RAZARANJE BOSANSKIH SAVOVA

RS i napadi na SRJ

Kada je pala prva bomba na SRJ Bosna se raspukla po savovima, Srbi su se poveli za svojim cistim emocijama, sto je mnogo lakse shvatljivo nego ultra-likovanje u Federaciji, prije svega medju Bosnjacima

Banjaluka, 3.maj 1999. (AIM)

Odmah posto su NATO piloti razorili mali grad na jugu Srbije, Surdulicu i u podrumu jedne kuce ubili 11-toro djece (od 16 zrtava, a broj jos nije konacan) u horu bola, ocaja, sumornih i cinicnih objasnjenje iz Brisela bila je i ona poruka iz Visegrada: izbjeglice iz Konjica su ponudile svoju krv. Ovo i simbolicno i precizno pokazuje odnos gradjana RS prema onom sto se vec drugi mjesec zbiva u SRJ.

Kad je 28. aprila (36-ti dan bombardovanja SRJ) u Beograd stigla parlamentarna delegacija RS, koju je predvodio predsjednik skupstine Petar Djokic, moglo se konstatovati da su narodni predstavnici na vec sasvim utabanom putu. Hronicaru je gotovo i nemoguce zabiljeziti sta je sve tome predhodilo.

Stizala je humanitarna pomoc, dolazili su celnici udruzenja opstina RS, estradni umjetnici su nastupali na beogradskom Trgu Republike, kulturno umjetnicka drustva i sa istocne i sa zapadne strane su pjevala u nocnom programu na Brankovom mostu; u gradovima sirom Srbije i Crne Gore bili su i dolaze ljudi i delegacije iz gradova koji se "zivo sjecaju" pomoci za vrijeme trogodisnjeg rata u Bosni; boravili su tuzioci i sudije RS, dolazili su davaoci krvi, spotristi, privrednici; stizale su podrske novinara, umjetnika, politicara, studenata, gimnazijalaca... Bosanski Srbi, u to nema sumnje, sa svojom maticom dijele sva strahovanja.

Bosanski savovi

Ocigledno, i gotovo da ne moze biti iznenedjenje, odnos RS prema Jugoslaviji je vise od podrske, kao sto je odnos drugog entiteta mnogo vise od komsijskog zluradog osmatranja situacije.

Bosanski Srbi su napad NATO (za njih ni jednog trena nema dileme da je to "agresija") dozivjeli i kao napad na njih same. A likovanje Bosnjaka sve do krunisanja u Silajdzicevim ratnim poklicima, kao i hrvatsko zadovoljstvo razvojem dogadjaja samo je snazno poduprlo njihov osjecaj. I nisu samo srpske emocije dovele do poraznog rezlultata trogodisnjeg angazovanja "medjunarodne zajednice" u Bosni: poslije prve bombe koja je 24. marta pala na SRJ "Dejtonska Bosna" se raspukla po savovima koji su razglavljeni 1992., a zakrpljeni u americkoj vojnoj bazi poslije krvavog rata. To je neumitno pokazalo (a valjda i opomenulo koliko je krhka drzavno-politicka konstrukcija danasnjeg Balkana.

Tako ce se i "Vestendorpov unitarizam" koji je bio na djelu u poslednje dvije godine (u sta spada i arbitrazna odluka o Brckom) morati naci pred ozbiljnim iskusenjima. Takvo tumacenje Dejtonskog sporazuma, sto su i Srbi i Hrvati razumijevali kao avanturisticki revizionizam i nepodnosljivi pritisak, bice, sasvim je izvjesno, iz temelja uzdrman.

Nacionalni strahovi

Rano je jos precizno odredjivati kakve sve posljedice nosi "agresija NATO na SRJ" po BiH, ali je izvjesno da ce one biti primjetne i sirokoobuhvatne. Politicka klima u regionu bice bitno drugacija. Ekonomski okvir bice drasticno izmijenjen. Jos jednom javno i duboko emotivno demonstrirana nacionalna razmomilazenja dace nepobitno za pravo strankama i politickim liderima koji bastine vrijednosti suprotne otvorenosti, demokratiji i povjerenju u regionu.

Do sada objelodanjeno nedjunacionalno povjerenje u Bosni ne moze se po intenzitetu uporedjivati sa onim neposredno po okoncavanju ratnog sukoba, ali u podrzavanjuu slutnji "da mi nikad vise necemo moci biti ono sto smo bili", napad NATO na SRJ ozbiljno produbljuje i utvrdjuje dubinske kolektvne predrasude pred kojim ce se ubjedjivanja pa i pritisci sadasnjeg ili nekog buduceg visokog predstavnika odbijati kao kisne kapi od sofersajbnu. Nazalost, koliko kod su privlacne NATO poruke o "pravednom miru" kao jedinom cilju dostojnom normalnih ljudskih i drustvenih odnosa bombardovanje Jugoslavije, prvi put tako zaostreno poslije hladnog rata, cini ubjedljivim rijeci predsjednika ruske Dume Seleznjova kako je sada jasno da sve zemlje (i ljudi) "moraju brinuti da im barut bude suv" , a puske spremne. NATO garancije za mir nedopustivi grubo su se ukazale kao NATO insistiranje na goloj dominaciji.

Mihajl Gorbacov je prvih dana NATO napada na Jugoslaviju dobro predvidio da se otvara nova trka u naoruzavanju. To su vec potvrdila reagovanja Bjelorusije, Ukrajine i Rusije. A kad se uzburka velika voda malima nece ostati nista drugo nego da se povedu za glavnim tokom. Svako u granicama svojih mogucnosti. Posljedice toga ne mogu mimoici ni jedno od najosjetljivijih podrucja u danasnjem svijetu - Bosnu. Strah, zasad, saopstenja generala Montgomeri Migza cini javno ubjedljivim. Tek ce bliska buducnost osvijetliti put. Ostaje nam jedino da se nadamo da nas sve zajedno ne ceka ono najgore.

Petar Reljic (AIM)