DESET GODINA HDZ-A

AIM, ZAGREB, 27.6.1999. Nekoliko proteklih dana u Hrvatskoj je bilo u znaku obiljezavanja

1. godisnjice osnutka HDZ-a, sto je proslavljeno nizom svecanih sjednica, kazalisnih akademija, izlozbi, prigodnih publikacija. Sredisnja licnost te velike stranacke parade bio je, dakako, utemeljitelj stranke Franjo Tudjman, iako on sam nije pokazao preveliko zanimanje za nju. Izostao je sa svecanosti u dvjema kultnim barakama (na Jarunu i u Savskoj ulici)), u kojima je HDZ osnovan odnosno poceo s radom, kao da je time htio poruciti da taj proleterski stimung ne moze odgovarati nekome tko vec nepunih deset godina stoluje u vlastitim Dvorima.

Ali je zato Tudjman dao cak dvosatni intervju Hrvatskoj televiziji i odrzao veliki govor na sjednici Glavnog odbora HDZ-a, pri cemu je posebno prvi istup u opozicijskoj javnosti odmah proglasen svojevrsnim skandalom. Bio je to, naime, jedan od najautisticnijih Tudjmanovih istupa u posljednje vrijeme, u kojem je on, kako netko rece, vec sasvim ishlapljelo govorio o sebi u spomenickim kategorijama, o malone bozanskim razmjerima hrvatske nacionalne ideje itd. Bilo je tu doslovce svega i svacega, od Tudjmanove tvrdnje da je on svjetski znacajan politicki pisac, koji bi zasigurno dobio Nobelovu nagradu da nije Hrvat, do vec poznatih ali sada do savrsenstva dovedenih izljeva jedne poseljacene politicke vizije koja ne vidi dalje od svog pupka.

Da sve bude u skladu s time, taj tzv. intervju nije vodio s njime novinar, iako je sasvim dovoljno priljeznika i prisipetlji koji bi to rado ucinili, nego voditelj tamburaskih priredbi koje Hrvatska televizija, pod nazivom "Lijepom nasom" vec godinama organizira diljem Hrvatske ali i izvan nje (posebno rado u Hercegovini). Zbog toga su neki Tudjmanov intervju odmah proglasili senilnim trabunjanjem i to ponajprije na temu nacije, koju je proglasio malone najvecim ljudskim izumom od antickih vremena, dok je za anacionalne ideje rekao da zavrsavaju ili u fasizmu (?) ili u boljsevizmu. Da pokaze koliko su hrvatski nacionalni korjeni duboki i neunistivi, odusevljeno je govorio o sahovnici na nekakvom glinenom loncu starom blizu cetiri tisuce godina, kojeg je vidio u Ankari za nedavnog sluzbenog posjeta Turskoj.

Uvjeren je da se radi o hrvatskom grbu (kao da sahovski raster pripada jedino Hrvatima i nikome drugome), tako da je izdao i uputstvo povjesnicarima i arheolozima da se time podrobno pozabave, iz cega treba ocekivati nove komicne zaplete. Ali, njegova ushicenost otkricem glinene posude s "hrvatskim grbom" urodila je i jednim nenadanim nostalgicarskim incidentom s puno ozbiljnijim implikacijama. Na pitanje "novinara" da li bi se opredjelio da sluzbeni hrvatski grb pocinje bijelim poljem (kako je bilo u NDH) da je znao kako i sahovnica na posudi u Ankari pocinje njime, spremno je odgovorio potvrdno. Drugi incident ove vrste dogodio se kada je obrazlagao zasto se odustalo od 27. srpnja kao dana antifasistickog ustanka u Hrvatskoj.

Rekao je da su se tog dana Srbi digli "protiv hrvatske drzave", cime je legitimirao NDH kao regularnu drzavnu tvorevinu, dok su naprotiv Srbi delegitimirani kao njeni rusitelji bez obzira s kojim motivima su isli u borbu. Postrojavali se pod zvijezdom ili kokardom, oni za Tudjmana ocito uvijek ostaju cetnici, sto je stav koji se sasvim podudara s onima koji iznose i zagovornici najesktremnijih hrvatskih politickih opcija. Doduse, bilo je primjetno da on ovim pokusava uspostaviti i ravnotezu u svojim interpretacijama Tita, koji u posljednje vrijeme kod njega prolazi primjetno dobro, a ovom prilikom posebno. U uvodu intervjua Tudjman je prvi put javno potvrdio neke novinske napise da je Titova bista vracena u foaje Predsjednickih dvora.

Stovise, dopustio je da kamere snime mramorni odljevak ovog komunistickog barda, u prostoriji gdje su jos biste Alojzija Stepinca, Ante Starcevica, Stjepana Radica... zabavljajuci se zbunjenoscu koju ovo izaziva kod stranih posjetitelja kada posjete Dvore. Titu je inace odao priznanje da je federalnim uredjenjem dao pravni okvir za stvaranje samostalne Hrvatske i cak je u jednom trenutku rekao da bez njega "ne bi bilo Hrvatske". No, iz nastavka se vidi da on na to gleda iz svoje osobne optike. Pohvalio je, naime, Tita sto se zauzeo da mu se prilikom hapsenja pod bivsom vlascu "ne pakuje", a to odaje vizuru u kojoj on sagledava i sve ostale "velikane" iz hrvatske proslosti. Oni su bili samo predradnici hrvatske nacionalne ideje, koji su i ne znajuci pomagali da se ta ideja slavno ozivotvori pod njegovim genijalnim vodstvom, bez cega bi Hrvati i dalje kao guske lutali u magli.

Sasvim u skladu s tim mesijanskim dozivljajem samoga sebe, Tudjman je u vise navrata govorio o brojnim atentatima koji su u proslosti izvrseni na nj, iako je notorno da su vecina inscenirani ili naprosto izmisljeni. Za tzv, atentat u Benkovcu

1. prvi put je optuzio tadasnje komunisticke vlasti, sto prakticki znaci danasnju Racanovu Socijaldemokratsku partiju. Tako je sve dobilo i sasvim opipljiv dnevno-politicki prizvuk, jer je citav Tudjmanov istup, u kojem je on kombinirao pozu pauna i nakostrijesenog pijetla, ocito i bio zamisljen da impresionira i zaplasi konkurente na predstojecim parlamentarnim izborima. U tom sklopu, svakako je najdojmljivije bilo prikazivanje dosad neobjavljenog Udbinog filma, tajno snimljenog u banalnoj situaciji gdje se vidi Tudjmana kako s obitelji napusta kucu i ulazi u osobni auto.

Ovaj amaterski radjen film, koji podsjeca na matursku radnju nekog Udbionog poletarca, ipak ima ubojitu poruku. U trenucima kada u Hrvatskoj upravo bukte brojne spijunske afere, Tudjman jasno predstavlja sebe kao vlasnika mutne obavjestajne ostavstine, koju bi mogao upotrijebiti protiv svojih politickih protivnika jednako kao sto ju je bivsa vlast koristila protiv tadasnjih. Na ovo upucuje i opet ponovljena tvrdnja da je u Hrvatskoj 10-15 posto onih koji su njeni protivnici, sada dopunjena i time da ih je ponegdje i 20 posto, sto je zazvucalo prijeteci. Ove se brojke, naime, vise ne moze objasnjavati samo prolupaloscu jednog dementnog starca, nego one ocito izlaze iz "analitickih" procjena obavjestajnih sluzbi, iako drugo pouzdano proizlazi iz prvoga.

U sve ovo, Tudjman je na kraju upleo i svoju omiljenu temu o srazu malih naroda sa svjetskim centralama "velikih ideja", u sto on ukljucuje sirok ideoloski spektar, od svjetskog liberalizma, preko komunizma i katolickog univerzalizma do fasizma. Sada se, stjecajem najnovijih zbivanja u regiji, ogranicio samo na liberalni "novi svjetski poredak", koji ocito smatra trenutno najpogubnijim za male zemlje, nostalgicno prizivajuci povratak bipolarane slike svijeta, u kojem su one lakse branile svoju manjinsku poziciju. Suprotno pomodarskim mondijalistima koji pod utjecajem NATO-ve intervencije nicu na sve strane, ta Tudjmanova zauzetost za male zemlje imala bi nekog smisla da on sam ne pokazuje klasicne imperijalne porive prema jos manjima od sebe. Ovako, i ta ideja samo upotpunjuje sliku potpupne dezorijentacije, koja s nekoliko suza koje je pustio kada mu je HDZ urucio Povelju zahvalnosti u povodu prvog desetljeca stranke, jasno naznacuje da drugog desetljeca sigurno nece biti.

MARINKO CULIC