POSLJEDNJI KRICI IZ POLJANE

AIM, ZAGREB, 28.4.1999. Jedan pravosudni skandal koji kontinuirano traje gotovo sedam i pol godina i koji je poznat pod nazivom Pakracka Poljana ovih dana ulazi u svoju finalnu fazu, a njegovi izgledi da se iz skandala prometne u svijetlu tocku hrvatskog pravosudja ravni su, primjerice, izgledima potpisanog novinara da postane svjetski prvak u skoku s motkom. Najnoviji prilog umanjivanju razmjera jednoga zlocina nedavno je stigao iz kabineta hrvatskog ministra unutarnjih poslova Ivana Penica: pojasnjavajuci, naime, nastanak, organizaciju i zapovjednu nadleznost u zloglasnoj jedinici Tomislava Mercepa - a za potrebe farsicnog sudskog postupka koji se skoro sedam mjeseci vodi protiv osmorice pripadnika doticne postrojbe - iz recenog je ministarstva stigao dopis o formiranju rezervne policijske jedinice kojoj su pripadali Munib Suljic, Igor Mikola, Sinisa Rimac, Miro Bajramovic, Zvonimir Zakosek, Kresimir Prosinecki, Branko Saric i Zoran Karlovic.

Nakana ove providne lazi koja je stigla iz kabineta ministra Penica sasvim je jasna; cilj je, naime, zanijekati svaku vezu drzavnih institucija s proslavljenom jedinicom Tomislava Mercepa, te pripadnike spomenute jedinice predstaviti najobicnijom gangsterskom bandom koja se neovlasteno sluzila policijskim uniformama i koja je ubijala i pljackala iz svoga razbojnickog hira. Premda je, dakle, namjera falsifikata koji je stigao iz Panicevih odaja sasvim jasna, potpuno je nejasno sto se skriva u glavi autora ovoga dopisa, koji je odlucio lagati u oci cjelokupnu hrvatsku javnost, ukljucujuci i onu osmoricu optuzenika i njihova ondasnjeg naredbodavca - bivseg ministra unutarnjih poslova Ivana Vekica.

A upravo je on - Ivan Vekic - prilikom sudskoga svjedocenja iz prve ruke opovrgnuo MUP-ov dopis. Na opce cudjenje prisutnih u sudnici, Vekic je kazao kako po imenima zna da su "Rimac, Mikola, Suljic i Karlovic bili pripadnici postrojbe pricuvnog sastava MUP-a kojom su zapovijedali Mercep i Mika Cvitanovic", te da je "jedinica imala ista ovlastenja kao i djelatnici aktivnog sastava, a zadace je dobivala pismeno ili usmeno u okviru MUP-a".

"Ne mogu kazati da Mercepovi ljudi nisu bili dio MUP-a kad smo te ljude postrojavali u dvoristu Ministarstva. Za nas je neprijateljska vojska govorila da smo paravojska i parapolicija, ali nisam znao da smo to postali i za Hrvatsku", kazao je Ivan Vekic u razgovoru za "Feral Tribune" dodajuci da se nimalo ne pribojava eventualnog haaskog poziva, a svoju navodnu bezbriznost objasnjava cinjenicom da je upravo on - pocetkom 1992. godine - naredio procesuiranje osoba koje su osumnjicene za zlocine u Pakrackoj Poljani. Vekic je, uistinu, naredio hapsenje sesnaest pripadnika Mercepove jedinice, od kojih su neki istraznome sucu priznali zlocine u Pakrackoj Poljani, kao i likvidaciju zagrebacke obitelji Zec, ali su ti iskazi zbog proceduralnih pogresaka proglaseni nevazecima i cijela je stvar - odlukom najviseg drzavnog vrha - zataskana.

Nakon pet i pol godina sutnje o krvavim dogadjajima u Pakrackoj Poljani, "Feral Tribune" je 1. rujna 1997. objavio ispovijest "mercepovca" Mire Bajramovica, koji je hrvatskoj javnosti u lice bacio sokantnu pricu o ubijanju i mucenju nevinih ljudi u svlacionici NK "Jedinstva" u zloglasnoj Poljani nadomak Pakraca. Zbog nevidjenog soka javnosti - naime, iste one javnosti koja je godinam zabijala glavu u pijesak na svaki spomen Poljane - Franjo je Tudjman osobno naredio ponovno pokretanje istrage, te hapsenje Mire Bajramovica, Muniba Suljica i Igora Mikole. No, istrazne radnje koje su pokrenute nakon Bajramoviceva iskaza u "Feralu" rezultirale su, zapravo, mrsavom optuznicom i gotovo nikakvim dokazima, pa osmorica optuzenih bojovnika ne bi trebala pretjerano strahovati od presude koju ce uskoro izreci sudac zagrebackog Zupanijskog suda Ratko Scekic. Jedino ubojstvo koje se stavlja na teret Suljicu, Mikoli i Rimcu jest ubojstvo Aleksandra Sase Antica, dok se ostalih sest tocaka optuznice bave "protupravnim lisavanjem slobode" i "protupravnim stjecanjem imovinske koristi". Pritom je osobito zanimljiv slucaj likvidacije Milosa Ivosevica, Rade Pajica i Marka Grujica: u optuznici, naime, stoji da su Mikola, Bajramovic i Saric "druge protupravno zatvorili i drzali zatvorene, a osobe koje su protupravno lisene slobode uslijed toga izgubile zivot". Jesu li spomenuta trojica "izgubila zivot" zato sto ih je na putu prema Poljani pregazilo vozilo ili, mozda, zato sto su ih u jednoj kuci u selu Bujavici "mercepovci" usmrtili hicima u potiljak - te potom kucu s dvanaest leseva digli u zrak - u optuznici se ne spominje.

Cinilo se da je ubojstvo Aleksandra Antica najcvrsca tocka optuznice protiv pakrackih vitezova, ali je taj dojam isceznuo kad su se pred sudskim vijecem pojavili kljucni svjedoci tog ubojstva - kutinski taksisti Nikola Peles i Branko Velagic. Njih su dvojica, naime, kopali raku za ubijenoga, te su u istrazi potanko opisali nacin na koji su Suljic, Mikola i Rimac likvidirali Sasu Antica, ali je njihovo pojavljivanje pred sudskim vijecem bilo obiljezeno potpunom amnezijom kad su u pitanju dogadjaji u Pakrackoj Poljani. Iz Pelesa i Velagica u zagrebackoj je sudnici progovarao nedestilirani strah - strah, naime, koji covjeka moze prisiliti da samoga sebe uvjeri kako je moguce zaboraviti da su pred tvojim ocima ubili jednoga drugog covjeka i da je, isto tako, moguce zaboraviti lica monstruma koji su te mjesec dana mucili gurajuci ti, medju ostalim, petozilni kabel u debelo crijevo.

"Gotovo se nicega vise ne sjecam. Nocu su nas digli, dali nam lopatu i odvezli nas na livadu gdje smo iskopali jamu. Zatim su pucali u nesto, ne znam je li to bio covjek ili vreca", govorio je Nikola Peles. Tek kad mu je sudac procitao dijelove njegova iskaza u istraznom postupku, Peles se nevoljko prisjetio nekakvog Aleksandra Antica, neke tamo Pakracke Poljane i nekakvog zarobljenika Nikole Pelesa kojemu na spomenutoj lokaciji i "nije bilo tako lose kako se pisalo po novinama". "Sada mi se Pakracka Poljana cini kao produzeni vikend, to je sala prema onome sto sam kasnije prozivljavao. Postalo mi je svejedno i jedva cekam da me netko ubije", kazao je Peles, koji nije uspio prepoznati niti jednoga od osmorice optuzenih.

"Ne znam tko je pucao i nisam cuo nikakav razgovor, a da sam ga i cuo ne bih ga mogao registrirati, jer sam bio uplasen za svoj zivot", rekao je sudu Branko Velagic, koji takodjer nije prepoznao nikoga od optuzenih, niti se uspio prisjetiti onih krvavih detalja iz Pakracke Poljane - detalja, naime, o kojima je iscrpno govorio u istrazi. Lica svojih mucitelja uspio je zaboraviti i umirovljeni carinik iz Zagreba Stevan Brajenovic, koji je igrom slucaja prezivio ranjavanje u logoru u Pakrackoj Poljani. "Bilo je to davno i nicega se ne sjecam. Ja sam bolestan covjek i psiha mi je unistena", tiho je u sudnici procijedilo Brajenovic.

Stvari s Pakrackom Poljanom stoje, dakle, ovako: sud ne posjeduje niti jedan materijalni dokaz da je u Pakrackoj Poljani bilo ubijanja, jer tijelo Aleksandra Antica ili bilo koje druge zrtve nikad nije pronadjeno, a trojica su kljucnih svjedoka pred pogledima osmorice ratnika demonstrirala vlastitu amneziju. Bude li se drzao dokaza - a mora ih se drzati - sudac ce Scekic, po svemu sudeci, izreci oslobadjajuce ili tek simbolicne kazne osmorici Mercepovih vitezova, a kad se to dogodi ovdasnja ce javnost - zajedno s Tudjmanovom vlascu koja je proizvela sve te Suljice i Rimce, i s opozicijom koja, evo, vec sedam godina istim zarom ignorira nevinu krv iz Pakracke Poljane - samo glupo slegnuti ramenima. kao da se nista nije dogodilo.

IVICA DjIKIC