MOC INICIJATIVE

NEVLADINE ORGANIZACIJE

AIM, Sarajevo, 28.05.1999. Zanemarujuci pretencioznost naslova "Nevladine organizacije - pokretaci socijalnih i politickih promjena u BiH", nedavno odrzana Konferencija u sarajevskom predgradju Vogosca, najmasovniji je skup od prestanka rata na kom su ucestvovali predstavnici vise od stotinu nevladinih organizacija iz cijele BiH.

Ostace upamcen iz najmanje dva razloga. Prvo - za dolazak na ovaj skup bila je potrebna gradjanska hrabrost i "petlja" jer je od pocetka NATO intervencije nad SR Jugoslavijom BiH opet etnicki podijeljena. Drugo - bila je to izvanredna prilika da se, u situaciji kada je BiH pod nekom vrstom poluprotektorata, NVO konacno odrede i prema medjunarodnim organizacijama, ali i prema aktuelnim vlastima, trazeci vlastiti put i gradeci sopstveni uticaj u transformaciji drustva i to osnazivanjem gradjanskih inicijativa.

Cinjenica je da su NATO-bombe na Jugoslaviju pokazale podijeljenost BiH, barem kada je u pitanju oficijelna (citaj stranacka) politika. Medjutim, Konferencija je pokazala da ono sto su izgradile nevladine organizacije posljednjih nekoliko godina jesu "mostovi male nosivosti", ali su ipak mostovi. Aktivisti ovog, takozvanog treceg sektora pokazuju da u svoje ruke uzimaju sve vise odgovornosti. Slijed stvari je logican. Ako su mnoga udruzenja i grupe nastale u najtezim vremenima, kada je ovim prostorima trijumfovalo oruzje i tekla krvi, i ako su mogle raditi na izgradnji povjerenja i pomirenju medju ljudima, to znaci da sada mogu imati ambicioznije zahtjeve pred sobom. Bez obzira koliko ko bio skeptican, treba biti posten pa reci da je civilno drustvo u BiH sve vise realnost i stremi izvjesnosti. Stoga su ucesnici Konferencije (nevladine organizacije iz oba bh. entiteta) istakli i da je Madridska konferencija odala puno priznanje NVO u demokratizaciji bosanskohercegovackog drustva. To bi trebalo biti podstrekom da zenske organizacije i gradjanske inicijative u buducnosti vise ucestvuju u strategiji razvoja cijelog drustva. Ne samo u BiH, nego i regionu jugoistocne Evrope, rame uz rame sa slicnim medjunarodnim organizacijama.

No, tu bi se mogla kriti zamka. Neophodno je, zasigurno, graditi odnose sa medjunarodnim institucijama, ali ne bi trebalo zavisiti o njima. To bi znacilo prevazici kulturu poslusnosti ili "tisine", otrgnuti se od podanickog mentaliteta i konacno iz situacije "ustupanja" preci u aktivisticku poziciju "zastupanja". Konkretno, to znaci da bi trebalo birati politicki spremne ljude koji ce raditi na relanim programima i to u svim oblastima zivota - reintegracija, povratak ljudi kucama, privatizacija, ekonomski oporavak zemlje, privodjenje ratnih zlocinaca te zastita i ostvarivanje ljudskih prava. Da bi se to postiglo vazno je uspostavljanje djelotvorne komunikacije sa vlastima, ali i sa medjunarodnim institucijama. Sa prvima, situacija je komplikovana zbog cinjenice da se na raznim nivoima vlasti jos uvijek nalaze osumnjiceni za ratne zlocine. S drugima, pak, se pokazuje da medjunarodna zajednica nista ne moze istinski zavrsiti sama. Realno gledano - i domacim i stranim autoritetima potreban je glas NVO-a, jer to su istinski, stranacki neizmanipulirani glasovi gradjana i gradjanki BiH.

Da bi se izvele promjene na duge staze potrebno je, naravno, da se izgradi autonomni i samosvjesni glas nevladinih organizacija, sto je veoma spor proces a sto bi opet trebalo raditi nezavisno od medjunarodnih institucija, ali i od aktuelnih vlasti. Ono sto NVO mogu uciniti u ovoj fazi jeste da sto vise prosiruju krug ljudi koji imaju aktivan odnos prema vlastitom zivotu. Naime, jos uvijek znatan broj Bosanaca I Hercegovaca zivi u poziciji zrtve, a zivot dozivljavaju kao nesto sto im se ratom nepovratno srusilo. Sve do onog trenutka kada oni ustanu i pocnu traziti nesto za sebe, traziti svoje pravo, dok ne pokazu interes da zele promjenu na bolje i dok se medjusobno ne povezu - nema pomaka u demokratizaciji zemlje.

Istovremeno, prisutan je i jedan veliki socijalni tajac, u kojem svi letargicno
cekaju da se rijesi ta "balkanska zavrzlama". Naravno, treba zivjeti u spoznaji da, dok se generalno ne rijese bitna pitanja u regiji, nece biti ni nekih dugorocnijih pomaka ka normalizaciji zivota. U medjuvremenu, valja praviti makar i male korake. Medjunarodna zajednica moze iznalaziti sredstva kako bi ostvarivala socijalnu reintgracija zemlje i projekte povratka. To znaci da medjunarodne institucije, vlast, partije i NVO u zajednickoj aktivnosti mogu rjesiti "kvadraturu kruga", no uloga "treceg" sektora mora dozivjeti svoju afirmaciju.

Da li su NVO sposobne pronaci dovoljan broj realnih strategija kako bi postali inicijatori promjena u drustvu? Ne treba imati iluzije ili ne primjetiti da su i neke nevladine organizacije zarobljene etno-logikom, posto djeluju u manjim sredinama u kojima trijumfuju lokalni mocnici i etno-elita (politicka, vojna, privredna, korupciopnasko-mafijaska).
Nevladine organizacije nerjetko nisu u stanju ili nemaju moc da prekinu takvu logiku, a upravo bi takvo sto znacilo iskorak u izgradnji civilnog drustva. To nadalje znaci i imanje slobode da gradjanin kaze svoje stavove i udje u otvorenu utakmicu u realizaciji svojih interesa i ciljeva.

U kojoj mjeri ce NVO biti pokretaci socijalnih i politickih promjena u BiH osluskivacemo u narednim mjesecima. Naravno, ni aktivisti ovog sektora nisu carobnjaci i ne mogu stvari rjesiti preko noci, ali za razliku od politickih partija koje se bore za vlast, NVO su unutar demokratske javnosti su neka vrsta sile, odnosno civilni subjekat koji vrsi pritisak i kontrolu vlasti da realizira socijalne i politicke promjene. Buduci da ne pripadaju ni izvrsnoj ni zakonodavnoj vlasti, one su vitalni element civilnog drustva, nosioci najsire demokratske inicijative i stoga ce vrlo tesko ikada naci partnere u vladajucim partijama.

Radmila SESAR (aktivistkinja u NVO "Zene zenama", Sarajevo)