KOSOVSKE IZBJEGLICE U SASINOJ GREDI

Zagreb May 3, 1999

Zapusu tako neki vjetrovi i u balkanskim narodima se probudi odavno vec zaboravljena ceznja za maticnom domovinom. A kad se to dogodi mozes biti sasvim siguran da su na pozornicu naroda krocili nacionalni higijenicari, s ratnim poklicom na usnama, spremni da svojim sunarodnjacima napune duboke bunare imaginarnih nacionalnih drzava. Dogodilo se to hrvatskim i bosanskim Srbima, te hercegovackim Hrvatima, a sad je, evo, red dosao na Albance i Hrvate s Kosova. Ovi su potonji, doduse, domozovje osjetili - pa ga onda prenijeli na svoje albanske supruznike - tek kad je srpsko-albansko klanje doseglo svoju punu kulminaciju, a zudjenu im je domovinu, koja ih, kao, ceka rasirenih ruku, otkrio Tudjmanov savjetnik za humanitarna pitanja dr. Slobodan Lang. Zatim su ih razlicitim kopnenim prometalima dovezli na aerodrom, da bi, eto, u Hrvatsku, mozda prvi put u zivotu, stigli zrakoplovom i sad su, njih devedesetak, smjesteni u tranzicijskom prihvatilistu u Sasinoj Gredi nedaleko od Siska.

  • Ne zelim se vracati dolje. Moja maticna domovina je Hrvatska - kaze Marija Arifi, Hrvatica iz kosovskog mjesta Gnjilane, koja je, prije tri tjedna, zajedno sa suprugom Ajrulom i brojnim Albancima protjerana iz tog mjesta. Marijin je suprug suglasan s njezinom zeljom da ostanu u Hrvatskoj, a za tu suglasnost ima on svoje posebno objasnjenje: kaze, naime, da mu nije stalo do nekakve Velike Albanije, jer smatra da su Albancima iz Albanije puno vazniji novac i druga materijalna dobra, dok je kosovskim Albancima vjera i nacija ispred svega. Ne podnosi Ajrula stoga ni nekadasnje kosovske komunisticke vodje - koji, po njemu, nisu nista ucinili za ostvarenje cuvene parole "Kosovo, republika"- ali ni Envera Hoxhu kojega, ukratko, smatra izdajicom albanskoga naroda.

U Hrvatskoj bi ostao i Isak Kristic. Ima rodbinu u zagrebackoj Dubravi koja, kaze, dobro zaradjuje, jer bavi se pekarstvom, ima rodbinu i u Vinkovcima i nekako vjeruje da ce u Hrvatskoj naci posao.

  • Dolje se ne zelim vratiti. Na Kosovu je totalni kaos i pitanje je kad ce se to razrijesiti. I kako. Ja ti ne znam puno o ratu i tim sranjima, ali sve mi to dolje nekako slici na mafijaski sukob izmedju srpskih paravojnih grupa i jednog dijela Oslobodilacke vojske Kosova. I, jebi ga, u tom mafijaskom sukobu nastrada samo jadna sirotinja, a ovi bogati ce se vec nekako izvuci - kaze Isak i nastavlja:

  • Sve je to samo biznis u kojemu neko dize velike pare. Da su OVK i srpske paravojne snage zainteresirane samo za novac i pljacku, vidi se iz njihovih medjusobnih sukoba koji, kako sam ja cuo, zavrsavaju uglavnom bez zrtava. Isaku je Kristicu na Kosovu prije NATO intervencije "bilo onako, ni dobro, ni lose". Imao je, doduse, problema sa zaposlenjem buduci da se ozenio Albankom i da je djeci dao hrvatska imena - Mario i Martin se zovu - ali je obitelj uspio uzdrzavati zaposlivsi se kao stolar u Skopju.

  • Posao si mogao dobiti bez obzira na nacionalnost, ali samo ako si imao debelu vezu ili ako si nekoga dobro podmitio. Hrvati su, uglavnom, isli raditi ili u Makedoniju ili u Beograd - kaze Kardelj Dokic, vlasnik neke gostionice u Letnici. Gostionica i danas radi, pa se Dokic misli vratiti u svoje selo cim se ratno ludilo malo smiri. Kardelj se ne ponosi svojim imenom, cak ga se i srami. "Pazi ti imena, Kardelj. A toliko lijepih imena na ovom svijetu", cudi se Dokic izboru svojega oca. Kardeljeva obitelj

  • kao i obitelj njegova brata Josipa - nije na Kosovu bila maltretirana, ali su pobjegli iz preventivnih razloga, odnosno zbog straha od moguceg dolaska i terora srpskih paravojnih postrojbi.

On tvrdi da u Letnici nije vidio srpske paravojne horde, pa stoga ne moze govoriti o pljackama, masakriranju i ostalim ratnim strahotama o kojima pripovijeda veliki broj kosovskih izbjeglica. Plase ga takve price, narocito ako se ljudi koji ih pricaju predstavljaju prognanicima iz Letnice ili Janjeva. Strah ga je, naime, zbog preostalih pet stotina Hrvata u Letnici medju kojima su mu otac i rodjaci, koji bi zbog neistinitog prepricavanja zbivanja u Letnici mogli nastradati od osvetnicki nastrojenih Srba. Kardelj apelira da se konacno prestane s propagandom o dolasku prognanih Hrvata iz Letnice i Janjeva - to su, inace, jedina naselja na Kosovu sa vecinskim hrvatskim stanovnistvom - kad takvih u ovom kampu ima jedva desetak. Preostalih osamdesetak izbjeglica su iz mjesta gdje su Albanci u vecini. Osim toga, ogorcen je i na CNN i na NATO.

  • CNN laze, ne malo, nego mnogo laze. Oni uzmu pojedinacni slucaj, pa ga onda prikazu kao generalnu sliku stanja. Bombardiranje je samo rastjeralo ljude, jer se represija pojacala tek poslije bombardiranja. Prije NATO napada policijski rezim nije bio tako grozan kao ovaj vojni, koji ga je naslijedio. Glavnu ulogu na Kosovu igra vojska i naoruzane grupe ljudi. Ponasaju se bahato, zaustave covjeka u autu, izbace ga napolje i uzmu kola. Nitko im nista ne moze, jer kradu cak i policijska vozila - kaze Kardelj.

-Srbe je na Kosovu naoruzavala Jugoslavenska vojska tako da im je kamionima dovozila i potom dijelila oruzje. Cak su i djeca od petnaest godina nosila oruzje - kaze Fevzi Sejdiu, ekonomist iz Pristine, koji je sa suprugom Hrvaticom i cetvero djece, takodjer dospio u Sasinu Gredu. Fevzi je dvadeset i sest godina bio djelatnik najvece kosovske banke "Bankosa", a njegova je bankarska karijera trajala do 1990. godine, samo godinu dana dulje od one partijske. Naime, 1989. godine izbacili su ga iz Saveza komunista zbog, reci ce Fevzi, navodnog albanskog separatizma. Medjunacionalna situacija na Kosovu je, prema njegovu misljenju, vec zadnje dvije-tri godine sveopci krs. Razocaran je svojim srpskim susjedima, kojima je godinama pomagao, da bi mu oni okrenuli ledja u najtezim trenucima - onda, naime, kad su ga njihovi naoruzani sunarodnjaci dosli izbaciti iz stana.

  • Kada smo iz Pristine vlakom stigli do medjuzone Kosovo-Makedonija, cijelu smo noc sjedili vani na kisi. Cim smo krenuli prema Skopju, Makedonci su me odvojili od obitelji. I nekako sve vise vjerujem kako nema nikakve razlike izmedju Makedonaca i Srba. Mrznja prema svemu sto je albansko povezuje ih poput pupcane vrpce. Mnogo nas mrze, mnogo - kaze Fevzi. Nezadovoljstvo makedonskom policijom i administracijom podijeljeno je prema nacionalnoj pripadnosti pristiglih u Sasinu Gredu. Hrvatima ili hrvatskim clanovima mijesanih obitelji makedonski policajci nisu stvarali nikakve probleme, dok su Albanci zadrzavani na granici, a neki su pored toga morali placati velike svote da bi mogli uci u Makedoniju.

  • Za ulaz u Makedoniju trebalo je platiti depozit, koji je iznosio sto maraka po osobi i jos sto maraka za vozilo koje smo morali ostaviti na granici. Platili smo, dakle, sedamsto maraka

  • kaze Alija Fatmir iz Urosevca. Situacija bi, govori on, bila mnogo jednostavnija da Albanci nisu islamske vjeroispovijesti: zbog te cinjenice, naime, nisu mogli traziti pomoc od Katolicke crkve, koja se pokazala kao dobar organizator bijega s Kosova. Aliju najvise od svega pogadja cinjenica sto su se kosovski Albanci razbjezali po cijelom svijetu, a za to su, tvrdi on, podjednako krivi Milosevic i NATO. On isto tako tvrdi da zajednickog zivota Albanaca i Srba na Kosovu vise nema i da ga nece ni biti. Albanski povratak na Kosovo, po njemu, dolazi u obzir samo pod uvjetom da Kosovo bude slobodno i neovisno, kako od Srbije tako i od Savezne Republike Jugoslavije.

Alijin stav dijeli vecina kosovskih izbjeglica u Sasinoj Gredi. Jednako tako, svi su zadovoljni dosadasnjim ponasanjem hrvatskih vlasti, no ostanak u Sasinoj Gredi moguc je samo do 30. travnja, nakon toga ce se morati preseliti u izbjeglicki kamp u Gasincima kod Djakova. U Gasincima je vec smjesteno stotinu i pedeset kosovskih izbjeglica, od kojih je njih cetrdesetak, odmah po dolasku, izrazilo negodovanje zbog losih uvjeta u kampu. Negodovanja su, uglavnom, bila upucena Tudjmanovu savjetniku za humanitarna pitanja, Slobodanu Langu, koji im je, navodno, mnogo obecavao, a nista realizirao. Slobodan Lang je, zale se izbjeglice, obecavao da ce u Hrvatskoj imati puno bolje uvjete od onih koje su imali u stenkoveckom izbjeglickom kampu u Makedoniji. Ispostavilo se, medjutim, da su izbjeglice u Stenkovcu, premda pod satorom, imale puno bolje uvjete od ovih sto su ih docekali u Gasincima.

Novopridosli se stanovnici Gasinaca najvise bune zbog losih higijenskih uvjeta u gasinackom kampu, jer krov nad glavom bez higijenskih uvjeta, kazu, ne predstavlja mjesto podnosljivo za zivot. Stoga apeliraju odgovornima u Hrvatskoj da ih vrate odakle su ih i uzeli, jer su, tvrde, izigrani i prevareni, a svoj dolazak vide kao farsu koja je priredjena da bi se nekoga politicki promoviralo. Predstojniku Vladina ureda za izbjeglice Lovri Pejkovicu, medjutim, nije jasno kako kosovske izbjeglice mogu biti nezadovoljne uvjetima u Gasincima, kada hrvatski
prognanici u takvim uvjetima zive vec godinama. Stoga se Pejkovic pita misle li mozda oni koji se zale da bi im bilo bolje pod satorom na Kubi. Probude, dakle, neki cudni vjetrovi nacionalnu iluziju balkanskih naroda, pa krenu ti narodi za svojim nacionalnim vodjama u obecanu im zemlju da se (raz)uvjere koliko je toj zemlji stalo do njih.

IVANA ERCEG