KUNA POJELA HRVATSKU

AIM, ZAGREB, 31.5.1999. Prije pet godina na Dan drzavnosti, 30. svibnja, Hrvatska je dotadasnji HRD zamijenila HRK-om. Privremeni hrvatski dinar, sto je promoviran 23. prosinca 1991. godine zamijenjen je kunom. Bio je to jos jedan u nizu skandala, jer mnogi su s pravom upozoravali da takvo ime novac u Hrvatskoj nije nikad imao osim u vrijeme zloglasne NDH. Tudjman je, medjutim, bio neumoljiv u uvodjenju jos jednog proustaskog simbola i sam je u Saboru trazio da se vec donesena odluka o imenu kruna promjeni u kuna.

Protivnici kune tvrdili su tada kako ona nece biti duga vijeka i prognozirali su joj brzu propast i sudbinu svoje prethodnice iz Pavelicevih vremena. Medjutim, to se u ovih pet godina za sada nije dogodilo. Pocetni tecaj kune (444 za 100 njemackih maraka), za koji su vlada i Narodna banka tvrdili da ce ga braniti svim sredstvima, postepeno je jacao, da bi se pretproslog ljeta popeo na oko 345-350 za marku, a sada odoljeva na 388, iako se u jednom trenutku priblizio magicnoj brojci od 400.

Kuna je uz minimalne odmake prema gore i dolje, jer je vezana uz njemacku marku i uopce kosaru valuta, uspjela sacuvati stabilnost, pa i konvertibilnost. Naime, uz cinjenicu da se u Hrvatskoj devizama slobodno trguje, za kune se, osim u BiH, moze bez vecih problema trgovati i kupovati u Madjarskoj, Austriji, Sloveniji i Italiji, a tu i tamo i u Njemackoj i Ceskoj. Kuna, koju "feralovci" od milja zovu ustasica, odolila je i krivotvoriteljima, sto dokazuje da je i u tiskarsko-tehnickom smislu dobra novcanica.

I tako gledajuci ove podatke moglo bi se reci da su crna prorocanstva bila bez pokrica i da su stalna upozorenja o skoroj propasti hrvatske valute bila tek prazna puska i zluradost. No, da li je to bas tako i sto je kuna zapravo donijela hrvatskoj privredi? Trebalo bi, naime, analizirati i drugu stranu medalje, koja nije tako uglancana kao ona fasadna i na prvi pogled transparentna.

Hrvatski je dinar, slicno kao i zadnji jugoslavenski Markovicev, bio potcjenjena valuta, pa se jos mnogi sjecaju ratnih 1991. i

1. godina kada je Zagreb bio preplavljen kupcima iz susjedne Slovenije, jer su mnogi proizvodi bili daleko jeftiniji nego li u susjednim zemljama. No, ubrzo, vec 1993. godine, Hrvatska polako ali sigurno postaje jedna od najskupljih evropskih drzava i sada kolone Hrvata odlaze prema Sloveniji, Austriji, Madjarskoj, Italiji... Precijenjeni dinar, a potom kuna, cine da se u Hrvatskoj vise gotovo nista ne isplati proizvoditi. U namjeri da obrani kunu pod svaku cijenu hrvatska je vlast svoje gradjane poslala u soping kod susjeda, a situacija je stigla do apsurda da se na trznicama gotovo i ne moze naci domaca salata, rajcica, krumpir, mrkva...

Poljoprivredna drzava postala je eldorado za uvoznike mesa, psenice i kukuruza, a da se ne govori o industrijskim proizvodima. Vlada je prosle godine pokusala soping-turizmu doskociti visokim carinama i placanjem dodatnih 22 posto poreza na dodanu vrijednost na svu robu skuplju od 100 dolara po jednom putniku, da bi sada tu granicu spustila na 300 kuna. To je donekle smanjilo odlaske preko granice, ali i dalje su brojni oni koji najmanje jednom mjesecno odu do Madjarske gdje se za 300 kuna po osobi mogu kupiti zalihe speceraja, a i pored placenog benzina zarada je maltene dvostruka.

Konkurencija jeftinog uvoza, u kombinaciji sa velikim odljevom deviza, jedan su od glavnih razloga pada domace prozvodnje, povecanja nezaposlenosti, pada izvoza i povecanja vanjskotrgovinskog deficita na fantasticnih dvije milijarde dolara. Pratece pojave su porast unutrasnje zaduzenosti i nelikvidnosti. Jaka kuna, kao sama sebi svrha, posredno je uzrokom i nepunjena budzeta, a dovela je i do potrebe da se na brzinu privatiziraju neke drzavne "zlatne koke". Ovog trenutka vodi se ogorcena bitka za obranu Hrvatskih telekomunikacija, koje stranka na vlasti na silu i na brzinu zeli privatizirati bez obzira sto je sada najgore vrijeme za prodaju. S jedne strane tu je okruzenje (NATO-napadi na SRJ), a i inace cijene na svjetskom trzistu nisu povoljne. Suska se sve glasnije da ce uskoro u privatizaciju i INA. Vlada, ili bolje reci uspanicena HDZ-ova vlast, zeli spasiti kozu pred izbore pod svaku cijenu, a da s druge strane nije ucinjeno bas nista, primjerice, na privatizaciji turistickih objekata. Tek sada je nekome sinulo da hotel ne kosta onoliko koliko se nekome cini da kosta vec koliko nosi dobiti. U trenutku kada je postalo jasno da od sezone nece biti nista, ili tek ponesto, javljaju se glasovi kako bi hotele trebalo prodavati po jednu kunu ili marku, jer najskuplji hotel je prazan hotel. A sve u namjeri da se makar spasi sezone koje dolaze, a smatra se da ce prva prava biti tek ona 2001. godine.

Mnogi analiticari tvrde da je glavni razlog dosadasnje stabilnosti kune naprosto u fiskalnoj politici, jer iole ekonomski obrazovani pojedinac zna da je inflaciju vrlo jednostavno zaustaviti: naprosto se prestaje tiskati novac i smanjuje novcana masa. Neki kao neuspjeh kune navode i podatak da gradjani nemaju povjerenja u svoju valutu, argumentirajuci to podatkom da oni radje stede u takozvanim cvrstim valutama kao sto su marke, dolari, silinzi ili lire. No, iako ima ponesto u toj psiholoskoj barijeri kod ljudi koji su do sada nekoliko puta prevareni i opljackani, cini se da je prava istina u tome da kuna zapravo i nema.

Sada je sve jasnije da je obrana kune, bez obzira sto se vlada i politicki vrh hvale njenom konfertibilnoscu, izazvala recesiju. Ugledni ekonomist dr. Branimir Lokin, jedan je od onih koji godinama upozorava da je kuna precijenjena, a u takvim situacijama nikada se ne brani nacionalna valuta nego se ona oslobadja pritiska, uvodi fluktuacija. U tom slucaju - tvrdi Lokin, koji je zbog svojih stavova, iako zaposlen u Hrvatskoj gospodarskoj komori, degradiran i smijenjen sa mjesta voditelja analiticke sluzbe, "brane se neke krajnje tocke, a da se to ucinilo uvoz i izvoz bio bi barem donekle izbalansiran. U toj nekoj dinamici odrzali bismo ravnotezu proizvodnje, a ovako je ona unistena. Recesija je izazvala deficite u budzetu i proizvela totalnu nelikvidnost. Tu nema izlaza, ili ce doci do socijalnog kolapsa, kada bez place ostane 70 posto ljudi, pa ce svi izaci na ulicu, ili ce doci do inflacije".

Ovoj vlasti inflacija ce osigurati nekoliko mjeseci zivota, iako je godinama uporno ponavljala da inflacije nikada nece biti. I, eto, tako u ovih pet godina kuna je grickala i grickala i na kraju pojela privredu, pa i samu sebe. Sulude su samohvale hrvatskih vlastodrzaca o nekakvom ekonomskom cudu, kada ih demantiraju najobicnije brojke iz susjedne Slovenije. Objektivno govoreci, Hrvatska je po svemu bila iznad Slovenije, imala je napredniju industriju, jaci turizam i promet, a konacno ima i dvostruko vise stanovnistva. Ne treba zanemariti rat i njegove ucinke, ali to ne moze biti opravdanje sto Slovenci danas imaju 11.000 dolara dohotka po glavi stanovnika, a Hrvatska oko 3.500, a past ce i na 3.200.

A sto su Slovenci ucinili u ovih deset godina? Nista. Odrzavali su svoju proizvodnju, a rezultat svega je da im je izvoz dva puta veci od hrvatskoga, od cega 90 posto ide u razvijene zemlje Zapada. Nista revolucionarno nisu napravili ni u pretvorbi vec su "ziheraski" odrzavali proizvodnju, a Hrvatska je sa svojim velikim pretenzijama i cudotvorcima zavrsila tamo gdje je. Politika tecaja tu je tek dio, iako naravno ne nevazni, jedne naopake ekonomske politike, pa je valjda i to razlog sto se nitko nije sjetio da obiljezi petogodisnjicu kune.

GOJKO MARINKOVIC