GRADjANI U PRIVATIZACIJI

KAPITALISTI PRAZNIH DZEPOVA

AIM, Sarajevo 05.06.1999. Strahopostovanje obicnih smrtnika u Federaciji BiH, koje su imali prema kompjuterima iu svim tim spravama, ozbiljno je poljuljano. Naime, nakon sto je nesto vise od 1,9 miliona izvoda sa upisanim iznosima privatizacijskih certifikata gradjana upuceno na kucne adrese, na vidjelo su izasle brojne greske i propusti koji se najcesce manifestuju u netacnim podacima. "Bude li polovina izvoda sa greskama, mozemo smatrati da smo dobro prosli", rezignirano je prokomentarisao jedan od federalnih zvanicnika dok su odstampani izvodi kretali na put do svojih krajnjih odredista.

Koncept privatizacije u FBiH zasniva se na masovnom ucescu gradjana u kupovini drzavne imovine. Posto se gradjani BiH u cjelini, cast izuzecima, mogu smatrati klasicnom sirotinjom, moralo im se nesto dati kako bi mogli "trgovati" sa drzavom. Srecom, drzava se prisjetila da svojim podanicima duguje dosta para koje, iskreno govoreci, nije ni imala od cega da vrati, pa se privatizacija pokazala kao sjajna prilika da se drzava oslobodi svojih dugova a gradjani u isto vrijeme
dobiju kakav takav ulog u privatizacijskoj utrci. Tako su demobilisani vojnici i policajci za neisplacivane plate iz rata obesteceni certifikatima po "tarifi", 400 maraka za svaki mjesec uniformi. U ukupnoj masi certifikata, sa svojih 7,7 milijardi maraka, ovo je i najkrupnija stavka.

Na svoje su dosli i penzioneri kojima je konacno isplacena razlika izmedju penzija koje su dobijali proteklih godina i onoga sto su stvarno trebali dobiti. Naravno ni penzioneri nisu dobili pare vec takodjer certifikate, ali sa svojih 700 miliona maraka, oni su najmanja stavka. Stare devizne stedise iz FBiH, kojima drzava duguje gotovo tri milijarde maraka, mogle su birati izmedju certifikata i neizvjesne buducnosti banaka kojima su u trenutku slabosti povjerili svoj novac. Na kraju, drzava je "odrijesila kesu" za sve koji su prije rata imali drzavljanstvo BiH i stalni boravak na podrucju FBiH, uz uslov da su stariji od 18 godina: priznate su im zasluge za stvaranje nekadasnje drustvene, odnosno drzavne imovine, a nagrada su "opsta potrazivanja" od 1900 maraka po pojedincu uvecano za 190 maraka za svaku godinu radnog staza.

"Kusuranje" sa gradjanima, po ovom osnovu, drzavu je kostalo dodatnih sedam milijardi maraka, takodjer u certifikatima.
Da je Bosna i Hercegovina normalna zemlja, sa ovom podjelom "ulaznica" za privatizacijsku arenu vjerovatno ne bi bilo previse problema. Na zalost, ni tri i po godine poslije rata u ovoj zemlji se ne zna ni koliko uopste ima stanovnika, a da "sitnice" poput trenutnih adresa njenih gradjana i ne pominjemo. Za prikupljanje svih ovih podataka bilo je potrebno "umoliti" dva penziona sistema u Federaciji (Sarajevo i Mostar), dva paralena policijska sistema, dvije vojne evidencije i desetak poslovnih banaka. O kakvoj se zbrci radi najbolje ilustruje situacija sa podacima o radnom stazu. Podaci koji se odnose na predratni period ostali su sacuvani u racunarskom centru u Sarajevu za sve predratne zaposlene u BiH. Evidencija fonda MIO u Mostaru, opet, sadrzi podatke o radnom stazu za gradjane sa podrucja nekadasnje "Herceg Bosne" od 1992. godine pa do danas, dok je za ostale gradjane evidencija i dalje u PIO sa sjedistem u Sarajevu. Da bi se za svakog gradjanina izracunalo koliko mu sleduje certifikata po osnovu opsteg potrazivanja bilo je neophodno utvrditi koliko do sada ukupno ima radnog staza, odnosno ako je penzioner, za koliko je para u proteklih nekoliko godina zakinut. Visemjesecno natezanje izmedju dva penziona fonda na kraju je okoncano "solomonskim rjesenjem". Sarajevski racunski centar koji ima sve predratne podatke, prodao ih je za cetrdesetak hiljada maraka fondu u Mostaru kako bi oni mogli komletirati podatke za svoje osiguranike. Potom je svaki fond, kompletirane podatke za "svoje" sticenike dostavljao na disketama sarajevskom Zavodu za platni promet gdje su oni ubacivani u centralni racunar za koji su opet, amerikanci narucili i platili odgovarajuci softver. Osnovna identifikacija za svaki pojedinacni racun i svako potrazivanje je jedinstveni broj gradjanina, pa je sve te silne brojke trebalo povezati.

Puno bolja situacija nije bila ni sa potrazivanjima bivsih vojnika i policajaca jer je i tu svakao od komponenti Vojske Federacije, kako Armija BiH tako i HVO, raspolagala vlastitim bazama podataka koje su se "upoznavale" tek u centralnom racunaru u Zavodu za platni promet. Nesretni operateri na ovom centralnom kompjuterskom sistemu, ciji je "lik i djelo" proteklih dana bio najcesce spominjan kod desetina hiljada gradjana, od samog pocetka nisu bili odusevljeni sarenilom i kvalitetom baza podataka koje su im dostavljene. Pored toga, softver koji je trebao sve to uobliciti, podobro je zakasnio pa nije bilo vremena ni za njegovo posteno testiranje. U ZPP-u se kunu da greske nisu do njih jer oni su samo ubacili podatke koji su im dostavljeni. Rezultat su nebuloze tipa da je penzioneru uredno iskazano koliko mu drzava duguje po osnovu neisplacene razlike u penziji, ali mu je zato ukupan broj godina radnog staza, od cega mu zavisi "opste potrazivanje", pocesto znao biti - nula.

Vjerovatno nije tesko zamisliti kakva je zbrka tek sa dostavom izvoda na kucne adrese, i to one predratne ( jer MUP, izgleda drugih i nema). U zemlji u kojoj je vise od pola stanovnistva od pocetka rata barem jednom promijenilo adresu ako ne i grad, drzavu i kontinent, poslati nekome postansku posiljku na predratnu kucnu adresu, zaista je hrabar potez. Koliko je zaista izvoda sa greskom u ovom trenutku niko ne zna. Od 7. juna tece zakonski rok od 30 dana za reklamacije, a ukoliko se obistini ona optimisticka procjena o polovini spornih certifikata trebace sigurno puno vise vremena da se greske otklone. Simptomaticno je da iz federalne Agencije za privatizaciju vec najavljuju da ce "ukolko bude potrebno ovaj rok biti i produzen". Gotovo je izvjesno da ce njegovo produzenje biti neminovno, pitanje je samo za koliko vremena, jos jedan mjesec ili duze. Za utjehu gradjanima je da nece morati ponovo placati danak birokratiji kako bi im ispravila ono sto je sama zabrljala. Kada konacno dobiju tacne iznose na svojim izvodima buduci "kapitalisti praznih dzepova" moci ce na miru da potraze odgovor na pitanje sta uciniti sa svojim certifikatima, odnosno kako komad papira pretvoriti u nesto opipljivo, ako vec ne bude prekasno.

Drazen SIMIC (AIM Sarajevo)