OSLOBADjAJUCE PRESUDE ZA MERCEPOVE BOJOVNIKE

AIM, ZAGREB, 4.6.1999. "Sad vise nema lisica, sad cemo novinarima stavljati lisice!". Tako je u ponedjeljak, 31. svibnja 1999. godine, Munib Suljic prokomentirao kraj dugotrajnog sudskog procesa protiv sestorice pripadnika jedinice Tomislava Mercepa koji su optuzeni za zlocine nad srpskim civilima u Pakrackoj Poljani, a svoje rijeci - u skladu s boljim obicajima ovdasnjih ubojica za koje nezavisni hrvatski sudovi redovito tvrde da ubojice nisu - garnirao i ritualnim pljuvanjem u lice novinaru zagrebackog "Jutarnjeg lista". Rijecima tog hrvatskog "viteza" koji je bio osumnjicen za ubojstvo Aleksandra Sase Antica i zvjersko mucenje desetaka neduznih civila - a koji je od ponedjeljka slobodan gradjanin ove zemlje - okoncana je, dakle, jedna pravosudna farsa koja kontinuirano traje od 1992. godine i ciji je iskljucivi cilj bio

• tako na koncu ispada - da se dokaze kako Hrvati nisu cinili ratne zlocine. Nepravomocnom presudom - koju je izrekao sudac zagrebackog Zupanijskog suda Ratko Scekic - Munib Suljic, Igor Mikola, Sinisa Rimac i Zoran Karlovic oslobodjeni su svake krivnje, dok je Miro Bajramovic dobio godinu i osam mjeseci zatvora, a Branko Saric-Kosa godinu dana robije. Bez obzira sto je Bajramovic proglasen krivim, on je takodjer pusten na slobodu, jer njegov dosadasnji boravak u pritvoru u potpunosti pokriva presudjenu kaznu.

"Kad analiziramo dokazni postupak, ne mozemo neosporno reci da su prvookrivljeni Munib Suljic, drugookrivljeni Igor Mikola i treceokrivljeni Sinisa Rimac negdje krajem studenoga ili pocetkom prosinca 1991. godine pocinili ubojstvo Aleksandra Antica na nacin opisan u optuznici", kazao je sudac Scekic u obrazlozenju svoje presude. On je, takodjer, ustvrdio da su iskazi kljucnih svjedoka optuzbe - kutinskih taksista Nikole Pelesa i Branka Velagica - u bitnim stvarima nedosljedni i kontradiktorni.

"Jedino sto je neosporno jest da je Peles te veceri po glasu prepoznao Muniba Suljica koji je vikao: 'Daj ga meni, daj ga meni, ja sam mu obecao da cu ga jednim metkom', ali nije neosporno utvrdjeno da je Suljic pucao", kazao je Scekic dodajuci da se ne moze sa stopostotnom sigurnoscu kazati da su Mikola i Rimac tada uopce bili na Poljani. Nije, takodjer, bilo moguce utvrditi koliko je metaka ispaljeno u tijelo ubijenog covjeka, niti iz kojeg je oruzja pucano - to tijelo, naime, hrvatski policijski organi nisu uspjeli pronaci, ali treba biti posten pa kazati da se nisu odvec ni trsili.

"Nema cvrstih i sigurnih dokaza da se kazneno djelo dogodilo na nacin opisan u optuznici. Da je optuznica bila malo drukcija mozda bi i sud donio drukciju odluku, ali sud je vezan uz cinjenicni opis djela i ne moze mijenjati kvalifikaciju. Odnosno ne mozemo promijeniti optuznicu i osuditi ih zato sto su ubili covjeka zvanog Sasa, jer bi time izasli iz svojih zakonskih ovlasti i osudili ih zbog drugog kaznenog djela", govorio je sudac Scekic, a njegove je rijeci glasno odobravala velika vecina prisutnih u sudnici.

Nema nikakve sumnje da su "mercepovci" presudu ocekivali bez velike bojazni da bi se njihov zatvorski staz mogao produziti na jos koju godinu: znali su, naime, da pravosudni organi ne posjeduju niti jedan dokaz koji bi svjedocio o zlodjelima u Pakrackoj Poljani, a takodjer su znali da se niti jedan od pozvanih svjedoka nece usuditi reci istinu. Iz svjedoka je - posebice iz spomenutih kutinskih taksista - umjesto krvave istine, u sudnici zagrebackog Zupanijskog suda progovarao strah u svom najizvornijem obliku. Nikola Peles i Branko Velagic vidjeli su - tako su bar govorili u istraznim radnjama 1992. i

1. • kako Suljic, Mikola i Rimac ubijaju Aleksandra Antica, ali kad su svoje sokantne iskaze trebali ponoviti pred sudskim vijecem - oni su zasutjeli. Pred prijetecim pogledima pakrackih "vitezova" Peles i Velagic su demonstrirali kako strah covjeka moze natjerati da sam sebe uvjeri kako je uistinu moguce zaboraviti da su pred tvojim ocima ubili Sasu Antica i da je isto tako moguce zaboraviti lica ljudi koji su te mjesec dana mucili gurajuci ti, izmedju ostaloga, petozilni kabel u debelo crijevo. Lica svojih mucitelja iznenada je zaboravio i umirovljeni carinik Stevan Brajenovic, koji je ranjen u logoru u Pakrackoj Poljani i koji je igrom slucaja prezivio ranjavanje. On nije uspio prepoznati covjeka koji mu je pucao u trbuh: covjek se zove Zoran Karlovic, a zbog Brajenoviceve iznudjene amnezije doticni je oslobodjen svake krivnje. Brajenovic je, doduse, prepoznao Miru Bajramovica i Branka Sarica koji su ga opljackali i sproveli u Pakracku Poljanu, pa je spomenuti tandem upravo zbog toga i osudjen na recene kazne.

Za sud je misterioznom ostala i likvidacija Milosa Ivosevica, Rade Pajica i Marka Grujica: u optuznici je stajalo da su Mikola, Bajramovic i Saric "druge protupravno zatvorili i drzali zatvorene, a osobe koje su protupravno lisene slobode uslijed toga su izgubile zivot". Sud je, pak, utvrdio da su recena trojica "nedvojbeno odvedena s gradilista u Rudeskoj cesti 71", da ih je "odvelo osam uniformiranih osoba i da su nadjeni mrtvi", ali "nije sigurno utvrdjeno tko ih je odveo i kamo". Dakle, ni za jednu od brojnih smrti u konc-logoru u Pakrackoj Poljani nisu pronadjeni krivci, a ako cemo vjerovati sucu Ratku Scekicu na toj lokaciji zrtava nije bilo. Premda je Miro Bajramovic u rujnu 1997, u splitskom "Feral Tribuneu" ispricao sokantnu pricu o lancu ubojstava i nasilja u zloglasnoj Poljani nadomak Pakracu i premda su u policijskoj istrazi u sijecnju 1992. mnogi nadglednici tog konc-logora priznavali ubojstva i potanko opisivali metode mucenja srpskih civila, sad sve to jednostavno moramo zaboraviti: sud je rekao da tamo nije bilo umorstava, a inzistiranje na suprotnome stavu moze vas samo izvrgnuti krivicnome progonu ili brutalnoj osveti Muniba Suljica i njegovih ratnih drugova.

Ako cemo pravo, najveci dio ovdasnje javnosti - skupa sa svim opozicijskim strankama - nikad se nije pretjerano ni zanimao za krv sto se i dan-danas cijedi s dossiera o Pakrackoj Poljani. Da bi izbjegla suocenje s krvlju nevinih srpskih civila hrvatska je javnost svih ovih godina pribjegavala provjerenoj metodi: naime, zabijanju glave u pijesak. Ono javno zamuckivanje i neopisivi sok koji je uslijedio nakon Bajramoviceve ispovijedi "Feralu" posljedica je, zapravo, ostataka pijeska u grlu i ocima, a kad su receni organi malo procisceni opet je proradio nojevski sindrom, pa na oslobadjajucu presudu Mercepovim bojovnicima gotovo da i nije bilo javne reakcije. No, ne treba sumnjati da ce ista uslijediti onog casa kad se Haaski sud zainteresira za ovaj slucaj: nevolja hrvatskog rezima mogla bi biti u tome sto se haaski suci nece baviti samo egzekutorima u Pakrackoj Poljani, nego i njihovim naredbodavcima u najvisim strukturama Tudjmanova vojno-policijskog aparata.

IVICA DjIKIC