PROSTO ZRAKOM KAFIC LETI

AIM, ZAGREB, 2.5.1999. Kad udjes u Beli Manastir i provozas se njegovim ulicama - a da pritom, recimo, pojma nemas koji je datum - mogao bi pomisliti da je neki drzavni praznik. Svaka je druga kuca u ovome gradu, naime, okicena hrvatskom trobojnicom, a razinu patriotskog naboja ovdasnjih hrvatskih povratnika moguce je registrirati golim okom: "mali" Hrvati na proceljima svojih kuca imaju izvjesene male zastave, oni nesto "veci" objesili su barjake od po nekoliko metara, a oni "najveci" imaju goleme zastave s "povijesnim" - sto ce reci ustaskim - grbom. Ta "vijoreca" demonstracija patriotizma svakako je prvo sto ces zamijetiti kad dodjes u ovaj grad, a sve ostalo moglo bi ti se, na prvi pogled, uciniti savrseno normalnim. No, kad se promuvas po ovdasnjim birtijama i porazgovaras s Belomanastircima, shvatit ces da je prvi dojam bio, uglavnom, pogresan.

Nedavno je, naime, u Ulici Dzemala Bijedica izbila tucnjava izmedju skupine hrvatskih i srpskih mladica u kojoj su deblji kraj izvukli Hrvati, a najgore je prosao Romano Majcenic, koji je dobio frakturu lubanje. Recena tucnjava ne bi dobila toliku medijsku pozornost da se svojim saopcenjem nije oglasila lokalna Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, koja je od ministra unutarnjih poslova Ivana Penica promptno zatrazila smjenjivanje lokalnog policijskog sefa Branka Gacese. Napaljeni dragovoljci, naime, tvrde da je upravo on napadacima na Majcenica omogucio bijeg u Jugoslaviju, te da je naredio policajcima da pretucenog mladica, umjesto u bolnicu, dovedu na saslusanje. Dragovoljci su pritom po lokalnim medijima i birtijama prijetili da ce zauzeti most na Batini, koji povezuje Baranju i Vojvodinu, te da ce zaposjesti policijsku stanicu. Svoj obol raspirivanju medjunacionalne mrznje dala je i hrvatska rezimska stampa, koja se danima u naslovima pitala "tko tolerira izivljavanje Srba nad Hrvatima".

• Tih dana kad se dogodio incident u gradu je vladala strasno napeta atmosfera i svasta se moglo ocekivati. Posebno se strahovalo od reakcije tih dragovoljaca, koji su dobro naoruzani i kojima uzasno smeta sef policije Gacesa. A odgovorno tvrdim da taj covjek profesionalno i visoko moralno obavlja svoj posao. Takvu je ocjenu, uostalom, potvrdila i lokalna misija OESS-a - kaze Bojan Lilic, predsjednik ovdasnjeg Centra za mir, nenasilje i ljudska prava.

On istice da je napetost u gradu porasla nakon sto su poceli napadi NATO snaga na SRJ: mnogi ljudi iz Belog, naime, s druge strane granice imaju rodbinu i prijatelje, te je njihova zabrinutost bila posve razumljiva, dok je sasvim neshvatljivo bilo odusevljenje jednog dijela ovdasnjih Hrvata, koji su glasno likovali zbog bombi koje padaju po susjednoj drzavi. Premda po Jugoslaviji bombe i dalje padaju nesmanjenom zestinom - ubijajuci pritom sve sto im se nadje na putu - i premda se detonacije iz Vojvodine i dalje jako dobro cuju u Belom Manastiru, hrvatska je euforija posljednjih dana splasnula. Ljudi su, valjda, nakon pocetnog pijanstva uvidjeli da nemaju ama bas nikakve vajde od cinjenice da po Jugoslaviji ginu nevini ljudi i da se ruse mostovi. A most koji povezuje Baranju i Vojvodinu - dakle, most na Batini - jos nije bio na meti NATO-zrakoplovstva, za razliku od mosta sto spaja Ilok i Backu Palanku. U Belom se procjenjuje da taj most preko Dunava nije gadjan, jer bi preko njega mogla ici eventualna kopnena intervencija zapadne alijanse. A od te mogucnosti ne strahuju, inace, samo belomanastirski Srbi, nego i hrvatski povratnici. Svi su - osim rijetkih budala - svjesni da bi to bio povratak rata u Baranju.

• U ovome je gradu strasno prisutna podjela na one koji su za vrijeme rata bili ovdje i one koji su otisli iz Belog Manastira. Ta se podjela uporno forsira i kod jednog dijela povratnika njeguje se klima nesnosljivosti prema ljudima koji su ovdje ostali tokom rata. Tim ljudima ocito nije stalo da se u Belom, napokon, pocne zivjeti normalno - govori Bojan Lalic. A posljednje dane normalnog zivota Beli je Manastir izbrojio onog vrelog ljeta 1991. kad je virus nacionalizma poharao bivsu Jugoslaviju ne zaobisavsi pritom ni pitomi baranjski kraj omedjen Dravom, Dunavom i madjarskom granicom. Grad ce tog ljeta i jeseni napustiti mnogi Hrvati i Madjari, puknut ce brojni mijesani brakovi i domalo ce Beli Manastir postati dijelom srpske Krajine. Trajat ce to punih sest godina, a onda ce u ljeto 1997. uslijediti mirna reintegracija Podunavlja u hrvatski ustavno- pravni poredak. Tada su grad poceli napustati ovdasnji Srbi: premda nitko ne raspolaze pouzdanim podacima, realne procjene govore da je u protekle dvije godine iz Beloga otislo nekoliko tisuca gradjana srpske nacionalnosti, a odlazilo se, uglavnom, u SR Jugoslaviju. Mnogi su prodali kuce i imanja, te zanavijek otisli u Suboticu, Sombor, Novi Sad ili Bajmok, dok je jedan dio ljudi skupio ono malo stvari i posao u neke daleke zemlje, najvise u Norvesku i Kanadu.

Paralelno s odlaskom Srba, grad su punili Hrvati i Madjari koji su 1991. godine otisli iz ovoga grada. Prema rijecima belomanastirskog gradonacelnika Sime Stupara, u gradu trenutacno zivi desetak tisuca ljudi, od cega je oko tisucu Madjara, a onih devet tisuca ravnopravno je podijeljeno na Srbe i Hrvate. Medjutim, ljudi iz ovdasnjih kafica smatraju da Stuparovi podaci ne odgovaraju istini: oni kazu da u gradu zivi najvise sedam-osam tisuca ljudi, te da je broj hrvatskih povratnika premasio broj ovdasnjih Srba.

• Moja najbolja prijeratna prijateljica godinu je dana okretala glavu od mene kad se vratila u Beli. Sad je malo bolje, pozdravimo se, popijemo kavu, ali to jos uvijek nije isto kao sto je nekad bilo. Ljudi jos uvijek zaziru od druzenja i od pozdravljanja na ulici, premda su godinama jedni drugima dolazili. Podjela je vidljiva na svakom koraku, Srbi ulaze u svoje birtije, povratnici u svoje, a ima nekih birtija u koje ulaze svi, ali one obicno odlete u zrak - prica Olivera Petrovic.

Mile Seic se u Beli Manastir vratio u rujnu 1997., a sest je godina proveo u Osijeku, Vrsaru i Madjarskoj. Dvadeset i petog veljace ove godine, oko tri sata ujutro, eksplozivna naprava unistila je dobar dio inventara njegova kafica "Natasa".

• Nekom je smetalo sto ovamo dolaze i Srbi i Hrvati i Madjari... Nekome je, jebi ga, smetalo sto nisam Srbe izbacivao iz kafica kao sto je cinio moj kolega iz susjednog kafica "Rim" u kojemu su do prije godinu dana redovno bili premlacivani Srbi, ali i Hrvati koji su za vrijeme rata ostali u Belom - kaze Seic, a jedan njegov prijatelj domece da je na vratima "Rima" prvih dana mirne reintegracije stajao glasoviti natpis koji je zabranjivao ulazak "Srbima i kerovima".

• Je li policija otkrila tko vam je postavio bombu?

• Devedest posto policajaca u ovome gradu je korumpirano i oni nista ne mogu otkriti. Ovdje, covjece, jedan dio policajaca postavlja bombe, a drugi dio dolazi na uvidjaje kako bi uklonili tragove i zataskali istragu. Glavni covjek u gradu je HDZ-ovski dogradonacelnik Josip Kompanovic, koji salje policajce da Srbima stavljaju eksploziv pod garaze i lokale.
• Zar ga gradonacelnik Stupar, koji je Srbin, ne moze u tome sprijeciti?
• Stupar je samo formalno gradonacelnik, pravi gazda je Kompanovic i njemu nitko nista ne moze- On odlucuje tko ce dobiti stan, kome ce kuca biti obnovljena, on drma svim firmama i pritom zeli ostaviti dojam da ni o cemu nema pojma. U zadnje je vrijeme malo uzdrman, jer je protiv nekih njegovih policajaca, preciznije njegovih cuvara, pokrenuta istraga zbog ilegalnog posjedovanja oruzja.

Inace, otkrivanje kucnih skladista oruzja postalo je uobicajena pojava u Belom Manastiru, a vlasnici tih privatnih vojnih magazina - u najvecem broju slucajeva - bivsi su hrvatski branitelji i aktualni policijski djelatnici iz hrvatskih redova.

• Ovaj ti je grad pun Romea i Julija - prica Martina Bukalo dok sjedimo u kavani "Dunav" na belomanastirskom korzu. Ona je aktivistica Centra za mir, po nacionalnosti je Ukrajinka, rodjena je u ovome gradu i nije ga napustala tokom rata. Mrak je odavno pao na belomanastirske ulice, kisa dosadno rominja, a Martina objasnjava po cemu je njezin grad nalik na Veronu:
• Cim padne mrak, u gradu vise nema gotovo nikoga. Ako onda sjednes u neku birtiju na korzu, vidjet ces kako se malo-pomalo sastaju zaljubljeni mladici i djevojke. Ne bi tu bilo nista cudno i vrijedno price da se, uglavnom, ne radi o "zabranjenim ljubavima", a to su ti ljubavi izmedju onih koji su ovdje ostali za vrijeme rata i onih koji su se vratili poslije mirne reintegraije.

Pitaj boga hoce li iz ovog grada ikad isceznuti mrznja koja trenutacno struji kroz svaku belomanastirsku ulicu. Nekako se cini da bi se to moglo dogoditi tek ako pocnu odrastati djeca onih Romea i Julija sto se, pod okriljem mraka, sastaju na korzu.

IVICA DjIKIC