TUDjMANOVE LEKCIJE ZAPADU

AIM, ZAGREB, 1.6.1999. Hrvatski predsjednik Franjo Tudjman tjednima je sutio o NATO-voj intervenciji u Jugoslaviji, a onda su u najnovije vrijeme uslijedila dva istupa koji izazivaju veliku pozornost, iako se u NATO-u trude da ih previse ne primjete. Tudjman doista nije covjek kojemu bi trebalo juriti po misljenje o kljucnim politickim pitanjima u regiji, jer ga je na nepobitan nacin vec dao proteklih godina i ono ga ne preporuca za nova iznosenja. Ali, sada kada je stanje u regiji NATO-vom intervencijom toliko zakomplicirano da izgleda neizmjerno teze iz toga izaci nego sto se uslo, izbjegavanje misljenja covjeka koji je izravno proizvodio dogadjaje na ovom podrucju, prije slici na zakapanje glave u pijesak nego na principijelni stav.

Ovih dana u talijanskoj La Stampi pojavio se intervju s Tudjmanom u kojem je on dao dosad najekstenzivniju i najsistematicniju ocjenu rata u susjedstvu. Sasvim je lako predvidjeti da taj intervju, najblaze receno, nece izazvati odusevljenje u zapadnoj alijansi. To se posebno odnosi na onaj dio u kojem se daje osvrt na optuznicu Haaskog suda protiv Slobodana Milosevica, jer tu Tudjman otvoreno govori kako je ta optuznica motivirana politickim, a ne juridickim razlozima. Optuzba je dosla sada, veli Tudjman, jer je ocito da NATO-vi napadi nisu dali ocekivane rezultate, odnosno nisu natjerali Milosevica da napusti scenu. Radi se o pokusaju, nastavlja da se preko Haaskog suda udari na Milosevica kao pravog krivca za velikosrpsku politiku, no zeli se postici i promjene u zemlji. Zanimljivo je da Tudjman polemizira ne samo sa nacinom kako se krenulo na Milosevica, jer kaze da su NATO-ve bombe samo osnazile njega i srpske ekstremisticke krugove, nego i sa polazisnim stavovima koji su tome prethodili. Tako kaze da je Milosevic pokazao vise realizma od drugih srpskih politicara u vrijeme ekspanzije velikosrpske ideje, sto se potvrdilo posebno u Hrvatskoj gdje je brzo shvatio da nije moguce amputirati vise od polovice njenog teritorija.

Na ovom mjestu jasno se probija nostalgija za vremenima u kojima su Tudjman i Milosevic samostalno i bez vecih smetnji iz medjunarodnog okruzenja prekrajali kartu regije. Prica se, dakle, ne moze svesti samo na trezvenu Milosevicevu procjenu da se treba povuci iz Hrvatske, jer je paralelno stvaran plan za razgranicenje Bosne i Hercegovine. Ista nostalgija osjeca se i u vec drugi put ponovljenoj ideji Tudjmana da bi se pitanje Kosova moglo rjesiti podjelom na albanski i srpski dio. Doduse, on se ovdje nastoji predstaviti kao realista, jer kaze da "treba krenuti od stvarnosti, od demografskih izvjesca, ali i od strateskih interesa... Treba, dakle, naci okvir unutar kojega ce se moci stvoriti uvjeti za suzivot, tako da Srbi mogu ostvariti svoje nacionalne zahtjeve i osigurati si postojanje u onom dijelu Kosova u kojem su vise nazocni, dok u drugom dijelu Kosova treba zajamciti najvecu autonomiju Albancima".

Jasno je, medjutim, da podjela Kosova, cak i ovako neodredjeno naznacena - s preciznim demografskim razgranicenjem, ali bez jasnog opredjeljenja oko buduceg politickog statusa - moze postati presedan za daljnja djeljenja na tlu bivse Jugoslavije. S druge strane, NATO-va intervencija postala je ocito toliko problematicna da joj cak i iz skucene Tudjmanove vizure mogu doci korisni savjeti. Tako on upozorava da Kosovo u srpskom kolektivnom pamcenju ima znacenje "kolijevke srpske nacije", jer se tamo nalaze "najvazniji povijesni srpski spomenici, pravoslavni manastiri". A bez obzira na svu iracionalnost te kolektivne psihologije - "danas postoje svi preduvjeti da srpski narod slavi ovaj rat slijedecih sesto godina" - s tim "zapadni svijet mora racunati".

Slicnu pokaznu vjezbu iz trezvenosti Tudjman je uprilicio oko pitanja Crne Gore i njene moguce secesije od Srbije. "Ne iskljucujem - kaze - jedno privremeno otcjepljenje Crne Gore, no jos jednom treba biti realist. Povijesno, vecina Crnogoraca orijentirana je prema velikoj Srbiji. Od Vuka Karadzica koji je u proslom stoljecu nametnuo zajednicki jezik Srbima, Hrvatima i Crnogorcima, sve do Radovana Karadzica iz nasih dana, koji je takodjer Crnogorac. Od Punise Racica koji je ubio hrvatske vodje u jugoslavenskom monarhistickom parlamentu u Beogradu, do samog Milosevica, Crnogorca po rodjenju. Stoga se ne treba previse zanositi".

Upravo kuriozna prigoda da se i Tudjmana vidi kako moze nekome biti smireni i korisni savjetodavac, zapecacena je misljenjem koje mozda najvise dovodi u pitanje politiku zapadnih zemalja na ovome prostoru. Medjunarodna zajednica po Tudjmanu "nikada nije dovoljno shvatila da nedavni dogadjaji na teritorijama bivse Jugoslavije nisu samo posljedica osobne Miloseviceve ili necije druge politike, nego da uzroke treba traziti u nerjesenim pitanjima povijesnog nasljedja, u raspadu Otomanskog carstva, habsburskog carstva, Jugoslavije i, takodjer, u sukobima izmedju zapadne Evrope i Rusije".

Ovo, naravno, nije cijela istina, jer je medjunarodna zajednica ponekad ostavljala dojam da i previse respektira to slozeno povijesno nasljedje, dok su se nacionalne vodje, Milosevic i Tudjman posebno, ponasali kao herostrate koji bezobzirno koriste najgore i najpogubnije dijelove tog nasljedja. Ali, u posljednje vrijeme zapadnim zemljama kao da su otupjela osjetila prema prostoru u kojem su se nasle, i pribjegle su grubom geopolitickom inzinjeringu koji proizvodi efekt slona u staklarni. Tako se, paradoksalno, dogodilo da Tudjman dobije priliku da u maniri klasnog poznavatelja istocnoevropskih malih naroda, kakav je recimo bio Madjar Istvan Bibo, drzi sat iz povijesti dojucerasnjim mentorima, objasnjavajuci im svu slozenost uvjeta u kojima su nastajale istocnoevropske drzave, razlikujuci se u tome kao nebo od zemlje od onih zapadnih.

Na Zapadu se nikako ne mogu navici na ovu novu situaciju, i, kao sto rekosmo dosad su ingorirali prodike koje odnedavno dolaze iz Zagreba. Ipak, ako se u nekakav odjek mogu ubrojiti i kalkulacije da se Milosevic nece jedini naci na udaru haaskih tuzitelja, njega je ipak bilo. Slucajno ili ne, istog dana kada je Tudjman dao intervju La Stampi, u New York Timesu pojavio se tekst u kojem se tvrdi da postoje elektronski snimljene informacije americkih i drugih tajnih sluzbi koje dokazuju umijesanost u ratne zlocine ne samo Milosevica nego i Tudjmana. Navodno se vecina tih dokaza odnosi na rat u Bosni i Hercegovini, a podvlaci se da "ishodiste balkanskih ratnih zlocina nije na Kosovu vec u Bosni".

Ovaj utjecajni list pita "zasto bi se, ako je pravda slijepa optuzilo Milosevica, a gospodina Tudjmana ne?". Ovdje potpisani novinar, naprotiv, pita zasto se u slucaju podizanja optuznice i protiv Tudjmana ne bi vec sada mogla predvidjeti pomalo komicna repriza onoga sto danas gledamo? Da se, naime, iz Sarajeva oglasi Izetbegovic i izjavi kako je ta optuznica politicki motivirana.

MARINKO CULIC