CUDAN COVJEK S PANTOVCAKA

AIM, ZAGREB, 25.5.1999. Ima jedan covjek cudan, ime mu je Franjo Tudjman. Tako glasi pjesmica - rugalica, na takt koracnice hrvatske vojske, sto ju na stadionima pjevaju oni koji se ne slazu sa promjenom imena nogometnog kluba "Dinamo" u "Croatija". No, ucestalost pjevanja i reakcije specijalaca, posebno u Zagrebu, kao i mnogi drugi uzvici poput: "Tudjmane lopovu" ili "Canjuga pederu", znak su kolicine erozije vlasti i karizme hrvatskog predsjednika.

Tudjman, pak, svojim postupcima ne zacudjuje samo navijace i hrvatske gradjane vec je u petak iznenadio i zapanjio veleposlanike Skupine G-8, Evropske trojke, Narodne republike Kine i Vatikana. Pozvavsi ih u Predsjednicke dvore Tudjman je iznio svoj plan rjesavanja kosovske krize. Kako to i dolikuje jednom povjesnicaru bez srednje skole, ali zato sa sumnjivim doktoratom, on najprije analizira: "U najsirim predodzbama srpskog naroda Kosovo predstavlja kolijevku srpske drzavnosti i nacije gdje se nalaze povijesni spomenici i samostani i zbog povijesne kosovske bitke je razvijen iracionalni osjecaj na koji su cesto ukazivali srpski duznosnici prigodom razgovora u Zenevi, u okviru Medjunarodne konferencije o bivsoj Jugoslaviji. Ovakav osjecaj potencirala je srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu te prosudba o demografskoj ugrozenosti od strane kosovskih Albanaca."

Kad covjek ne bi znao tko je izgovorio ove rijeci zasigurno bi pomislio da su Cosiceve, Miloseviceve ili nekog drugog stratega Velike Srbije ili u najmanju ruku "male Velike Srbije", kako je to jednom imenovao bivsi sef predsjednikova Ureda Hrvoje Sarinic. Ove sulude tlapnje o povijesnim pravima, iako iracionalnim, ipak su najvise klimave kad Tudjman kaze kako je srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu potencirala ovakve osjecaje. Zbilja covjek cudan i od kuda agresija moze potencirati osjecaj, iako imaginaran, o ugrozenosti i gdje je onaj dio retorike o srpskom imperijalizmu i sto je s agresijom na Hrvatsku?

Nakon tog prosrpskog uvoda, gdje se ne zna da li se to Dedinje preselilo na Pantovcak, Tudjman kaze kako "ove elemente treba imati na umu, iako oni nicim ne opravdavaju politiku i zlocine koje je Miloseviceva vlast pocinila na Kosovu i koji zasluzuju najostriju medjunarodnu osudu." A tek onda dolazi ono pravo. Politicki patuljak, koji bi silom u povijest, prelazi na konkretno: "Neovisno o tome hoce li nakon rjesenja kosovske krize na celu Srbije Milosevic ostati na vlasti ili ne, medjunarodna zajednica trebala bi ustrajati na pronalazenju prihvatljivog rjesenja, cime bi se omogucilo ostvarivanje uvjeta koje su postavili NATO i G-8, a Hrvatska podupire napore medjunarodnih posrednika. Temeljem raspolozivih spoznaja, moguce rjesenje kosovske krize moglo bi predvidjeti puno povlacenje svih srpskih snaga i Vojske Jugoslavije do sjevernog dijela Kosova, gdje bi mir osiguravale mirovne snage UN-a, sastavljene od medjunarodnih vojnih postrojbi, vjerojatno od prihvatljive Ruske federacije. U preostalom dijelu Kosova uvele bi se vojne medjunarodne snage koje bi omogucile i povratak izbjeglicama. Ovakvim modelom stvorile bi se pretpostavke za prestanak sadasnje krize, ali i sprijecilo izbijanje novih napetosti i sukoba u buducnosti."

I to je to. Tudjman ni manje ni vise nego predlaze podjelu Kosova, Milosevica amnestira od svih zlocina, a na velika vrata uvodi Rusiju, zapravo se suprotstavljajuci dominantnoj struji unutar NATO-a i svojim saveznicima Amerikancima. Moglo bi se sada na dugo i na siroko razglabati kako Tudjman ponovno spasava svog istocnog blizanca, kako ga zapravo ne zanima kakva ce buducnost Jugoslavije biti, jer i sa Milosevicem se moze razgovarati i pregovarati. Ova svojevrsna kosovska Jalta mogla bi se objasniti i jos uvijek neprezaljenom podjelom Bosne i pokusajem da se ustanovi povijesni mir ili kompromis izmedju Srba i Hrvata. Hrvatski analiticari pak iznose i neke druge teze. Osim vec spomenutog iskoraka u svoje ime i vidjenja sebe kao Mesije i Bozjeg poslanika, Tudjman na neki nacin pokusava glumiti i Tita. Sve politicke stranke osudile su ovaj Tudjmanov prijedlog, ne zeleci ikakav dijalog sa sadasnjim srpskim rezimom, a posebno ne s Milosevicem za koga kazu da mora biti porazen i da se ne smije priznati dosad obavljeno etnicko ciscenje. No, u cemu to Tudjman oponasa Tita? Prije pola godine na predavanju u Ratnoj skoli Tudjman je na opce iznenadjenje najavio kako ce se Hrvatska, ne nadje li dovoljno razumijevanja Zapada, okrenuti prema Rusiji.

Ova inicijativa, sto je osim hrvatske javnosti, zapanjila i veci dio svjetske, gdje je presucena, kao da je stigla iz Moskve. Ostaje dojam da iz pogresne procjene svoje vaznosti, i opsjednut idejom o nekakvoj regionalnoj sili, Tudjman vidi buducnost Hrvatske u laviranju izmedju Istoka i Zapada, pokusavajuci ucijeniti Washington. Uostalom jedino iz Rusije stigle su kakve- takve reakcije na njegove prijedloge.

Pa, ipak bez obzira na to sto je Tudjman ponovno sokirao zapadne diplomate, jednako kao i svoj narod, njegovo bi priblizavanje Dedinju i Moskvi trebalo smjestiti u kontekst njemacke inicijative o Paktu o stabilnosti, koji bi trebao, prema hrvatskim ocjenama, doprinijeti rjesenju kosovske krize. Radi se zapravo o planu zajednickog djelovanja zemalja jugoistoka Evrope. Slicne inicijative Hrvatska je uporno odbijala obrazlozenjem da ne zeli ni u kakve asocijacije i da Zapad zapravo zeli obnoviti Jugoslaviju i Hrvatsku opet gurnuti na Balkan, a ona je, zna se, srednjoevropska zemlja koja zasluzuje ulazak u ujedinjenu Evropu i sama, bez nekakvog pakta.

U subotu su se u Zagrebu, kao pripremni skup za konferenciju sto ce se 26. i 27. svibnja odrzati u Petersbergu pokraj Bonna, okupili predstavnici Hrvatske, Albanije, BiH, Bugarske, Madjarske, Makedonije, Rumunjske, Slovenije, Grcke, Turske i Crne Gore zajedno sa americkim ambasadorom Montgomeryem i njemackim Volkerom Haakom. Zamjenik ministra vanjskih poslova dr. Ivo Sanader tom je prilikom izjavio kako je Pakt odraz hrvatskih interesa. Ponajprije doprinijet ce rjesenju kosovske krize, odnosno u istocnom susjedstvu, pomoci ce ucvrscivanju regionalne suradnje, predstavlja jasnu perspektivu zemljama u regiji za jacanje odnosa sa evropskim i evroatlantskim asocijacijama, te ce konacno uciniti koherentnim mnoge multinacionalne i bilateralne akcije.

Njemacki prijedlog ocigledno ide za tim da sto cvrsce veze jugoistok sa drugim dijelovima Evrope, ali odmah se zamjecuje da ova grupa zemalja nema svrhu zaustaviti ili rjesiti kosovsku ili jugo-krizu, vec da joj je namjenjena dugorocnija uloga. Sasvim je razvidno da se racuna i na SR Jugoslaviju, ali se ceka kraj rata. Iako bi neki htjeli ovo prikazati kao akciju zemalja prve linije cini se da su u pravu oni koji tvrde da ce sadasnja velika crna rupa biti naknadno popunjena i da ce se u svemu tome naci mjesta i za Beograd.

Tudjman je toga i te kako svjestan, ali to mu ipak ne daje pravo da nekome objasnjava kako treba namjestiti stan ili da se bespotrebno, naivno, glupavo i s visine petlja u odnose s drugim drzavama, pogotovo sto i kod kuce ima previse problema. S ovim svojim receptom on je svoje probleme samo jos pojacao jer unio je dodatnu pomutnju u vlastite redove. I tako dok Tudjman place nad povijesnim teznjama i sentimentima srpskog naroda, u Washingtonu zamjenik premijera Jure Radic gotovo istodobno trazi definitivno porazavanje balkanskog krvnika, ako treba i upotrebom kopnenih trupa. S druge pak strane hrvatski predstavnik pri UN-u dr. Ivan Simonovic nudi Tudjmanovu inicijativu. E, pa tko je tu lud ili u najmanju ruku cudan?

GOJKO MARINKOVIC