EKONOMSKA KATASTROFA NA POMOLU
Crna Gora i ratna kriza
AIM, Podgorica 31.05.1999. godine
TXT: Na meti NATO napada u Crnoj Gori do sada su se nasli samo vojni ciljevi. U poredjenju sa katasrofalnim posljedicama bombardovanja po privredu Srbije, Crna Gora je, naizgled, jedva okrznuta. Ipak, privreda je gotovo paralizovana. A da ironija bude veca, u njenom potpunom blokiranju najveci napor ulozile su odbrambene snage Vojske Jugoslavije.
Posljednjih dana se iz sve veceg broja preduzeca cuju najave da ce zbog nedostatka sirovina i repromaterijala biti primorana da obustave proizvodnju. Na magistralnom putu od Debelog brijega prema Herceg Novom, danima je dvadesetak kamiona cekalo dozvolu vojnih vlasti za prolazak. "Zelimo da shvatite da ono sto trazimo nije politika, vec celuloza - osnovna sirovina za proizvodnju papira, 'biti ili ne biti' za nasu fabriku", kaze u svom pismu Komandi ratne mornarice direktor "Beranke".
Ali u VJ kao da nedostaje sluha za tezinu problema, koji mozda ponajbolje odslikava slucaj gruzijskog broda "Simba" koji je dovezao 3100 tona brasna za crnogorske robne rezerve. Svoj teret gruzijski brod nije mogao istovariti u crnogorskoj luci, pa se tovar, nasao u Dubrovniku. Prema rijecima Vladimira Nikaljevica, direktora preduzeca "Mermont" koje je za potrebe Republicke direkcije robnih rezervi uvezlo brasno, da bi se ono dovezlo u Crnu Goru sada su potrbna 134 slepera, a troskovi takvog prevoza iznose oko 500 maraka po vozilu. Pored toga, Luka Bar je izgubila posao pretovara brasna, vrijedan oko 50 hiljada dolara.
Otezan rad preduzeca se direktno odrazava i na opadajuci standard crnogorskih radnika, a ovaj, opet, na sve tezi problem za Vladu Crne Gore - kako da ublazi socijalne posljedice privredne blokade. Zato je gruzijsko brasno i izazvalo gotovo opste negodovanje i Vlade Crne Gore, kao i privrednika, sindikata i radnika. Jer, dio ovog tovara bio je namjenjen za besplatnu podjelu, u organizaciji Sindikata, na oko 20 hiljada radnika koji nisu primili platu za proslu godinu. A ostalo za korisnike socijalne pomoci u organizaciji Ministarstva rada i socijalnog staranja i za popunjavanje robnih rezervi.
Pocetkom maja, republicki ministar za privredu Vojin Djukanovic, procijenio je da su se dotadasnje stete od bombardovanja kretale u visini od oko 30 miliona dolara. A kakve bi one mogle biti do konacnog rjesavanja Kosovske krize, o tome rjecito svjedoci i nedavna procjena dnevnih gubitaka Javnog preduzeca Zeljeznice Crne Gore. Kako je to Ranko Medenica, generalni direktor ovog preduzeca saopstio na sastanku sa Filipom Vujanovicem, predsjednikom Vlade Crne Gore, zeljeznica biljezi dnevne gubitke izmedju 80 do 100 hiljada maraka. Pored pomenute blokade Luke Bar, kljucne poslovne "stanice" za crnogorsku zeljeznicu, ovi gubici su djelimicno uzrokovani i prekidom zeljeznickog saobracaja sa Srbijom. Vlada je, doduse, obecala "maksimalnu pomoc ovom preduzecu, kako bi se odrzala njegova infrastruktura i sto bezbolnije prebrodile novonastale teskoce".
Ali, kako pomoci crnogorskom turizmu? Rat je ugasio i posljednju nadu da ce ovog ljeta, prvi put nakon vise godine, atraktivna crnogorska obala privuci i veci broj stranih turista. Hotelsko-turistickim preduzecima sada ostaje samo da se brinu kako da ocuvaju imovinu i kadrove i, eventualno, isplaniraju sljedece turisticko ljeto. Tesko je sada reci, na koji nacin se to jos moze postici. Jer, u prihodima primorskih opstina, turizam je bio glavna stavka i ucestvovao je u visini do oko 50 odsto (npr., u Ulcinju), a cak do 75 odsto stanovnistva je od njega ostvarivalo svoj dohodak.
Odlaganje uplovljavanja za brodove i blokiranje roba na granicnim prelazima ozbiljno pogadja i Kombinat aluminijuma u Podgorici (KAP), najvaznijeg crnogorskog izvoznika. Od dvadesetak kamiona koji su u tzv. zutoj zoni cakali na dozvolu vojnih vlasti, dvanaest je prevozilo smolu za KAP. Uz to, odlaganje uplovljavanja za brodove koji KAP snabdijevaju repromaterijalima i sirovinama svakodnevno dovodi u pitanje mogucsnost da se proizvodnja nastavi. Mozda cak i vise, ugrozeni su - pored same luke - i Brodogradiliste Bijela, Zeljezara Niksic i cetinjski "Obod" - preduzeca od cijeg rada zavise citavi gradovi.
Formalno, problem stvaraju razlicite vrste dozvola. Ingrencije nad crnogorskim granicnim prelazima koje je pocetkom prosle godine preuzelo Ministarstvo trgovine Crne Gore, ocigledno ne brinu saveznu administraciju cije "dozvole" sada, zahvaljujuci Ratnoj mornarici imaju vecu i "pravnu" i politicku tezinu. Ali, fakticki, stvar je cisto politicke prirode. U naporu da pomocu vojske preuzme kontrolu nad svim vitalnim funkcijama crnogorske drzave, Savezna vlada ne bira nacine. Otud i njena politika, kada su u pitanju crnogorske privredne funkcije, ima isto onoliko smisla, koliko i strasno ispaljivanje projektila sa brodova Ratne mornarice na nedodirljive NATO bombardere iz akvatorijuma Luke Bar.
I opsta mobilizacija, kao i pokusaji da se na Crnu Goru privuku bombarderi NATO alijanse, cini probleme za njenu privredu slozenijim i vecim. Odvodjenje vojnih obveznika sa radnih mjesta, postalo je vec alarmantno. Na primjer, od 400 radnika Termoelektrane u Pljevljima, 130 je u rezervi, kao i 500 od 1300 radnika Rudnika uglja iz koga se ova elektrana snabdijeva neophodnim gorivom. Na taj nacin je Termoelektrana bila dovedena u situaciju da obustavi rad prije redovnog remonta.
Odrzavanje Elektroenergetskog sistema u Crnoj Gori do sada je velikoj mjeri zavisilo od sposobnosti Elektroprivrede da obezbijedi dovoljne kolicine energije iz Srbije. Ali, kako je zbog bombardovanja elektroenergetski sistem Srbije prakticno u raspadu, kao alternativno rjesenje ostala je samo energija iz Republike Srpske. Ali, kolicine energije koje se mogu uvesti iz tog pravca, medjutim, nisu dovoljne za stabilan rad sistema u Crnoj Gori, pa je rad termoelektrane utoliko postao i znacajniji. Zato je Vlada Crne Gore od vojnih vlasti trazila da se dio regruta oslobodi vojne obaveze i vrati na poslove, ali je od trazenog minimuma od oko 70 radnika TE Pljevlja i Rudnika uglja, "oslobodjeno" samo trinaest.
I iz sistema kao sto su Luka Bar, KAP, sluzbe platnog prometa, pa cak i komunalnih preduzeca - sistema od zivotne vaznosti za odrzavanje vitalnih funkcija u Crnoj Gori - u redove VJ odvuceno je vise hiljada radnika. Nedavno je i Urgentni centar KBC-a u Podgorici protestvovao zbog nekontrolisanog uniformisanja radnika hitne pomoci, sto je znatno otezalo rad zdravstvenih sluzbi. Poznavaoci vojne strategije tvrde da za ovakvu mobilizaciju u Crnoj Gori nema nikakvog vojnog opravdanja. Ali, ono se ocigledno uklapa u napore da se onemoguci funkcionisanje legalno izabrane vlasti u Crnoj Gori i tako, prema njoj, usmjeri nezadovoljstvo stanovnistva.
U ovom spektru problema posebnu otezavajucu okolnost stvara i oko 100 hiljada izbjeglica koje se sada nalaze na terenu Crne Gore. Potreba da se ovi novi stanovnici obzbijede barem osnovnim potrepstinama dovodi crnogorske vlasti u gotovo bezizlazan polozaj. Jer, iako izvjesna inostrana pomoc stize, ni ona ne moze da raskravi led na srcima vojnih vlasti.
Vojna blokada Crne Gore i njeno ekonomsko iscrpljivanje, koji traju vec dvije godine, tako se nastavljaju i u uslovima najtezih iskusenja za njenu privredu i njene gradjane. Prividni rast proizvodnje u nekim privrednim granama, ma kako izgledao ohrabrujuci, zapravo je samo rezultat donedavno niske proizvodne osnove na koju ja crnogorska privreda svedena jos u vrijeme medjunarodne ekonomske blokade. Istovremeno, deficitarno finansiranje rata koji jos uvijek vodi SRJ na svojoj teritoriji, pored ogromnih razaranja u Srbiji, prijeti buducom katastrofalnom inflacijom.
Gledano tako, cak i ako bombardovanje NATO pakta mimoidje Crnu Goru, i ako izbjegne gradjanski rat u svojim granicama, za njenu privredu predstoje veoma teski dani.