ZAKON U TOPUZU

Nove akcije Haskog tribunala

Banjaluka, 11. jun 1999. godine (AIM)

To sto su se bosnjacki politicari veoma i neskriveno obradovali podizanju optuznice protiv predsjednika SRJ Slobodana Milosevica, pokazuje se kao neproduktivan izliv odavno nakupljenih emocija. Slicno odusevljenje jedino su jos pokazali celnici Albanije. Razumijevajuci sta bi "bosnjackoj sreci" mogao biti cilj Srbi u Bosni su odgovorili odredjeno i ostro: Dejton se ne smije dirati!

Inace, ljude sklone oprezu, citav postupak Luiz Arbur je mogao samo uplasiti. A, Milosevic nije odbacen kao glavni pregovarac cak ni od parlamentarnog tijela NATO-a. Od tako velikih i nekontrolisanih igara u Bosni, i citavom regionu, moglo bi biti jos samo gore. Ozbiljno ugrozavanje Dejtonskog sporazuma, rusenje je svega sto je za tri godine postignuto, a i uvodjenje u rizik od novog rata. Bosnjaci bi se u tome mogli pojaviti tek kao mali ulog, nista veci od ostale dvije strane, a finale se nikako ne moze pradvidjeti. Franjo Tudjman zato nije likovao. Naprotiv, upozorio je svijet da je Milosevic "realistican politicar". Hrvati su, dakle, razumjeli da je sve ovo jadna velika partija pokera u kojoj Amerikanci nece drzati do uloga. Uostalom, kako su prosli Albanci na Kosovu, podsjecanje je o stvarnom znacenju "malih uloga".

A, djeluje opominjuce i opaska cuvenog americkog pisca Normana Majlera da "pustiti takve ljude (Klintona, Koena plus Olbrajtovu, koji "nikad nisu bili na sluzbi u oruzanim snagama") da vrsa funkciju naseg komandnog trusta u kosovskoj kampanji jednako je kao da od covjeka bez ikakvog tjelesnog iskustva trazite da radi kao bracni savjetnik".

PREPAD: I, zaista, poslijedice su vec vidljive: devastiran je OUN, unizen OEBS, a i sam "NATO bi mogao da umre poslije ovog rata" (Robert Hajden). U citavoj ovoj, ipak globalnoj drami savremenog svijeta gaze se i "svetinje zapadnog svijeta": sloboda stampe sa pravom da se cuje i druga strana, neprikosnovenost privatne svojine, jednakost svih ljudi, civilizacijska dostignuca u medjunarodnom i ratnom pravu, a evo upotrebljen je, na prepad, i Tribunal haskog suda. Naime, u optuznici Luiz Arbur protiv pet jugoslovenskih politicara, a medju njima i Slobodana Milosevica, vecina ozbiljnih analiticara ce vidjeti "ratno-politicke igre i pritiske". Henri Kisindzer ce izricito reci da je to "nekonzistentna optuznica".

Najindikativnije je to sto zapadni vojni savez i ne krije svoje "dobre veze" i i direktne uticaje na Haski sud. Tako ce Dzejmi Sej, covjek koji moze da objasni sve, odbiti da postoji rizik da sud razmotri eventualnost da bi neko sa Zapada mogao biti optuzan zbog angazovanja u jugo-ratu za ubistva civila i "kolateralnu stetu". Reci ce Sej: "NATO je prijatelj Tribunala... Zemlje clanice NATO su obezbijedile potrebna finansijska sredstva za uspostavljanje Tribunala i mi spadamo u njegove vecinske donatore...". Dalje ce Sej odrediti, sasvim anti-pravno: "Sudija Arbur... ce nastaviti da podize optuznice protiv ljudi iz Jugoslavije i ja ne predvidjam da bi se neko drugi tamo mogao naci". Sud, dakle, i nije sud, vec neka vrsta inkvizicije, koja ce da juri "vjestice" po potrebi donatora.

Zasad su donatorima najvise smetali Srbi i najveci broj njih se nasao na indeksu, a kako ce biti zavisi od situacije.

Podizanje optuznice komplikuje i onako prekomplikovanu ratnu "kosovsku enigmu". Uzmimo da je jugoslovenski ambasador u Moskvi Borislav Milosevic pristrasan kad akciju Luiz Arbur naziva "politickim souom" i vjeruje da je njegov brat nezaobilazan ("Nema nikog drugog s kim mose da se pregovara u Beogradu".), ali to ce "providnom manipulacijom" nazvati i clanovi americkog Kongresa. Problem sa ovakvim udarima, u krajnjoj liniji, nije samo konkretan - da li ce najmocnija ratna masinerija u istoriji covjecanstva slomiti, za globalne pojmove, tek jednog hajduka iz desetomilionske balkanske drzavice, nego to sto je sam "NATO izgubio moralni kompas" (Toronto star").

DISKRIMINACIJA: Bez pravila i principa, a to je stanje stvari, medjunarodno pravo "lezi u topuzu". Tome se ne valja radovati. Bez jasnih principa i pravile nema mira u svijetu. Sta ako bi se, na primjer Makedonija - ciji su drzavno-nacionalni interesi ugrozeni NATO-vom kosovskom avanturom - odlucila na neposlusnost? Sta ceka Gligorova i Georgijevskog? Isto sto Milosevica i Milutinovica? Jer, u danasnjem svijetu: "NATO ostaje jedini sudija, koji odlucuje sta je prihvatljivo za bombardovanje, a sta nije". (Meri Robinson)

Poslijedica tog "velikog nacela" je da se u ime zastite prava kosovskih Albanaca "opravdava kolateralna steta, koja se nanosi civilima i civilnoj infrastrukturi, kao sto su vodovodi, elektrane, mostovi, fabrike djubriva i automobila". Kanadska pravnica Misel Mandel ce podsjetiti da se "ne mogu ubiti sena ili dijete u Beogradu na osnovu teoretske mogucnosti da bi to moglo spasiti zenu ili dijete u Pristini". Kriminalna sredstva se ne mogu opravdati dobrim motivima. Princip se ne smije dovoditi u pitanje.

Sud u Hagu, koji to ne uzme u obzir (a zbog NATO pozicije vjerovatno nece), dovodi u pitanje pravnu konstrukciju novog svjetskog poretka prije nego sto je on i uspostavljen, a prema kome bi "univerzalna ljudska prava" trebala biti prioritetnija od "Tradicionalne vjere u nacionalni suverenitet". Da bi takva konstrukcija zadobila povjerenje savremenog svijeta Luiz Arbur ne moze da kao bez glave juri u selo Racak (poslije cuvenog predratnog dogadjaja), a da je uopste i ne zanima ubijanje na desetine ljudi u starackim domovima, u vozilima, autobusima, izbjeglickim kolonama. Civil je civil, glasi prosto pravolo. "Doktrina o 'ljdskoj bezbjednosti' obuhvata i civile u Nisu i drugdje u Jugoslaviji, a njihova prava su istovjetna kao i prava Kosovara i svih drugih ljudi". (Misel Mandel)

Jednako se iz tog principa izvlaci i odgovornost politickih lidera i vojnih zapovjednika. Boginja pravde je jos od Rima slijepa i ona ne zagleda u boju ociju ili zaglavlje diploma Vesliju Klarku ili Ratku Mladicu. Ona mora biti spremna samo da sudi djelima. Danas to nije slucaj. Zato su poslijedice optuznice Haskog tribunala obradovale samo lakovjerne. Zato sto su, za samo tri godine, zaboravili kako lakovjernost vodi do samog pakla.

Petar Reljic (AIM)