HRVATSKA KAO PREDZIDjE NATO-A

AIM, ZAGREB, 16.5.1999. Hoce li Hrvatska postati do zuba naoruzani granicar Zapada prema Istoku, dakle, neka vrsta nove, NATO-ve vojne krajine? Kao sto je poznato, za to se svojedobno zarko zalagao Franjo Tudjman, smatrajuci da je to najprikladniji, zapravo i jedini nacin ukljucenja Hrvatske u medjunarodnu zajednicu. No, nakon sto se njegova bosanska politika nasukala u Daytonu, on je od toga odustao, ali izgleda da se ta ideja sada pocinje svidjati onima koji su je dosad najenergicnije osudjivali.

Na tu pomisao navodi diplomatska indiskrecija koju su istodobno objavili New York Times i Corriera dela Sera, da Sjeveroatlantski pakt razmislja o razmjestanju taktickih raketa "juzno od Dubrovnika". Doduse, to su odmah demantirala dva hrvatska ministarstva (vanjskih poslova i obrane), a nedugo zatim i zapovjednik NATO-a za Evropu, Wesley Clark (koji je za demantij odabrao spomenutu talijansku novinu). Ali, u medjuvremenu glasnogovornik NATO-a Jamie Shea potvrdio je da stanovite "inicijative" u ovom pravcu ipak postoje, tako da su na uvjerljivosti dobile neke ovdasnje novinske spekulacije da je u najmanju ruku rijec o probnom balonu ili za razmjestanje raketa, ili za neko slicno uvlacenje Hrvatske u napadacki gard NATO-a prema Jugoslaviji.

Indirektno, to se potvrdilo i za nedavnog posjeta hrvatskog ministra obrane Pavla Miljavca Washingtonu, gdje se sastao s americkim kolegom Williamom Cohenom. Doduse, poslije sastanka nijedan od njih nije spomenuo nikakve rakete, i sudeci prema njihovim izjavama sastanak je bio ogranicen iskljucivo na pitanje prodaje americkog oruzja Hrvatskoj, u skladu s nedavno ukinutim embargom, na suradnju Zagreba s Haaskim sudom etc. No, prema neimenovanim americkim vojnim izvorima, koje citira zagrebacki Vecernji list, razgovaralo se i o novoj ulozi "unutar okvira pripremanja snaga za kopnenu operaciju NATO-a, ili za dodatne snage u vezi sa sadasnjom zracnom kampanjom ili pomoci izbjeglicama".

Ovo zvuci sasvim uvjerljivo u kontekstu sve primjetnijeg americkog nastojanja da, unatoc snaznom protivljenju evropskih clanica NATO-a, ugura Hrvatsku u predvorje ove vojne asocijacije. U tom sklopu posebno je bila zapazena neka vrsta nastupnog posjeta Pavla Miljavca glavnom stabu NATO-a za Evropu, gdje ga je, uz nesto stilske slobode receno, doveo drzeci ga za ruku, osobno americki ambasador u Zagrebu, William Montgomery. Bila je to nagrada za podrsku koju je Hrvatska dala NATO-voj intervenciji u Jugoslaviji, ali, sada se vidi, vjerojatno i predujam za nove usluge koje ce se zatraziti od Zagreba.

Zanimljivo se stoga vratiti spomenutom neimenovanom americkom vojnom izvoru, jer su prema njemu varijacije te pomoci vrlo razlicite, a neke i vraski mastovite. Od Zagreba se prema tom izvoru ocekuje da Amerikancima prenese "hrvatsko iskustvo o tome kako postupati sa Srbima" (bas kao sto se nekada ocekivalo od Srba da pokazu kako postupati s Turcima), jer, pazi ovo, "Hrvatska zna Milosevica vise nego itko drugi". S malo maste moglo bi se predvidjeti da ce se od Tudjmana traziti da oda tehniku pregovaranja kojom je privolio Milosevica da, iako vojnicki jaci, sjedne s njim u Karadjordjevu kako bi dogovorili gabarite rata koji se primicao.

U svakom slucaju, Hrvatska se ovdje dozivljava kao neka vrsta regionalnog prekupca "know how"-om o bliskim susjedima, sto, koliko god smjesno izgledalo, podize uvjerljivost ove price, jer ona prikazuje Amerikance kao poslovicno poslovne u svemu, pa evo i u ovome. Ali, ima dosta indicija da Tudjman nevoljko gleda na ovakve aranzmane, nesto po liniji stare averzije prema velikim drzavama - sto cini kraljeznicu njegove politicke "filozofije" - a nesto po liniji regionalnih dogovora kojima su vec rjesena sva pitanja koja hrvatskog sefa drzave zanimaju (kosovski Albanci ne spadaju tu, i to objasnjava sto on o njihovom stradanju dosad nije progovorio ni slova, zadovoljavajuci se samo prilicno bezvoljnom podrskom NATO-voj akciji).

Ovih dana to pritajeno nezadovoljstvo siknulo je svom silinom na stranicama rezimskog Vjesnika, koji je otvoreno kritizirao "inicijativu" za instaliranje raketa oko Dubrovnika, sasvim ispravno zakljucivsi da je to siguran nacin da se s jugoslavenske strane granice zatim pojave i ruske ili kineske rakete. A to bi Hrvatsku dovelo u poziciju permanentnog ratnog stanja sa Srbijom, a vjerojatno i sa cijelim Istokom, i zato Vjesnik dramaticno poziva NATO da ne pravi medvjedju uslugu prozapadnoj politici Zagreba. No, s americke strane ne pokazuju namjeru da uvaze oprez koji dolazi s hrvatske strane.

Naprotiv, poduzimaju se koraci da se podigne moral malom i neodlucnom savezniku, uz ostalo i na krajnje bizarne nacine, kao u slucaju ambasadora Montgomeryja. On je nedavno, ni manje ni vise, skocio padobranom iz aviona hrvatskog ratnog zrakoplovstva, i to propisno obucen u vojnu uniformu, kao da uvjezbava reprizu vijetnamskog rata u kojem je sudjelovao. Taj pothvat izazvao je, bez sumnje, divljenje jedino medju samim Amerikancima, dok je kod ostalih mogao izazvati samo mjesavinu podsmjeha i kiselog osjecanja da je americka politika na ovom prostoru usla u ramboidnu fazu, kada se sva njena pamet nasla u kundaku.

Zanimljivo je da je nabildanim americkim bicepsima impresionirana samo hrvatska opozicija. Ona prekorjeva Tudjmana zbog previse pasivne podrske NATO-u, u ocitoj namjeri da na sebe preusmjeri iznenadne izljeve njeznosti Washingtona prema Zagrebu. Kako se u posljednje vrijeme spekulira da najvece opozicijske stranke namjeravaju u izbore koncem godine uci u neformalnoj koaliciji s umjerenim krilom HDZ-a, kojem pripada i Pavao Miljavac, njegov posjet Sjedinjenim Drzavama u neku se ruku moze shvatiti i kao prvi veliki vanjskopoliticki projekt celnih ljudi posttudjmanovske Hrvatske.

No, mora se reci da je hrvatska opozicija u svom odnosu prema NATO-u takticki pala ispod razine Tudjmana, a strategijski se izjednacila s njime. Ni njemu ni njoj NATO, naime, nije vazan kao institucija u koju se ulazi tek nakon sto se izgrade demokratske institucije kontrole nad vojskom, nego im on treba samo radi kratkorocnih politickih poena, koji im se posebno osmjehuju zbog nove geopoliticke konjukture u regiji. No, najgore je sto se na isti nacin postavlja i sam NATO, koji se uvijek hvalio da u svoje redove prima samo fine, demokratski odnjegovane i kultivirane prinove, a sada se pokazuje da ce rado primiti i sirove buzdovandzije, samo ako to zadovoljava neki njegov trenutni politicki i posebno vojni interes.

MARINKO CULIC