LJUDI ZA POTKUSURIVANJE
Deportacija kosovskih izbjeglica
Ko je i zasto naredio da vise od 120 kosovskih izbjeglica, bez saglasnosti i znanja crnogorske vlasti, bude skinuto iz autobusa sa crnogorsko-albanske granice i odvedeno na Kosovo
AIM Podgorica, 18.05.1999. godine
TXT: Prkoseci republickim vlastima Vojska Jugoslavije iz dana u dan nastavlja aktivnosti koje vecina stanovnika Crne Gore dozivljava kao nepotrebnu demonstraciju sile. Protekli vikend obiljezen je postavljanjem kontrolnih punktova VJ u blizini granicnih prelaza prema Albaniji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj; odlukom kojom je Ratna mornarica zabranila brodu "Simba" natovarenom sa 3.100 tona brasna za republicke robne rezerve da uplovi u Luku Bar...
Medjutim, pravo uznemirenje izazvalo je nasilno odvodjenje "u nepoznatom pravcu" vise od 120 prognanika sa Kosova - Albanaca od 15 do 55 godina - na granicnom prelazu Bozaj, u blizini Podgorice. Do incidenta je doslo na dva kilometra od crnogorsko - albanske granice, na kontrolnim punktovima koje je bez ikakve najave postavila VJ, u noci izmedju petka i subote. Ocevici opisuju susret vojnika i izgnanika koji su se u Albaniju uputili da bi se sastali sa clanovima familija koji su tamo pobjegli sa Kosova:
"U autobus su usla dva vojnika. Razgledali su kratko, a onda je jedan poceo da pokazuje prstom - 'ti, ti ... ti, uzmite dokumenta i izadjite napolje!' Pokazali su na dvadesetak ljudi i izveli ih vani. Autobus je krenuo, ali samo do naredne rampe, nekoliko metara dalje. Tamo su drugi vojnici naredili i ostalim muskarcima da sidju i vise ih nijesmo vidjeli", obja{njava Zelfija Berisa kako su joj vojnici odveli muza. Zene i djeca koji su ostali u autobusima nijesu htjeli da nastave putovanje bez muskih clanova porodice, pa su se, poslije nekoliko sati, vratili u Ulcinj. Dio konvoja, ipak je, presao u Albaniju i tamo stao, cekajuci povratak onih koji su odvedeni "na provjeru".
"Oteli su ih", konstatovao je sjutradan podpredsjednik crnogorske Vlade Dragisa Burzan ne skrivajuci ogorcenje. Potom je precizirao: "Vojska vec neko vrijeme krsi nas Ustav. Sada su otisli jos jedan korak dalje - ovo je doprinos puzajucem pucu koji armija cijelo vrijeme pokusava da izvede u Crnoj Gori".
Komanda Druge armije nije nasla za shodno da objasni akciju. U vojnom pres centru u Podgorici, zainteresovanim novinarima objasnjeno je da ce "nadlezne sluzbe", nakon utvrdjivanja svih relevantnih cinjenica, "ukoliko bude potrebe", dati saopstenje za javnost. Ni rijeci ohrabrenja ili utjehe za clanove porodica ali i sve one koji su dijelili zabrinutost za sudbinu nestalih ljudi. Naprotiv.
Dodatnu brigu unijela je informacija koju je saopstio crnogorski komesar za izbjeglice Djordjije Scepanovic - da su ljudi uhapseni na Bozaju, "po svemu sudeci", odvedeni na Kosovo. Navodno, radi provjere identiteta i eventualne povezanosti sa "Oslobodilackom vojskom Kosova".
I to je bilo dovoljno za nimalo prijatno podsjecanje. Uoci i nakon izbijanja rata na prostoru Bosne i Hercegovine, u aprilu i maju 1992. godine, veliki broj izbjeglica dosao je u Crnu Goru. Umjesto da im pruze kakvu-takvu zastitu, crnogorski policajci su, krseci Ustav, zakone i brojne medjunarodne konvencije, poceli hapsiti izbjegle i deportovati ih nazad, pravo u ruke naoruzanim sljedbenicima Radovana Karadzica. Izbjegli Muslimani hapseni su pod optuzbom za "terorizam, ekstremizam, ratne zlocine...", a izbjegli Srbi kao "dezerteri i izdajnici".
U akciji koju je tadasnji Predsjednik Crne Gore Momir Bulatovic, nekoliko godina kasnije, opisao kao "tragicnu gresku", uhapseno je i deportovano najmanje 92-je ljudi. Bilo je indicija da su tadasnji policajci Republike Srpske u toku same primopredaje, u prisustvu crnoorskih kolega, zlostavljali bosanske izbjeglice. Svjedoka koji bi govorili iz ugla zrtava - nema. Njima se od tada gubi svaki trag. Naknadno je, u vise navrata, sa raznih strana stizalo upozorenje da bi Pavle Bulatovic, tada{nji ministar unutra{njih poslova u Vladi Crne Gore, mogao i na sudu odgovarati zbog krsenja ratnih normi i prava izbjeglica.
Pavle Bulatovic je, ipak, i danas vazan saraf u masineriji Milosevicevog rezima, i to - ministar odbrane SRJ. Zato ne treba da cudi {to je mnogima bilo tesko da tu cinjenicu i vijesti o ponovnom "lovu na izbjeglice" prihvate kao puku koincidenciju. Posebno ako se svakodnevnica posmatra kroz prizmu izvjestaja o etnickom ciscenju Albanaca sa Kosova, i manje ili vise dokazanim pricama o njihovom zlostavljanju - silovanju, pljackanju, koriscenju kao "zivog stita" tokom napada NATO avijacije - od strane uniformisanih i naoruzanih pripadnika (ne)legalnih vojnih i policijskih snaga.
Na svu srecu, u ponedjeljak vece ispostavilo se da ljudi uhapseni na Bozaju nijesu nestali bez traga, kao sto se to desilo njihovim prethodnicima iz Bosne i Hercegovine. Nakon trodnevnog putesestvija, od Podgorice, preko Tutina, do Kosovske Mitrovice, 120 "otpisanih" obrelo se na autobuskoj stanici u Rozaju. Grupi su, pri povratku, nedostajala dva covjeka, koje je VJ zadrzala u Mitrovici. Za sada nema podataka o razlozima njihovog zadrzavanja. Kao sto niko iz crnogorske vlasti ne moze da objasni kako su, na koji nacin, kosovske izbjeglice transportovane preko teritorije Crne Gore mimo saznanja policije.
Srecni sto su se ponovo nasli na sigurnom, ali i dodatno oprezni, pristigli prognanici nijesu bili raspolozeni za prepricavanje detalja svoje odiseje. "Bice dovoljno da vidite moje kukove, koljena i laktove, i sve ce vam biti jasno", procijedio je, ipak, jedan od njih opisujuci "tretman" kroz koji su prosli, apostrofirajuci pri tom dio puta od Podgorice do Tutina.
Mozda je VJ, zaista, samo vrsila rutinsku kontrolu tragajuci za prikrivenim pristalicama "OVK". I ako, i u tom slucaju, ostaje nedoumica da li je za takvu akciju bilo neophodno tjerati vise od sto ljudi na trodnevni put dug preko hiljadu kilometara. A njihove porodice za to vrijeme drzati u potpunoj neizvjesnosti. Prema nekim tumacenjima, nijesu bez osnove ni pretpostavke da je subotnjim potezom VJ zeljela uticati na rijesenost izbjeglih, vojno sposobnih Kosovara da iz Crne Gore odu u Albaniju, i tamo se pridruze jedinicama "OVK", kako bi se, kada im se pruzi prilika, naoruzani vratili na Kosovo.
Bilo kako bilo, ovaj dogadjaj je ukazao na makar dvije pojave. Prvo, civilne vlasti u Crnoj Gori, skoro puna dva mjeseca od pocetka NATO intervencije, nemaju razradjen mehanizam za pruzanje obecane zastite prognanicima sa Kosova. Stovise, oni nijesu u stanju ni da u potponosti prate njihovo brojno stanje. Naime, crnogorski zvanicnici su gotovo tri dana spekulisali sa brojkom od 24 osobe koje je sa Bozaja odvela VJ. Tek kad su oni vraceni u Rozaje, ustanovilo se da ih je bilo pet puta vise!
Istovremeno, VJ sve intenzivnije nastoji da preuzme funkcije vlasti. Ono sto crnogorski zvanicnici nazivaju pokusajem "puzajuceg puca", ogleda se u kontrolu kopnenih i morskih granica Crne Gore; intenziviranom "dubinskom kontrolom" u unutrasnjosti Republike; pojacanim prisustvom pripadnika VJ u crnogorskim gradovima i kontrolom puteva pored kojih su, na nekim mjestima, postavljena mitraljeska gnijezda; kao i serijom "incidenata" izmedju vojske i civila - u kojima su najgore prosli strani humanitarni radnici.
Tako su, donekle u sjenci krize koju je izazvala "otmica" izbjeglica sa granicnog prelaza kod Podgorice, ostali dogadjaji kao zapljena uredno obiljezenog dzipa koji je pripadao humanitarnoj organizaciji "Ljekari bez granice" u Rozaju; visesatno privodjenje, malretiranje i oduzimanje mobilnog telefona sluzbenicima organizacije "Svjetski program hrane" koja radi pod okriljem UN u okolini Cetinja; zaustavljanje i zapljena tri kamiona koji su preko Debelog brijega, iz pravca Hrvatske vozili francusku humanitarnu pomoc izbjeglim Albancima ali i socijalno najugrozenijim stanovnicima Crne Gore. Pocinioci ovih nezakonitih akcija u sva tri slucaja bili su u uniformama VJ.
I dok se zabrinuti gradjani Crne Gore sve cesce pitaju ko se sve i zasto moze naci "na meti", Komanda Druge armije cuti.