TRENIRANJE JEDNOUMLJA
Vojska protiv crnogorskih nezavisnih medija
Vojne vlasti u Crnoj Gori, kao produzena ruka rezima Slobodana Milosevica, nastoje da medijski sistem podrede jednoj volji i istini, kako bi uzdrmale civilnu vlast i militarizovale crnogorsko javno mnjenje
AIM Podgorica, 03.04.1999.
TXT: Osnivaca i vlasnika crnogorskog nedjeljnika "Monitor i Radija "Antena M", univerzitetskog profesora dr Miodraga Perovica, te glavnog i odgovorni urednik podgorickog radija "Free Montenegro", Nebojsu Redzica, od nedavno trazi vojna policija, pokusavajuci da im uruci pozive za vojni sud. Vojni policajci su, ni od koga ometani, banuli jednog poslijepodneva u zgradu u kojoj se nalaze redakcije "Monitora" i "Antene M". Da su, kojim slucajem, tamo zatekli gospodina Perovica, sasvim je izvjesno da bi ga uhapsili. Isto bi se desilo i Nebojsi Redzicu da su vojni policajci bili u prilici da se sa njim sretnu.
Posto vojne vlasti nijesu saopstile zbog cega su Perovic i Redzic okrivljeni, a oni nijesu voljni da to provjere vlastitim prisustvom u sudnici, ostala je tajna sta je inspirisalo vojnog tuzioca da zahtijeva krivicni progon. Iako bi, naravno, bilo zanimljivo tu tajnu otkriti, njome se ne zaklanja sustina stvari
- vojne vlasti su, na dva konkretna primjera, zeljele da demonstiraju svoj stav prema nezavisnim medijima. Ali, i prema naporima crnogorskih vlasti da izbjegnu potpunu militarizaciju drzave i javnog mnjenja.
"Postoje dva osnovna razloga za pokusaj vojne policije da me izvede pred Vojni sud - clanci koje sam objavljivao posljednjih nekoliko mjeseci, u kojima sam pokusao da objasnim fenomen Crne Gore, koja se prvi put u dugoj istoriji od vise od 400 ratova, nije pridruzila Srbiji u borbi protiv NATO saveza, i - odluka da se ne zaustavlja reemitovanje programa Radija "Slobodna Evropa", "Glas Amerike" i "BBC", nagadjao je dr Perovic na konferenciji za domace i strane novinare.
Nebojsa Redzic poziv za sudjenje doveo je u vezu sa uredjivackom politikom Radija "Free Montenegro", napominjuci da je, od prvih dana NATO napada, ovaj radio na udaru vojske. "Pocelo je telefonskim pozivima i opomenama pukovnika Simica da ne objavljujemo odredjene informacije, a zavrsilo se pokusajem da se meni uruci poziv za vojni sud", kaze Redzic.
Prema Redzicevom misljenju, sustina je u pokusaju Vojske Jugoslavije da "uniformise medijski prostor Crne Gore po svom nahodjenju, odnosno da testira drzavne organe Crne Gore na planu zastite nezavisnih novinara i medija, jer ce se, na osnovu slucaja gospodina Perovica i mene, vjerovatno uspostaviti pravila za buduce slucajeve".
Asocijacija profesionalnih crnogorskih novinara je pozive za sudjenje okvalifikovala kao nastavak obracuna Milosevicevog rezima sa nezavisnim medijima u Crnoj Gori. U svom saopstenju za javnost, UPN CG je ocijenilo da je Vojska Jugoslavije "bila vidno eksponirana" u gusenju slobode medija i javne rijeci, te da se sada radi "o osmisljenoj i kontinuiranoj akciji, ciji je krajnji cilj gusenje demokratskih institucija i civilnog drustva u Crnoj Gori". Namjere vojnih vlasti su na slican nacin protumacene i od strane nekih drugih crnogorskih nezavisnih udruzenja, te vecine politickih stranaka i visokih crnogorskih zvanicnika.
Crnogorska vlast je shvatila da ovim nasrtajem na nezavisne medije vojska i njima baca rukavicu u lice. Republicki sekretar za informisanje Bozidar Jaredic je podsjetio vojne vlasti da u Crnoj Gori i dalje vaze civilni zakoni, te da, ako je potrebno, nadlezni vojni organi mogu "koristiti usluge pravosudnih organa Crne Gore". "Ukoliko cijene da je neko od javnih glasila, urednika ili novinara, prekrsio odredbe Zakona o javnom informisanju, treba pred tim organima Republike da iniciraju i pokrenu postupak", kazao je Jaredic.
No, kako vojska nije voljna (ako, bas, ne mora) da se povinuje civilnim vlastima u Podgorici, bilo je potrebno i dodatno ubijediti javnost i same nezavisne medije u odlucnost drzave da stiti proklamovane i ozakonjene slobode. Demonstracija te odlucnosti je postavljanje naoruzanih policajaca ispred redakcija "Monitora" i "Antene M". Manje je, naravno, ovdje rijec o stvarnoj zastiti, a vise o tome da se vojnim vlastima posalje poruka do koje crte mogu da idu.
Uoci NATO intervencije protiv SRJ, vojne vlasti u Crnoj Gori su jasno stavile do znanja na koje, i kakve, novinare i medije ce se iskljucivo oslanjati. Sugestivna poruka poslata je organizovanjem konferencije u komandi Druge armije samo za provjerene - podgoricke dopisnike beogradskih rezimskih medija i novinare dnevnika "Dan", nezvanicnog glasila Socijalisticke narodne partije Momira Bulatovica. Svi drugi su markirani kao tudji - visak od kojeg vojnike glava boli.
Od vojnih vlasti, koje bespogovorno slusaju naredjenja iz Beograda, i koje, zbog toga, ignorisu to sto zvanicna Podgorica nije priznala odluku o proglasenju ratnog stanja niti ratne uredne nelegitimne Savezne vlade, nije se ni moglo ocekivati da ce tolerisati ovdasnje informativno raznoglasje. Ne, barem, vise nego sto budu morale. Gledajuci strogo formalno-pravno, vojnici se ponasaju sasvim prirodno i ocekivano - drzava je napadnuta i sve treba podrediti odbrani, pa, dakle, i medije. Za vojnicku logiku prirodno je postojanje cenzure, kako u drzavnim tako i nazavisnim medijima, kao sto je normalno i da se zahtijeva "hitno ogranicavanje rada inostranih izvjestaca". Ako toga nema, nema ni prirodnog ambijenta za prepariranje svijesti gradjana i militarizaciju javnog mnjenja, sto izaziva nervozu kod vojnih komandanata i njihovih propagandnih stabova.
Od sukoba sa aktuelnim crnogorskim predsjednikom Milom Djukanovicem, rezim Slobodana Milosevica vodi neprestani medijski rat protiv Crne Gore i njene vlasti. Intervencijom NATO alijanse i zavodjenjem ratnog stanja, nije samo stvorena pogodna prilika da se u manjoj federalnoj jedinici uspostavi dvovlasce, nego i da se volja i istina beogradskog rezima pokusa promovisati kao zvanicna i u Crnoj Gori. Zbog toga vojne vlasti, kao produzena ruka Slobodana Milosevica, uporno nastoje da poniste sve znacajne segmente civilnog drustva, potpuno militarizuju Crnogorce i mobilisu ih pod jednu zastavu. Za to im, medjutim, nijesu dovoljni rezimski i cenzurisani nezavisni mediji iz Beograda, niti podgoricki dnevnik "Dan" i RTV "Elmag". Propali su pokusaji vojske da joj se sasvim ili makar djelimicno prepuste crnogorski drzavni mediji. Pod njenim i pritiskom Milosevicevih lojalista crnogorska vlast je, doduse, pristala na neke kompromise, ali ne na one koji bi doveli u pitanje njen dominantan uticaj na javno mnjenje i moc samoodrzanja.
Svjesna da Milosevicev rezim koristi ratno stanje kao zgodan alibi za politicki obracun, crnogorska koaliciona vlast vise nego ikad ranije ima na umu koliko je vazno da se, koliko je god to moguce, zastitite instititucije civilnog drustva. U njenom je interesu i da zastiti nezavisne medije, jer bez slobodne i kriticke misli postaje znatno ranjivija. Vojska i njen samozvani vrhovni komandant Slobodan Milosevic to, takodje, znaju, zbog toga treba ocekivati novo odmjeravanje snaga.