TIHI RAT MIRNO REINTEGRIRANIH

AIM, ZAGREB, 17.5.1999. Hrvatski ministri nisu osobito sretni kad iz svojih udobnih kabineta moraju potegnuti do kakvog zabacenog sela. Proslosubotnji put u Berak, selo u hrvatskom Podunavlju, nedaleko Vukovara, ocito nije obradovao ni ministra pravosudja Zvonimira Separovica. No, onamo ga je natjerala krajnje zaostrena situacija medjunacionalnih odnosa, toliko ozbiljna da prijeti dovodjenjem u pitanje cjelokupnih rezultata procesa mirne reintegracije. Bas tako prilike u Berku ocijenila je i Vesna Skare-Ozbolt, predsjednica Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja, osoba koja je uz Ivicu Vrkica (sadasnjeg direktora Hrvatske televizije), nakon odlaska privremenih upravitelja UNTAES podrucja, Jacquesa Paula Kleina i Williama Walkera, ucinila najvise za proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Sto se to dogodilo u Berku da je do tocke usijanja dovelo odnose hrvatskih povratnika i tamosnjih Srba, koji su - za razliku od prognanih Hrvata na samom pocetku rata 1991. - u Berku ostali zivjeti i nakon uspostave Krajine. Ministar Separovic, obracajuci se hrvatskim povratnicima, mjestanima Berka koji vec duze od tjedan dana prosvjeduju u tom selu - trazeci da se njihovi suseljani Srbi koje oni smatraju odgovornima za ubojstva i maltretiranja, izvedu pred lice pravde i optuze za ratni zlocin

• to ce nazvati "presirokom rukom amnestije i abolicije koju je uvjetovala medjunarodna zajednica". "Taj je proces bio toliko jak da su iz mreze moguce odgovornosti ispali i oni ljudi koji su mozda doista krivi za ratne zlocine", rekao je Separovic, nastojeci pomesti pod tepih sve ono sto su raniji ministri pravosudja i cijela hrvatska Vlada i prije njega onamo uporno gurali.

Prosvjed hrvatskih povratnika u Berak, selo u kojem su odnosi Hrvata i Srba bili posve poremeceni vec na pocetku rata, poklopio se s ekshumacijom tamosnjih masovnih grobnica u kojima su pokopani ubijeni Hrvati. Povratnici zele saznati gdje su tijela jos 33-oje ubijenih njihovih mjestana i uporno zahtijevaju od tamosnjih Srba da im to objasne. Jedan hrvatski povratnik tvrdi kako su ruski pripadnici UNPROFOR-a, zajedno s lokalnim Srbima, prije nego sto je upravu nad Podunavljem preuzeo americki general Klein, uoci Bozica 1994. premjestili iz okolnih Tordinaca tijela 236 ubijenih Hrvata, na nepoznatu lokaciju, kako bi sakrili tragove zlocina. Jesu li medju njima i tijela 33-ojice koje traze mjestani Berka i jesu li Srbi uz pomoc Rusa doista premijestali tijela ubijenih, u sferi je glasina i nagadjanja. Hrvatski povratnici tvrde kako medju Srbima koje su zatekli u Berku vrativsi se iz dugogodisnjeg prognanstva ima i onih koji su odgovorni za zlocine pocinjene u tom kraju. Traze da se takvi privedu pravdi, prosvjeduju pred njihovim kucama i zahtijevaju da hrvatska vlast zapocne istragu.

No, hrvatska je vlast, zbog pogresaka pocinjenih u bliskoj proslosti, u prilicno nezavidnoj situaciji. Popisi ratnih zlocinaca u Podunavlju koje je ranije objavljivalo ministarstvo na cijem je celu sada Separovic, bili su radjeni toliko slampavo i povrsno da su diskreditirali svaku vjerodostojnost takvih lista. Na prvom popisu ratnih zlocinaca, koji je sadrzavao vise od 800 osoba, nalazila su se i imena preminulih Srba, a nisu bile rijetke i zene starije od 70 godina. Ta lista, s pecatom Ministarstva pravosudja, potom je povucena. No, imena koja su bila na njoj nikada nisu rehabilitirana, ostavivsi u zraku, medju obicnim svijetom, osjecaj da ljudi s popisa ipak za nesto moraju biti krivi.

Kad je lista reducirana na nesto vise od 300 imena i ponovno pustena u javnost, tadasnji upravitelj UNTAES podrucja Jacques Klein cinicno je izjavio kako ga cudi da na popisu nije i njegovo ime. I na toj je listi, naime, bilo podosta slamperaja, pa je hrvatsko pravosudje doista izgubilo svaku vjerodostojnost u jednom tako ozbiljnom poslu kakvo je imenovanje potencijalnih ratnih zlocinaca. Pritisnuta zahtjevima medjunarodne zajednice da abolicija i amnestija bude siroka i da se odnosi na sve one pobunjene Srbe koji nisu okrvavili ruke, hrvatska je vlast listu srpskih zlocinaca svela na 20-ak. I ponovno pocinila fatalnu gresku - abolirala je, na osnovu tog istog zakona o amnestiji, i trostrukog ubojicu Antuna Gudelja, Hrvata, koji je 1. srpnja

1. pod krajnje mutnim okolnostima, ubio nacelnika osjecke Policijske Uprave Josipa Reihl Kira, zajedno s dvojicom njegovih suputnika u istom automobilu. Gudelj koji je okrvavio ruke trostrukim ubojstvom i kojeg je hrvatsko pravosudje oslobodilo na osnovu zakona o oprostu srusio je sve kriterije po kojima bi se danas moglo bilo koga okriviti za ratni zlocin.

Cijena toga, kao i cijena namjernog radikaliziranja javnosti kojeg je u vrijeme dok se cetvrtina zemlje nalazila u rukama pobunjenih Srba, poticala hrvatska vlast, sada se mora platiti. Povratnici koji su godinama izbijali iz svojih domova, potucajuci se po kojekakvim improviziranim prognanickim naseljima, a jos vise oni kojima je u ratu netko stradao, sada tesko mogu razumjeti da za njihove patnje nitko nije kriv. Trazeci pravdu i zadovoljstinu - kad im to u stanju nije bila osigurati drzava

• okrecu se prema najblizima, svojim srpskim susjedima, drzeci ih odgovornima za sve nevolje koje su propatili. Kad vlast, zbog gresaka koje je uradila, ne cini ono sto se od nje ocekuje, ljudi pravdu uzimaju u vlastite ruke.

Poznavatelji prilika u Podunavlju skloni su medjutim "slucaju Berak" dati i drugu dimenziju. Zracni udari NATO-a na SR Jugoslaviju i tamosnje sve teze humanitarne prilike nagnale su dio podunavskih Srba, koji su dolaskom hrvatskih vlasti napustili to podrucje, da se ponovno vrate u nekadasnja prebivalista. Naglo povecanje takvih povratnika, tvrde pojedini srpski lideri, ne svidja se ekstremnim hrvatskim krugovima, koji provocirajuci incidente poput onog u Berku zele zaustaviti povratak Srba. Kako je znacajan dio Srba, prije nego sto su dolaskom hrvatskih vlasti u Podunavlje uzeli domovnice, osobne iskaznice i putovnice, njihov povratak iz Srbije nije moguce zaustaviti. No, zastrasivanja i prijetnje tome ipak mogu stati na put.

Nedavna kradja ploce Erdutskog sporazuma, kojim je dogovoren proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, pokazala je da u Hrvatskoj i dalje postoje snage koje se ne mire s tim procesom. Iako se akter kradje te spomen-ploce sam prijavio policiji, izjavivsi u novinama kako ce plocu razrezati na cetiri dijela i poslati je potpisnicima Erdutskog sporazuma, jasno je da se ne radi o izoliranom incidentu ogorcenog pojedinca. Osoba koja je to uradila, svojedobno je pokusala atentat na Mirka Tankosica, Vrkicevog zamjenika, u osjeckom Vladinom uredu za provodjenje procesa mirne reintegracije. Atentator je kaznjen uvjetno, a njegova bliskost s politickim strukturama osjecko-baranjske zupanije makar i posredno svjedoci da prica o reintegraciji hrvatskog Podunavlja niposto jos nije zavrsena.

DRAGO HEDL