BOMBE U JADRANU

AIM, ZAGREB, 24.5.1999. Pitanje je koliko je uopce umjesno, u situaciji u kojoj je ljudski zivot sveden na golu statisticku evidenciju, gdje se ljudske zrtve pravdaju greskama strategijskog planiranja i slicnim frazama famoznog NATO-paket aranzmana sprecavanja humanitarne katastrofe bombama, pricati o ekoloskim posljedicama tih bombi "plemenitog" cilja. Buduci da je veci dio medjunarodne javnosti glasno ili pak sutke pristao da NATO svojim metodama rjesava balkanske probleme i za eventualne pogreske odgovara verbalno - preko svojih glasnogovornika - ni ekoloska problematika, koja ipak prelazi okvire krocenja Balkana, nije proizvela nekakav masovniji ekoloski prosvjed ili pak skrusenije opravdanje NATO-ovih retoricara.

Kada je prije dva tjedna Feral Tribune svojim clankom Smrtonosni corak u Hrvatskoj otvorio temu nekontroliranog NATO-ovog ispustanja eksplozivnih naprava u Jadransko more, uspavano hrvatsko investigativno novinarstvo je krenulo ili dalje istrazivati sporni slucaj, ili pak analizirati politicku pozadinu recenog clanka. Feralov clanak se posebno dojmio Vjesnikovog vojnog analiticara Frana Visnara, koji ga je sukladno svojoj vojno-analitickoj vokaciji ocijenio proizvodom Miloseviceve propagandne industrije. NATO je, medjutim, bez previse uzbudjenja priznao da njegovi piloti zbog sigurnosnih razloga rukovodjeni praksom tog vojnog saveza bombe doista izbacuju u Jadran. Nijedna drzava jadranskog akvatorija se ne bi trebala, prema misljenju NATO-ovih celnika, previse uzbudjivati zbog te cinjenice iz prostog razloga sto se streljivo ne izbacuje u njezine teritorijalne vode nego u medjunarodne vode. A ta podrucja gdje se odbacuje neupotrijebljeno i navodno dezaktivirano oruzje su, kazu NATO-ovi glasnogovornici, unaprijed odredjena i upisana u navigacijske karte jos od 1992. godine. Nema, dakle, razloga za paniku i uzbudjenost, kad je sve formalno-pravno regulirano. Stoga NATO moze i dalje nastaviti sa svojom praksom izbacivanja bombi tamo gdje ocijeni da je to - iz humanitarnih ili pak sigurnosnih razloga - najprimjerenije, posljedice ce ionako snositi netko drugi.

Koliko je selektivna NATO-ova logika da je sigurnije izbaciti neiskoristene bombe u more nego ih dezaktivirane izbaciti na neko preglednije mjesto s kojeg bi se poslije mogle lako otkloniti, govori i slucaj talijanskih ribara koje je eksplozivni ulov skoro stajao zivota. Ribari su u mrezama iz Jadranskog mora (u medjunarodnim vodama - 22 milje od Chioggie prema Novigradu, na dubini od tridesetak metara) izvukli stotinjak i vise metalnih valjaka, povezanih u skupine po sest, s padobranom, koji odgovaraju opisu kazetnih bombi sa "zvoncicima". Na valjcima koji, cini se, u moru nisu proveli mnogo vremena, uocene su oznake "U.S." i "CBU 87"- sto je otkrilo i vlasnika i vrstu bombi. Uznemireni su talijanski ribari, ali i njihove hrvatske kolege, potaknuti nemilim dogadjajem zatrazili od svojih sluzbenih vlastodrzaca da se ispita koga je zapovjednistvo NATO-a duzno obavijestiti o ispustanju streljiva, tko i kako odredjuje podrucja ispustanja i jamci sigurnost za takve radnje.

NATO je bio vise nego jasan u svom odgovoru na trazena pitanja. Piloti, tvrde rjeciti NATO-ovi djelatnici, ispustaju bombe u medjunarodnim vodama, o tome se obavjestavaju lucke kapetanije, a u tim je zonama zabranjen ribolov, pa su prema tome ribari koji su u mrezama umjesto riba vidjeli eksplozivne naprave NATO-a, vjerojatno bili tamo gdje nisu smjeli, dakle, u krivolovu. Sukladno tome ribare bi, cini se, kad su vec prezivjeli krivolov valjalo i propisno kazniti zbog sramotne kradje u medjunarodnim vodama. Skandal s eksplozivnim ulovom u Italiji je, za razliku od Hrvatske, proizveo javne prosvjede protiv ne samo odlaganja bombi u Jadran nego i protiv NATO-ove vojne intervencije u cijelosti. Talijanski premijer Massimo D'Alema je na takve reakcije talijanskog javnog mnijenja odgovorio otvorenim pismom u kojem navodi da je razumljivo i ljudski biti duboko ranjen civilnim zrtvama bombardiranja i odmah potom dodao, u maniri svojstvenoj NATO-ovim retoricarima, da je nemoguce odustati od temeljnog cilja intervencije na Kosovu, a to je ona mnogo puta ponovljena obrana prava europskih naroda da zive u uvjetima civilizacije, unutar granica slobode i prava, zasticeni od nacionalistickih mrznji.

Negodovanje talijanskog javnog mnijenja zbog incidenta u Jadranu koje je preraslo u glasni prosvjed protiv NATO-ovog vojnog angazmana na Balkanu uznemirilo je premijera D'Alemu vise nego sam incident sa bombama iz Jadrana. Stoga se D'Alema, da bi umirio vlastitu javnost, a pritom ostao lojalan svojim partnerima u NATO-u, zauzeo za akciju vadjenja bombi iz Jadranskog mora. Sukladno tome je donesena odluka da tri najmodernija talijanska minolovca dva tjedna pretrazuju medjunarodne vode sjevernog Jadrana i tocno oznace mjesta, promjera dvadesetak kilometara, na kojima su bombe ispustene. U sjevernom su Jadranu, naime, tri takva odlagalista: jedno se nalazi na pola puta izmedju Chiogie i Poreca, na dubini od 32 metra; drugo je izmedju Riminija i Malog Losinja, na dubini od 50 metara; trece je na polovini mora izmedju Pesara i Zadra, nedaleko od Dugog otoka. Slicna tri odlagalista neeksplodiranog NATO-ovog streljiva postoje i u juznom Jadranu: izmedju Barija i Draca, Brindizija i Pojaha, te izmedju rta Svete Marije od Leuce i otoka Krfa u Otrantskom prolazu.

NATO, cini se, o problemu bombi izbacenih na nekoliko ribolovno zanimljivih mjesta u sjevernom Jadranu malim ustupcima smiruje talijansku javnost, jer Italija je ipak njihova saveznica, a osim toga talijanska javnost ima sve manje strpljenja za NATO-ovo vojno eksperimentiranje. Problem bombi u Jadranu trebao bi, osim Italije, brinuti i Hrvatsku i Sloveniju - kojima je Jadransko more itekako gospodarski vrijedan faktor - ali celnici spomenutog saveza nisu smatrali potrebnim da obavijeste hrvatsku i slovensku vladu o spornim odlagalistima u Jadranu, jer niti Hrvatska niti Slovenija ne igraju nikakvu vaznu ulogu u NATO-u. Buduci da i hrvatska i slovenska vlada s velikom dozom razumijevanja i tolerancije primaju NATO-ove izlike o neminovnosti istovara bombi u Jadran, NATO se niti ne mora truditi da smiri nekoga tko je ionako miran.

Rusija, koja se od samog pocetka protivila NATO-ovoj vojnoj akciji ostro je osudila i izbacivanje bombi u Jadran optuzujuci pritom NATO za krsenje medjunarodnoga prava. Stara odredba medjunarodnoga prava, tvrdi rusko Ministarstvo vanjskih poslova, nalaze da sve zemlje moraju objaviti bilo kakvo djelovanje koje bi moglo ugroziti plovidbu, na sto se, kazu dalje Rusi, NATO jasno oglusio. Moglo bi se reci da je bliski susret talijanskih ribara i NATO-ovog streljiva ne samo izazvao politicku buru u Italiji, vec je posluzio i kao svojevrsna uvertira sustavnijeg medijskog pracenja nekontroliranog i nespretnog prosipanja ubojitiog tereta na relaciji SR Jugoslavia - Aviano. Prije cezotskih ribara lovci su bombarderi recenoga vojnog saveza svojim bombama sokirali i ribare na jezeru Lago di Garda, zatim ribare u blizini makedonskog sela Sveti Nikola, gdje su prethodno deaktivirane bombe umjesto u jezeru zavrsile medju okolnim brdima. U Hrvatskoj su NATO-vi zrakoplovi u vise navrata svojim niskim letovima probili zvucni zid i veoma uznemirili gradjane. Stanovnici su Dubrovnika, Cavtata, Konavala i dubrovackih otoka, kao i stanovnici Novigrada, Malog Losinja i drugih turistickih destinacija, kojima su NATO-ovi piloti priredili performance probijanja zvucnog zida, veoma bijesni na NATO jer im ne samo remeti mir vec i rastjeruje rijetke turiste.

Dokle seze hirovitost NATO-ovih pilota ilustrira i slucaj iz splitske zracne luke Resnik, gdje su u petak 21. travnja sletjela dva NATO-ova zrakoplova tipa CF-18. Radilo se, naime, o prinudnom slijetanju koje je izvrseno u skladu s medjunarodnim pravom o slijetanju u nuzdi. Problem je, medjutim, u cinjenici sto se radilo o naoruzanim zrakoplovima o kojima, da stvar bude gora, nadlezne sluzbe u Zracnoj luci nisu bile pravodobno obavijestene, pa nisu obavljeni potrebni sigurnosni postupci neophodni za slijetanje u takvim uvjetima. Tako su se NATO-ovi borbeni zrakoplovi na protupropisan i opasan nacin spustili s raketama i topovima okrenutima prema zrakoplovnoj zgradi. NATO-ovi piloti svojim opasnim vratolomijama i postupcima kao da pokusavaju otkriti krajnje granice strpljenja hrvatskih gradjana odnosno stupanj tolerancije tih istih gradjana spram spremnosti hrvatskih nadleznih vlasti da se zauzmu za sigurnost svojih gradjana koja je u zadnje vrijeme ozbiljno ugrozena. No, ako ljudske zrtve celni ljudi NATO-a bezobraznom jednostavnoscu nazivaju greskama koje su se, eto, desile, onda su, cini se, ekoloski problemi i konstantno uznemiravanje gradjana - izvan zone vojnih operacija

• samo logicna posljedica takvog suludog pristupa.

IVANA ERCEG