RASPADA LI SE STRANKA DEMOKRATSKE AKCIJE

U IZETBEGOVICEVOM RESETU

AIM, Sarajevo, 01.06.1999. Lokalni celnici SDA iz Tuzle, Zenice iBihac nisu se nasi na udaru centrale iz Sarajeva zbog (ne)postenja, nego zbog njihovog uvjerenja da su postali jaki da odlucuju i o pitanjima za koja je mjerodavan samo sud Alije Izetbegovica.

Prvo je na udaru bila Tuzla. Zatim je na red dosao Bihac, gdje je Stranka demokratske akcije uspjela odbraniti autoritet centrali odanog klana Veladzic. Nije dugo proslo, a opet se razbuktala afera Vikalo u Tuzli. Pod pritiskom medjunarodnih predstavnika u Bosni i Hercegovini, premijer Tuzlanskog kantona, koji je dugo odolijevao pritisku istrazitelja iz antikorupcinog tima Ejupa Ganica, ipak se morao povuci. Ostavka mu je, a da Vikalo toga nije bio ni svjestan, napisana u Sarajevu.

Nakon dva jaka upori{ta Stranke demokratske akcije, posljednjih dana poceo se talasati i treci, cini se najjaci bastion SDA. Bura je podignuta u Zenici, gradu koji je u najodsudnijim godinama rata bio stranacki, odnosno gradu koji je bio jedna od najjacih glasackih baza SDA. Za zrtvenog jarca, cini se, izabran je zenicki gradonacelnik Ferid Alic. On se najprije nasao na udaru clanova Udruzenja patriotske lige, odnosno ratnih veterana. Alic se zamjerio i novinarima, upustajuci se, bez puno razloga, u otvoreni rat sa njima.

Ratni veterani, uz Alica, prozvali su i guvernera Zenicko-dobojskog kantona, Bedrudina Salcinovica. No, centrala SDA, gurajuci u vatru prvog, svim silama nastoji od pogromaskog napada sacuvati upravo Salcinovica. Istovremeno gubljenje dva jaka imena u Zenici ne samo da prijeti slabljenjem uticaja SDA, nego bi moglo biti uzrokom i otvaranja rana dubljih i opasnijih nego su to protesti ratnih veterana ili nezadovoljstvo novinara. Stoga, dovoljno je, kada to vec javnost trazi, zrtvovati samo Alica.

Ferid Alic, istina, u sudaru sa napadom iz centrale SDA u Sarajevu pobijedio je u prvoj bitci. Najprije je sprijecio da mu se izglasa nepovjerenje u lokanom, zenickom parlamentu, a koji dan kasnije trijumfalno je procao i na unutarstranackoj provjeri. Zenicki SDA-kadrovi stali su uz njega, a u takvim okolnostima otici je morao Ibrahim Puric, predsjednik SDA Zenice.

Medjutim, bio je to labudji pjev Ferida Alica. On je, nakon izglasanog povjerenja, u stranckoj bazi jak bas koliko je to svojevremeno bio i Hazim Vikalo u Tuzli. Trajace, dakle, do odapinjanja nove strijele iz sarajevske centrale. Tu dileme nema. No, javnost vise od toga zanima da li ce mali tektonski poremecaji, iako za sada i geografski i po stvarnom znacaju kadrova udaljeni od Sarajeva, na koncu rezultiraii mnogo vecim pukotinama unutar SDA, te mogu li oni biti pocetkom kraja te stranke koja sebi pripisuje pravo skrbnika bosnjackih interesa.

Odgovor, bez mnogo dvoumljenja, moze biti samo jedan. SDA, ako nece biti jaca, onda nece biti ni puno slabija poslije afera u Bihacu, Tuzli ili Zenici. Osnovi za takvu tvrdnju su u devetogodisnjem istorijatu SDA, ali i u iskustvu kroz koje su prosle njoj bliske Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica.

SDA je, naime, bez mnogo posljedica minulih godina prosla kroz znacajnija iskusenja. Po njenom osnutku desio se raskol izmedju Alije Izetbegovica i Adila Zlfikarpasica. Pobjednik je bio Izetbegovic, sto je bio i pocetak stvaranja negove harizme nacionalnog lidera. U taj projekat SDA ce kasnije mnogo investirati, pretvarajuci ga u jedini zdravi temelj na kojem pociva stranacka moc.

Na pocetku rata, SDA i republicku Vladu napustila je citava plejada kadrova is prvog safa, predvodjena Muhamedom Cengicem. Nastala praznina skoro da i nije primjecena, a paravan za to bio je Izetbegovicev ostanak u Sarajevu i BiH. Narod je, jednostavno, vjerovao njemu, a ne Cengicu i ostalima.

Kada je Hadzo Efendic, kao gradonacelnik Gorazda, zajedno sa oficirima Armije BiH u ljeto 1992. godine od tog grada stvorio prvo "cudo bosanskog otpora" (tu parola SDA ce zdusno rabiti godinama kasnije), pod hitno je premjesten na sluzbovanje u Sarajevo, a onda i u diplomatiju u Bec. Hadzo Efendic, od slavljenog gorazdanskog gradonacelnika pretvoren je u ispodprosjecnog ambasadora. Ali je zato Izetbegovic bio autoritet u koji se ne sumnja.

Najvece iskusenje po SDA bio je kraj 1995. i pocetak 1996. godine. Iz SDA je otisao Haris Silajdzic, po mnogima jedini pravi pretendent za Izetbegovicevog nasljednika na mjestu nacionalnog lidera. Za Silajdzicem u Stranku za BiH odmetnula se i plejada nezadovoljnika politikom SDA. Na predsjednickim izborima u jesen 1996. Izetbegovic je, medjutim, do nogu potukao Silajdzica i natjerao ga da mu poslije pobjede prvi dodje na cestitanje i izvinjenje. Silajdzicu je, tada je bilo jasno, osigurano visoko mjesto u drzavnom aparatu, a njegova, na startu ambiciozna stranka zavrsila je u okrilju mocne SDA unutar Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH.

Pred druge postratne predsjednicke izbore Izetbegovic se kolebao oko svoje kandidature. Njegova dilema bila je najjaci propagandni trik SDA, koja je odlazak svoga predsjednika poistovjetila sa buducnoscu cijele bosnjacke nacije. Uz slogan "ne bi ja, ali narod to od mene trazi", Izetbegovic se ipak kandidovao i donio novu pobjedu SDA.

Bez ikakvih pretjerivanja, Izetbegovic je svih devet godina postojanja SDA bio centar oko kojeg su se vrtili i u cijoj blizini su se svrsavali svi stranacki poslovi. On je bio lider i autoritet u cije postupke se naprosto nije sumnjalo. HDZ je takvo sto imao u liku Franje Tudjmana u Zagrebu i dok je on ziv i na vlasti u Hrvatskoj, svejedno je ko ce biti predsjednik stranacke ekspoziture u BiH. SDS se raspao nakon potpunog izolovanja Radovana Karadzica i odbijanja Slobodana Milosevica da pruzme ulogu nacionalnog prvaka u BiH. Milosevic, osim toga, nije htio ni odluciti ko ce bit prvi medju Srbima zapadno od Drine. To, a ne optuzbe za svakojake finansijske malverzacije, bio je uzrokom propasti SDS-a.

Alija Izetbegovic, objektivno, jedini je pravi nacionalni lider unutar BiH. Ta titula na vlasti drzi i njega i SDA. Pomnijim pratiocima zbivanja u BiH nije mogla promaci lakoca sa kojom je SDA trosila svoje kadrove. Kada su to medjunarodni predstavnici trazili, odrekla se Bakira Alispahica i Hasana Cengica. Stisana je nacionalisticka strast Dzemaludina Latica. Izudin Kapetanovic je bivsi federalni premijer. Slicno je zavrsio i Hasan Muratovic. Na traci su se smjenjivali ministri, takvom brzinom da je bilo tesko popamtiti i njihova imena.

Iz prvog safa selili su se u drugi, treci red i nestajali potpuno iz vidika. Ostajao je samo Izetbegovic i mali krug stranackih prvoboraca od njegovog povjerenja ili do krajnosti njemu odanih. I afere sto se desavaju po Tuzli, Zenici, Bihacu, a koliko sutra vjerovatno i u Sarajevu ili Mostaru, nisu nista drugo do prociscavanje stranackih redova i uklanjanje pojedinaca koji su se poceli osjecati lokalnim gospodarima i jacim nego to zaista jesu. Glave im nije dosla sklonost malverzacijama nego opasnost da se odmetnu od strancke centrale i samog Izetbegovica. Da je suprotno, o Vikalu, Veladzicima ili Feridu Alicu ne bi raspravljali probrani stranacki timovi, nego nadlezne drzavne institucije, poput policije ili tuzilastva. Izetbegovic jeste danas najveci kapital SDA. Dok je njega i stranka ce biti jaka. Svi ostali u SDA imaju ili sporedne ili ulogu statista.

Sejad LUCKIN (AIM Sarajevo)