OVO JE, BOLAN, ZAPAD ZA SRBIJU

Zapis iz istocne Bosne

Banjaluka, 22. jun 1999. (AIM)

U jutro, 22.maja - nekoliko sati nakon sto je NATO promijenio strategiju ataka na elektro-energetski sistem Srbije i umjesto (bez)opasnih grafitnih mreza, gadjao ova postrojenja sa razornim raketama - u Visegradu, Srpskom Gorazdu i Gorazdu nije bilo struje. Uostalom, kao i u vecem dijelu Srbije. Bila je to, inace, samo jedna od vidnih cinjenica koje, usled NATO napada na SRJ, osjecaju gradjani Republike Srpske i Federacije BiH. Razmjere ostalih posledica, pogotovo ekonomskih, najbolje se ogledaju u cinjenici da su uspostavljanjem strogih pogranicno carinskih odnosa sa Hrvatskom, te gotovo zaustavljenom robnom prometu sa SRJ, veca bosanska preduzeca i drzavne trgovinske kuce ostali u svojevrsnom ekonomskom getu. Na ovakav zakljucak navode i izjave direktora mnogih preduzeca iz oba entiteta, kao, uostalom, i predstavnika entitetsko-politickih vlasti, koji rijetko gdje propustaju prilike da naglase razmjere stete koju trpe njihove privrede zbog situacije u SRJ.

Sadasnja bosanska prica ima, medjutim, i zanimljiv, gotovo nevjerovatan, posskriptum. Naime, usled svega, bilo bi za ocekivati da u Bosni, pogotovo njenom istocnom dijelu, izlozi trgovina nalikuju onim ratnim: nekoliko kutija keksa, koske za supu, novopazarski dzins i pozeske jabuke, a od sest kupaca petorica placaju bonovima i nekakvim vojnickim cekovima. Ali, u Bosni se dogadja ono sto, koliko do juce, ni najveci pesimisti u Srbiji i optimisti u Bosni nisu mogli ocekivati: u istocno-bosanskim trgovinama nema cega nema, pocev od robe pa do musterija. Roba je porijeklom iz svih republika bivse Jugoslavije, dok je najveci broj musterija iz gradova zapadne Srbije. "Postali smo, bolan, pravi zapad za Srbiju", kaze konobar u jednoj visegradskoj kafani, odbijajuci svaki prigovor soping turista iz Srbije da je njegova kafa duplo skuplja nego u Srbiji. Nesto kasnije, na glasne komentare 'turista' da je 'Vitalovo' ulje, koje su usput slagali u torbe, za deset dinara skuplje u Bosni nego u Srbiji, vlasnik trgovine je cinicno uzvracao pitanjem: "Pa sto ga onda ne kupite u Srbiji?" A na reporterovo pitanje gde i kako nabavlja ulje proizvedeno u Srbiji, koga nema na trzistu Srbije, nervozni trgovac najprije neodredjeno rece kako 'pare mogu sve', a potom dodade: "Bjeljina je centar svijeta".

Iako su trgovine u gradovina na istoku Republike Srpske snadbjevene svim deficitarnim artiklima u Srbiji, cijene su u prosjeku duplo vece od zvanicnih u Srbiji. Od pocetka rata u SRJ u Republici Srpskoj znatno su poskupjeli prehrambeni proizvodi, kao i ugostiteljske usluge, naftni derivati i cigarete. Istovremeno, zarade zaposlenih su ostale na ranijem nivou, a u velikom broju preduzeca, koja zbog prekida poslovanja sa Srbijom rade smanjenim kapacitetima, zarade kasne vise mjeseci. "Kada se, opet", kaze jedan od nasih sagovornika, "sve sabere i oduzme, najvise strada obicna raja, ona koja zivi od place koje nema i od obecanja koja su isparila". Uostalom, kaze on, kao i u svim osmogodisnjim ratnim pricama na Balkanu, ponovo jedino profitiraju sverceri i trgovci bliski vlastima.

Gradjani Srbije, mahom zene i muskarci koji ne podlijezu vojnoj obavezi, najvise kupuju cigarete, prasak za pranje vesa i jestivo ulje. Mnogi priznaju da im se, kad sve saberu, vise isplati da za svoje potrebe pazare u Visegradu, Kopacima pa i Gorazdu, nego da satima cekaju u redovima ili kupuju od svercera, koji, vele, 'nemaju dusu'. Oni, pak, koji kupuju cigarete radi preprodaje u Srbiji, imaju svoju, kako priznaju, 'rizicnu racunicu'. "U Gorazdu placam devet maraka boks sarajevske Drine, a u Pozegi i Cacku prodajem za 13 maraka. Kupim dvadeset boksova, uracunam troskove i ako me ne cape na carini, ostane mi oko 65 maraka", racuna Dragica M. iz Cacka, koja nas ispred trgovinske radnje "Cole" u Kopacima obavjestava kako je prasak za pranje 'Faks' jeftiniji u Kopacima nego u Gorazdu, dok je sa sitnim secerom obrnuto. "Sin mi je u vojsci, na granici sa Makedonijom, a suprug je radio u srusenoj 'Slobodi'. Neki dan je dobio humanitarnu pomoc. Ma, dobijao je on humanitarnu pomoc i dok je radio, a ja sam sa ovim torbama isla i u Istambul, Solun, Sofiju, pa Tuzi, Suboticu, Novi Pazar. Nema buvlje pijace na kojoj nisam bila poslednjih petnaestak godina", hvali se preduzimljiva Cacanka, oko cijeg 'Varburga' se okupila grupa mjestana, raspitujuci se za situaciju u Cacku. "Ne smijete popustiti. Morate biti hrabri i izdrzati do kraja. Nema, bona, rata u Srba bez cetiri godine. To je tek pocetak! Pozdravi nam cika Slobu i poruci mu da ne vata olovku!", dobacivali su, vise u zbilji, da bi na Cacankino otresito 'da ste junaci, dosli bi da pomognete', jedan iz grupe mjestana rekao da je proveo dva mjeseca na Kosovu.

Dok smo za obliznjim kafanskim stolom pricali o ratu i cijenama, iznad Kopaca su prelijetali NATO avioni. Za razliku od 'turista' koji su izlijetali ispod tende, mjestani su ravnodusno posmatrali uz komentare poput 'jos par mjeseci i ima da se naviknete'. "Salimo se, ali vjerujte da su ljudi ovdje jako zabrinuti zbog unistavanja Srbije. Ako nestane Srbije, ako NATO trupe udju na Kosovo, a potom i u Beograd, i mi cemo, ovdje, biti ugrozeni, jer ko nam garantuje da Alija u toj situaciji nece probati ono sto je jednom probao pa nije uspio?", pita se Dragan Jakovljevic, pricjuc potom da su zbog rata u Srbiji mnogi ljudi, pogotovo prevoznici i trgovci gradjom ostali bez posla. "Jebes zivot i sudbinu kad ja moram da sjedim kraj kamiona i cekam da mi Turcin ponudi turu do Sarajeva", dobacuje njegov prijatelj za stolom.

U odnosu na slike sa srbijanskih ulica, gdje se poslije pet civilnih odijela vidi jedna uniforma, na visegradskim, ulicama u Kopacima, a pogotovo u Gorazdu, osim ponekog pripadnika SFOR-a i lokalnog policajca na raskrsnicama, gotovo da nema drugih uniformi. Za stolovima ispred brojnih gorazdanskih kafica skoro da nije bilo praznih mjesta. A kada je negdje oko podneva stigla struja, sa svih strana cula se glasna muzika, mahom majstora iz sarajevske pop-rok skole. Da se u naseljima pored desne obale Drine ne vide jos uvijek brojne rusevine, mahom srpskih kuca, namjernik bi stekao utisak da se rat u Gorazdu dogodio prije nekoliko decenija, a ne prije nekoliko godina.

Zahvaljujuci, prije svega, trogodisnjoj donatorskoj pomoci, koja se procjenjuje na vise od 200 miliona dolara, Gorazde je preslo vise od polovine puta do pune obnove. Na velikoj robnoj pijaci u Gorazdu, tik uz desnu obalu Drine, zaticemo ambijent prepisan iz najboljih vremena buvljaka u Subotici, Novom Beogradu i Pozarevcu. Roba, trgovci i kupci iz svih dijelova Balkana. Od svih novcanica, medjutim, jedino ne vaze jugoslovenski dinari. "Dacu ti dzabe, ali nemoj mi dinare, ne znam kurs", (ne)iskreno ce trgovac cigaretama. Vehid Mesanovic je prodavao kukuruz po cijeni troduplo vecoj od cijene kukuruza u Banatu, a zena do njega cigarete i banane duplo jeftinije nego u Uzicu i Cacku. Na pitanje mogu li da naprave kakvu trgovinsku semu sa Srbima iz Srbije, jednoglasno odgovaraju da ih je rat u Srbiji sprijecio u tome. Moze i sad, ali splavovi nisu sigurni", kaze Vehid.

Na pijacnom prostoru gde se prodaju sir, kajmak i pavlaka, zaticemo nekoliko zena iz okoline Zlatibora i Visegrada. Od svih strahova najmanje ih, kazu, muci strah od Bosnjaka iz Gorazda. "Dolazim svake subote i ovde imam pet stalnih musterija. Dajem im i na veresiju. Ljudi su posteni, uzmu i plate sledece subote. Jedini problem je na nasoj granici, ali i tu nekako prezivimo. Moram ovako, narod u Srbiji nema vise ni posla ni para, a ovde je, vidis, dosta bolje", kaze Milica sa Zlatibora. Safet Starhonjic, savjetnik u kantonalnom ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, kaze da svaki dan veliki broj gradjana Srbije dolazi u Gorazde po nabavku cigareta i jos nekih proizvoda, kao i da mnogi Srbi iz Srbije i Republike Srpske prodaju svoje proizvode u Gorazdu. "Sta ce, ljudi, snalaze se. Bar mi znamo sta je rat i nevolja. I mi, ovdje, na neki nacin trpimo posledice onoga sto se dogadja u Srbiji. Evo, danas nema struje, neke tek uspostavljene poslovne veze sa Srbijom su pukle, a istovremeno u nasim prihvatnim centrima imamo oko 450 izbjeglih sa podrucja Sandzaka i Kosova, kaze Starhonjic, uvjeravajuci nas da medju 'obicnom rajom' u Gorazdu ima malo onih koji podrzavaju NATO udare po civilnom stanovnistvu i objektima. Uz pismene dokaze da se sve veci broj izbjeglih Srba vraca u Gorazde, Starhonjic potvrdjuje i zvanicne informacije SFOR-a i IPTF-a da poslednjih godinu dana nije zabiljezen skoro ni najmanji medjunacionalni incident na podrucju dva Gorazda.

Na nasu molbu da vidimo izbeglice iz Jugoslavije, koje pominju mediji iz Federacije BiH, gospodin Starhonjic nas vodi u jedan od prihvatnih centara, smjesten u blizini autobuske stanice. U Centru je boravila grupa od 70 izbjeglica iz Sandzaka i cetiri albanske porodice sa Kosova. Uz uslov da ih ne fotografisemo, prihvatili su da objasne svoje razloge za 'bekstvo' sa Kosova i iz Sanzaka. "Ja sam iz Priboja, kaze Urfeta Jahic, i ovde sam sa sinom jedincem i suprugom. Sin je odavno stigao za vojnika i posto ga nisu zvali, on je otisao da se sam prijavi ali nisu hteli da ga prime i regrutuju. Kad je poceo rat, otisli smo jer se plasimo da neko nece znati da se Esad prijavio za vojsku. Mozda ce nekoj majci poginuti sin u vojsci, a moj Esad nije ni oblacio uniformu". Mubera H. je iz Pljevalja. U Gorazde je dosla sa dvoje male djece i suprugom. "Niko nas nije istjerao iz Pljevalja. Pobjegli smo iz straha od mobilizacije. Ko mi je mogao garantovati bezbijednost ako moga supruga mobilisu i posalju na Kosovo?", pita Mubera. Na nasu opasku da Milo Djukanovic nedvosmisleno garantuje bezbijednost svim manjinskim narodima u Crnoj Gori, Mubera odgovara pitanjem: "Da me Milo pozove nazad ja bi se mozda vratila, ali ni on danas nije bezbjedan u Crnoj Gori". Albanka Nadira Z. je u Gorazdu sa petoro dece. Suprug je, kaze, ostao na Kosovu. Posle pitanja 'u cijoj je vojsci', Nadira je zatvorila vrata sobe.

Daliborka Lisica (AIM)