SPOMENIK JEDNOM LUDILU

AIM, ZAGREB, 9.5.1999. Igrala se sezdeset i neka minuta utakmice Hajduk-Croatia na poljudskom stadionu kad je splitski klub postigao zgoditak: televizijska je slika prikazivala erupciju odusevljenja prepunog stadiona, a otprilike 400 kilometara sjeverno od Splita - u Novome Zagrebu - odjekivala je rafalna pucnjava iz lakog pjesackog naoruzanja. Dok je potpisani novinar preventivno lezao pod stolom, imao je dovoljno vremena razmisljati o razlozima novozagrebackog pucanja - nije drzavni praznik, Franjo Tudjman nije umro jer bismo onda umjesto slike s Poljuda slusali ozbiljnu muziku, a tesko je povjerovati da je "Torcida" tek tako osvojila najtvrdje uporiste "Bad Blue Boysa". Tada ti se upali lampica, pa shvatis da navijaci rahmetli "Dinama" - vatrom iz svih raspolozivih sredstava - slave poraz "Croatije" i da tvoje vlastite usi svjedoce jednom od najludjih sportskih fenomena ikad vidjenih na ovim prostorima. Prethodna recenica, naravno, drzi vodu samo u slucaju da ono sto se svih ovih godina zbivalo s klubom iz Maksimira ima ikakve veze sa sportom, a u tu tezu - tezu, dakle, da "Croatia" ima ikakve veze sa sportom - u ovoj zemlji vec odavno nitko vise ne vjeruje.

Prica o nogometnom klubu "Croatiji", naime, ima veze iskljucivo s jednom retardiranom sportskom logikom koja se zacela u glavi Franje Tudjmana i koja kaze kako je "sport, zapravo, mirnodopski nastavak borbe za nacionalnu stvar onda kada rata vise nema". Ta Tudjmanova vojno-sportska doktrina u svom je najnakaznijem obliku dosla do izrazaja upravo u slucaju nogometnog prvoligasa iz Maksimirske ulice: Otac nacije i navijac "Croatije" odlucio je taj klub staviti pod drzavni protektorat, sto u praksi znaci da ga je nakanio - i u svojoj nakani uspio pretvoriti u privatnu igracku za vlastito uveseljavanje. Radovi na podizanju spomenika jednom ludilu poceli su odmah po dolasku HDZ-a na vlast. Smjesta je pometeno ime "Dinamo" koje je vrhovnika asociralo na mladenacke zablude, pa je onda u kratkom roku promijenjeno nekoliko jednako stupidnih naziva, da bi se na koncu stiglo do "Croatije". Medjutim, radovi na izgradnji recenog spomenika zahuktali su se tek kad je za predsjednika kluba postavljen ridikulozni Tudjmanov kadar Zlatko Canjuga i kad je ostvarena "povijesna" pobjeda nad beogradskim "Partizanom".

Iz tih dana "ponosa i slave" datira Tudjmanova izjava izrecena pred bulumentom podanika koja kaze kako zagrebacki nogometni div zavrjedjuje moderan evropski stadion, a ne nekakve socrealisticke betonjare na kojima su se odrzavali komunisticki sletovi. Predsjednik nije uspio zavrsiti svoju imbecilnu misao, a vec su se Zlatko Canjuga i Mirko Novosel - koji je negdje u to vrijeme postavljen za generalnog direktora kluba - upustili u tehnicke pojedinosti realizacije Tudjmanove zamisli. Predvidjeno je tako rusenje sjeverne tribine i atletske staze, te spustanje travnjaka za 180 cm, a za te je aktivnosti grad Zagreb odlucio potrositi 140 milijuna maraka. Dosad je srusena, pa onda podignuta nova sjeverna tribina koja ce u sportske anale uci samo po tome sto je njezina izgradnja kostala 75 milijuna maraka, odnosno jednako kao i izgradnja novog stadiona u Amsterdamu koji prima pedesetak tisuca ljudi. Druga zanimljivost vezana uz novu tribinu tice se njezina pustanja u promet - upravo je ta tribina, naime, bila popristem nedavnog zestokog obracuna "Dinamovih" navijaca i policijskih specijalaca u kojoj su najgore prosle stotine i stotine sjedalica. Iste su vecim dijelom zavrsile na tartan stazi i na kacigama Tudjmanovih specijalaca, a Zlatko je Canjuga za sve optuzio Ivicu Racana i Georga Sorosa, koji su, po njemu, platili BBB-ovce da naprave incident.

Nije, medjutim, rusenje stadiona - koji je, by the way, spomenik kulture i djelo znamenitog arhitekta Vladimira Turine - jedina stvar koja svjedoci o stvaranju partijskog kluba ciji je cilj pronositi slavu Tudjmanove zemlje po bijelome svijetu. U "Croatiji" je, prema raspolozivim podacima, dosad ubrizgano preko 70 milijuna maraka drzavnoga novca, s tim da taj novac do danas nije polucio nista osim nekoliko domacih titula. To, naravno, nije bilo tesko, ako se zna da je, primjerice, ugovor Roberta Prosineckog tezak kao ugovori cijele prve ekipe "Hajduka", a o trenutacno prvoplasiranoj "Rijeci" ne treba ni govoriti. Pumpanje silnih milijuna u Maksimir stvorilo je od "Croatije" prakticnog monopolistu na ovdasnjem igrackom i sudackom trzistu: neometan pamecu, Tudjmanov je klub poceo stavljati sapu na sve sto u Hrvatskoj zna trcati s loptom u nogama i zvizdaljkom u ustima, ali je, na vrhovnikovu zalost, receni monopol prestajao negdje tamo kod Bregane. Evropski timovi i suci nisu pokazivali pretjerano razumijevanje za Tudjmanove nogometne afinitete, pa su "Croatijini" evropski pohodi redovito skoncavali u kvalifikacijama za Ligu sampiona ili u njezinu prvom krugu.

Paralelno s rekonstrukcijom stadiona i dovodjenjem skupih - i, uglavnom, neupotrebljivih - igraca sa strane, u Tudjmanovoj se glavi rodila jos jedna imbecilna ideja: ona o stvaranju sportskog drustva "Croatia". I opet su se u realizaciju Tudjmanove ideje upustili Canjuga i Novosel, te su poceli obilaziti ugledne zagrebacke klubove nudeci im da se nazovu "Croatia". Rijec je pritom o klasicnoj ucjeni koja kaze da ce svaki sportski kolektiv koji odbije ponijeti casno ime riknuti od besparice, dok ce oni koji prihvate Tudjmanovu ponudu plivati u parama. Pred naletima s Pantovcaka dosad je pokleknuo zenski nogometni klub "Maksimir", a ista ce sudbina vrlo skoro - po svemu sudeci - snaci i zenski kosarkaski klub "Zagreb", rukometni klub "Badel 1862 Zagreb", kosarkaski klub "Cibonu", te odbojkase i vaterpoliste "Mladosti". Prica se tako da ce vec od sljedece sezone svi ti klubovi - koji imaju, uglavnom, bogatu sportsku proslost - nositi "Croatijino" ime, a svi ostali, zajedno sa sucima, potrudit ce se da u svakoj sportskoj grani "Croatia" bude ovjencana titulom.

Predsjednik "Croatije" i predsjednik zagrebacke Gradske skupstine Zlatko Canjuga uzore za uspostavljanje sportskog drustva pronalazi u spanjolskim gigantima "Realu" i "Barceloni" maksimalno otklanjajuci primisli o nekadasnjim sportskim drustvima iz Moskve, Beograda ili Dresdena. Zanemarimo li cinjenicu da su oba spomenuta spanjolska drustva izrasla u vrijeme fasistickog rezima Francisca Franca - to je, uostalom, Tudjmanu neobicno simpaticna referencija - doci cemo do nacina financiranja: za razliku od, recimo, "Reala", koji se financira privatnim kapitalom, istocnoevropska sportska drustva financirana su drzavnim parama, a to je, eto, slucaj i s Tudjmanovom "Croatijom".

Unatoc stotinama milijuna maraka ulupanih u "Croatiju" taj je klub - zajedno s cijelim Tudjmanovim diktatorskim aparatom - trenutacno u ozbiljnoj krizi: maksimirski je prvoligas dosta daleko od prvog mjesta na tablici, stadion zjapi prazan i na derbijima se pojavljuje po, najvise, dvije hiljade ljudi, a u roku od godinu i nesto dana na "Croatijinu" je klupu zasjeo cetvrti trener. Sve se cini da bi nakon dana "ponosa i slave" opet mogla postati aktualnom misao pokojnog Veselka Tenzere napisana negdje koncem sedamdesetih godina kada se "Dinamo" ni uz pomoc trikova nije mogao domoci bilo kakve titule: dobro je, pisao je Tenzera, da postoji klub iz Maksimira, jer uvijek mozes sam sebe tjesiti da u ovom gradu nekome ide losije nego tebi.

IVICA DjIKIC