Na plamenu hrastovih listica i zvjezdica

Vojska i politika

Najava pocetka obnove zemlje, te priznanja i velicanja Vojske Jugoslavije u toku i poslije rata sa NATO savezom, za Milosevica predstavljaju osovinu s kojom izlazi na vanredne izbore za koje mnogi smatraju da ce vrlo brzo uslijediti

AIM, PODGORICA, 21.6.1999. (Od dopisnika AIM iz Beograda)

Kao sto se bivsa Jugoslavenska Narodna Armija (JNA) poslije ratova 1991 - 1992. povukla iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Makedonije u Srbiju i Crnu Goru, tako se i njen direktan potomak i pravni nasljednik Vojska Jugoslavije (VJ), nakon sukoba sa NATO povlaci sa Kosova. No, ta dva povlacenja, ono sa pocetka i ovo sa kraja devedesetih bitno se razlikuju bar po pitanju sluzbene verifikacije uloge i uspjeha oruzanih snaga.

Nakon povlacenja vojske pocetkom devedesetih usledile su ostavke nacelnika Generalstaba, penzioniranja generala po kratkom postupku, optuzbe za izdaju i nesposobnost po rezimskim medijima, sumnjive afere, montirana sudjenja, jedva zabiljezeni vojni jubileji sa trecerazrednim funkcionerima. Nakon povlacenja sa Kosova dogodilo se dodjeljivanje nacelniku Staba vrhovne komande Dragoljubu Ojdanicu cina generala- armije, unapredenja generala i oficira, ukazi o odlikovanjima pojedincima i jedinicama, divljenje i priznanja za patriotizam i vojnu vjestinu. Slobodan Milosevic se po prvi put pojavio na svecanoj Akademiji povodom Dana Vojske Jugoslavije.

Pa ipak, kao sto se sada naglasava da VJ nije porazena u sukobu sa neuporedivo nadmocnijim neprijateljem, tako je i onda tvrdjeno da JNA nije "pukla" na bojnom polju. Ako se bas hoce, nekadasnja "armija svih naroda i narodnosti" ostavila je Srbima u Hrvatskoj i Bosni impozantnu kolicinu oruzija, oficira i logisticke opreme sto je koristeno sve do 1995, dok iza Vojske Srbije i Crne Gore na Kosovu nije ostao niti jedan jedini vojnik. U cemu je stvar?

Kao i JNA, ni Vojska Jugoslavije nije ostavarila politicke ciljeve proklamirane na pocetku rata - strane trupe kontroliraju Pokrajinu, a moze se, nazalost cinicno, primjetiti i da izmedju Valone i Kosovske Mitrovice, gotovo da vise nema granice; bar ne pod nadzorom jugoslavenskih vlasti i snaga bezbjednosti.

General Momcilo Perisic, smjenjeni nacelnik Generalstaba poslije intervencionisticke krize iz oktobra 1998, bio je u pravu: nakon teskih razaranja i velikog broja civilnih zratava, na kraju je potpisan mirovni sporazum. Pa ipak, VJ je sacuvala samu sebe sto je doista podvig kad se zna s kim je bila u sukobu. Nepregledne kolone tenkova, raketnih lansera, transporetera, haubica i ostale vojne tehnike koja se povlaci sa Kosova neizbjeznim cine pitanje sta je to, dodjavola, NATO avijacija gadjala izuzev tvornica, mostova, repetitora i "neizbjeznih kolateralnih" zrtava? Povlacenje u potpunom redu, kao pod konac, govori i da su komunikacioni i komandni lanci ostali u punoj funkciji.

U narecenom kontekstu, jasno bez dnevnopolitickih zdravica i pohvala, Vojsci se moze odati priznanje: koliko je mogla, VJ je sprovodila drzavnu politiku koju, vrijedi primjetiti, nije kreirala. Medjutim, nesto drugo je mnogo vaznije. Oruzane snage SR Jugoslavije ratovale su na svom teritoriju (Kosovo se i prije i poslije NATO intervencije smatralo i smatra za dio jugoslavenske teritorije), a zbog prirode rata, sto ce reci zracnih napada po cjeloj zemlji, cjelokupno stanovnistvo je osjetilo u vecem ili manjem obimu strahote bombardiranja. U takvoj situaciji, potpuno razumljivo, rejting Vojske iznimno je narastao: za protuavionskim topovima nisu sjedili placenici iz Legije stranaca vec sinovi, ocevi i muzevi ovdasnji a to sto su pokusavali obraniti, a sto je gorjelo svake veceri, nitko nije poklonio, nego su stvarale generacije.

Karakter rata pogodovao je i samoj Vojsci. Za razliku od JNA, VJ je imala transparentnu i neupitnu politicku komandu, jasne ciljeve - da se ne ulazi u njihovu ostvarljivost - i, makar javno, punu podrsku drzave. Vojnici, oficiri i generali u takvoj konstelaciji, dijelili su, kako politicari vole da kazu,sudbinu naroda i najbolje sto su mogli i onoliko koliko su mogli, vrsili svoju duznost.

Slobodan Milosevic ne bi bio to sto jeste, a da ne bi uocio i iskoristio opcenacionalnu podrsku Vojsci. Govor unapredjenom i odlikovanom generalitetu i oficirskom koru u Palati federacije, kao i vec pomenuto prisustvo na svecanoj akademiji povodom Dana Vojske Jugoslavije treba zato protumaciti kao jasan signal u javnosti tko - i to kao Vrhovni komandant - stoji iza svega. Najava pocetka obnove zemlje (obracanje naciji, mitinzi na mostu kod Beske i u Aleksincu), te priznaja i velicanja Vojske ocito za Milosevica predstavljaju osovinu za vanredne izbore za koji mnogi smatraju da ce vrlo brzo uslijediti.

Generali, svjesno ili ne, savrseno se uklapaju u tako vidjenu ulogu. Poratna istupanja generala Ojadnica, te posebno vaznih i zasluznih komandanta Trece armije i Pristinskog korpusa

• generala Nebojse Pavkovica i Vladimira Lazarevica - ali i drugih, u duhu su one: "Ja tebi vojvodo, ti meni serdare". Takvo sto ne treba da izazva cudenje. Uz deklarativnu strucnu sposobnost (jedino se u ratu moze provjeriti, a tek nakon povjesne distance stvarno ocjeniti), uvjerenje u politicku "ispravnost" sa najviseg mejsta, bio osnovni kriterij za napredovanje u VJ tokom njenog postojanja. Izuzetci, kao i obicno, potvrduju pravilo. Uglavnom, politicki i medijski plamen hrastovog lisca sa sve zvjezdicama (zastitni znaci cinova i odlikovanja), umnogome ce odrediti politicku sudbinu poslijeratne SR Jugoslavije. I obrnuto: od nacina sagorjevanja u toj buktinji, bar u dogledno vrijeme, uveliko ce zavisiti postavljenja i napredovanja u Vojsci.

Uporedivanje JNA sa Vojske Jugoslavije, u dobrom dijelu teksta, nema cilj da pokaze kako se prva transformirala u nesto sasvim drugo i novo. Naprotiv! Sistem skolovanja, obuka, kasarne i aerodromi, PVO sistemi i tenkovi, politicka podobnost - sve je to VJ bastinila od JNA. Naslijedila je i jos nesto sto je mnogo vaznije: doktrinu obrane od vanjskog neprijatelja ma tko to bio, pedeset godina proigravane planove za sukob sa NATO savezom (uostalom, kao i za bivsi Varsavski pakt), svijest da Vojska postoji da bi branila zemlju od vanjske opasnosti bez obzira na izglede. Narod je sve to prepozanao, a Milosevic nastoji da iskoristi.

Kao i pocetkom devedesetih, generali su od kraja marta do pocetka juna 1999. ravnali po politickim odlukama covjeka koji je onda, isto kao i sada bez obzira na funkciju,predstavaljao vlast u Srbiji. Kako se onda dogodilo da su JNA i njen vrh imali jednu, krajnje neslavnu sudbinu, a Vojska Jugoslavije sa svojim vrhom, sasvim drugu?

Dio odgovora lezi u vec pomenutim cinjenicama da su oruzane snage SR Jugoslavije ratovale na svom teritoriju, protiv vanjskog neprijatelja, pod jasnom komandom sa svim njenim konzekvencama, te da su samim tim postale krucijalni politicki i drustveni faktor. Drugi dio je u tome sto Milosevic vrh JNA, za razliku od vrha VJ, nije stvarao vec pridobijao. Onaj Generalstab je razlicite odluke znao i sabotirati, a za mnogo sto je imao i svoja vidjenja (da se u njihovo vrednovanje ne ulazi), cesto suprotna od onih sluzbeno proklamiranih ili u tajnosti saopcavanih.

Aktualni Generalstab se pak, odrekao bilo kakvog sopstvenog misljenja (posebno vidljivo kod brzopotezne smene generla Perisica). Ukratko: splet svih ovih okolnosti rezultirao je tim da je Milosevic nakon toliko godina konacno pronasao Vojsku, odnosno da je Vojska konacno pronasla Milosevica. Na jednoj strani, predsjednik SR Jugoslavije iskupio se za zapostavljanje oruzanih snaga u njenim ocima za racun policije i besprimjerno budzetsko izgladnjivanje; na drugoj, generali su stekli, opet u njegovim ocima, toliko zeljenu potvrdu vojnicke sposobnosti, patriotizma i lojalnosti. Pitanje buducnosti VJ u razrusenoj zemlji, sa unistenom vojnom infrastrukturom, sa vrlo skucenim mogucnostima osuvremenjavanja tehnike, izlazi iz okvira ove price. Ovih poratnih dana na dnevnom redu je metodsko - pokazna vjezba jedinstva zdruzenih snaga i politicara na vlasti.

Filip Svarm (AIM)