju Rusija.

Najveca drzava na svijetu nije u stanju sama sebi pomoci, a kamoli investirati znacajna financijaska sredstva u ojadjenu i izoliranu Srbiju. U kom je Moskva stanju svjedoce i problemi sa financiranjem ruskog kontingenta u sastavu KFOR-a.

Ne bi se moglo reci da o svemu ovome ne postoji svijest u SR Jugoslaviji. U saopcenju Svetog arhijereskog sinoda Srpske pravoslavne crkve od 15. juna stoji: "Suoceni sa tragicnim polozajem u kome se nasao sav na nas narod i Savezna drzava, uvereni da je u imenu Bozjem konacni sud i pravda, a ne u instrumentaliziranom Haskom sudu, istovremeno zahtevamo da aktualni predsednik drzave i njegova vlada, u interesu naroda i za njegovo spasenje, podnesu ostavku, kako bi novi ljudi, prihvatljivi za domacu i stranu javnost, kao Vlada narodnog spasa, preuzeli odgovornost za narod i njegovu buducnost".

Akademik i prvi predsjednik SR Jugoslavije Dobrica Cosic, apelirao je na redovnoj godisnjoj skupstini Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) "na patriotsku, ljudsku i gradjansku odgovornost Slobodana Milosevica da svojom ostavkom omoguci pocetak neophodnih promena..." Ostavke zahtjevaju i manje opozicione stranake okupljene u Savezu za promene, ali i van njega. Srpski pokret obnove (SPO) - jedina formalna opoziciona grupacija u parlamentu - sve se brze udaljava od rezima i, iako nije toliko decidirana, u potpunosti se zalaze za formiranje prelazne vlade sa jedinim ciljem - raspisivanjem prijevremenih izbora.

Posebnu tezinu ovim zahtjevima daju i najnovija stremljenja sluzbene Podgorice. Crnogorski predsjednik Milo Djukanovic izajavio je da do redefiniranja odnosa izmedju dviju republika u federaciji Crna Gora nece priznavati savezne institucije i njihove odluke: "Preuredenje odnosa u SR Jugoslaviji treba da obezbjedi potreban nivo samostalnosti Crne Gore kako bi mogla da dinamicno i neometano sprovodi svoje demokratske reforme, a da ne trpi nikakve zastoje zbog cinjenice da se Srbija nije odlucila za takvu politiku".

No, nitko ne moze reci da svog polozaja u svijetu i unutrasnjih konzekveci istog, nije svjestan i rezim. U sklopu gromopucateljne najave obnove zemlje koju je obavio licno Milosevic, na sve strane se obecavaju krediti radnicima unistenih tvornica za prelazak u poljoprivredu, osnovana je republicka Direkcija za obnovu i razvoj, mala i srednja preduzeca reklamiraju se kao nevidjeno ekonomsko cudu... Ta kampanja, koju mnogi ocjenjuju kao, zapravo, predizbornu, dosla je do te mjere da je general-armije Dragoljub Ojdanic svecano otvorio pontonski most; kao da inzenjercima Vojske Jugoslavije njegovo postavljanje ne predstavlja rutinsku stvar, kao da se ranije pontoni nisu koristili u civilne svrhe, kao da general sa najvise zvjezdica u svojoj karijeri barem vise stotina puta nije prelazio preko takvog i slicnih mostova. Mozda ovo posljednje ponajbolje svjedoci o dramaticnosti situacije u kojoj se nasla poratna Srbija, te nemogucnosti rezima da ista - sem optimizma po naredenju i samozaborava - ponudi gradjanima.

Da vlast ne pomislja da imalo mijenja svoju dobro poznatu politiku vodjenu duze od deset godina, a ponajmanje misli o ostavkama, svjedoci i slucaj Srpske radikalne stranke. Dva potpredsjednika i trinaest ministra u republickoj vladi dali su ostavke. Cilj im je bio kako da u javnosti izbjegnu odgovornost za politiku koju su sa kolicionim paretrima (Socijalisticka partija Srbije i jugoslavenska levica) zajednicki kreirali, tako i da opravdaju svoju ratnicku retoriku. Dekretom predsjednika Srbije Milana Milutinovica, ostavke su odbijene. Poruka je jasna: nema popustanja, a jos manje izvlacenja kada su SAD i EU gotovo cjelokupan rezimski establisment stavile na liste nepozeljnih, kada im se zamrzavaju racuni po bankama, kada je Haski tribnunal podigao optuznice protiv predsjednika SR Jugoslavije i Srbije, te najvisih vojnih i policijskih funkcionera. Radikali su poruku dobro shvatili - suvise su dugo bili na vlasti da bi imali bilo kakvu odstupnicu.

Prema istrazivanju agencije "Medijum" SPS i SRS biljeze pad povjerenja - za prve bi glasalo 21,9 posto ispitanika, a za druge 10,5 posto. U maju, za vrijeme rata, socijaliste je podrzavalo 29 posto anketiranih; radikale negdje oko 15 posto. Samog Milosevica bi podrzalo, po ovoj anketi, 15,6 gradjana. Srboljub Brankovic koji je sproveo ovo istrazivanje, kaze da je rijec o dramaticnom padu rejtinga predsjednika SR Jugoslavije. Znaci li ovo da je za rezim "rat bio bolji" i da se sada nasao u krajnje nezavidnoj situaciji kada je na dnevni red dosao izvjestaj naciji - gdje je, sto ju je snaslo i cemu se moze nadati? Ipak, ako se vlast jos u ista moze pouzdati, to je besumnje opozicija - podjeljena, beskrajno satnizirana u najuticajnijim drzavnim medijima, zbunjena, bez vizije i uopce, tokom svog desetogodisnjeg postojanja dokazano neuspjesna.

Politicki analiticari predividaju da je Srbija na raskrscu. Jedan put vodi ka otklonu dosadasnjeg autoritarnog rezima ka totalitarnom s tim da bi, u tom slucaju, doslo do osamostaljenja Crne Gore. Drugi put su fer izbori, te sustinske demokratske i ekonomske reforme. Analiticari ovdasnji nisu skloni optimizmu. No, ne bi bilo prvi put da se iznenade; gradjanski protesti 1996/97 ponajmanje su imali veze sa strankama i njihovim liderima. Izvjesno je da u Srbije poslije ovogosisnjeg 24. marta mnogo toga nije isto. U tom kontekstu, njena buducnost zavisce mnogo od obicne gradjnske zelje da se vec jednom pocne zivjeti normalno i prestane biti talac politike konfrontacije.

Filip Svarm