GALAMA HRVATSKIH GENERALA

AIM, ZAGREB, 27.4.1999. Poruke koje je Robert Gelbard, posebni izaslanik americkog predsjednika, prije desetak dana izrucio u Zagrebu jos su predmetom razlicitih tumacenja i nagadjanja. Njegov je nastup bio iznenadjujuci i intrigirajuci. Na Pantovcaku su ocekivali razgovor o kosovskoj krizi i pohvale hrvatskom drzanju glede NATO-udara po Milosevicevoj Jugoslaviji. Ali Amerikanac je u srediste svih svojih zagrebackih razgovora stavio realizaciju Daytona i pritom nije bio ni malo njezan.

Sluzbeni je Zagreb, navodno, gotovo sokiran nacinom na koji je Gelbard govorio o hrvatskim generalima. Za Antu Jelavica, predsjednika ogranka Tudjmanove stranke u Bosni i Hercegovini i hrvatskog clana BiH-Predsjednistva, Clintonov je izaslanik rekao da je hrvatski Krajisnik, da je politicki radikalan i blizak mafiji. Oporbi je preporucio da mu nista ne vjeruje (kad je ova zamahala nedavno s Jelavicem dogovorenim planovima o povratku prognanika, posebno u Posavinu, Amerikanac se podsmjehnuo njihovoj naivnosti), Tudjmanu je jasno dao do znanja da prvog BiH-Hrvata Amerikanci vise ne smatraju relevantnim sugovornikom te je ishodio da hrvatski predsjednik odledi odnose s odmetnutim Kresimirom Zubakom, stovise da ga primi u Dvorima.

Hrvatske je medije posebno zaintrigirala Gelbardova tvrdnja da su ga iznimno naljutili istupi nekolicine vaznih hrvatskih generala na nedavnoj proslavi sedme obljetnice utemeljenja Hrvatskog vijeca obrane u Mostaru. Prema njegovoj ocjeni, govori generala Ljube Cesica Rojsa, Stanka Sopte te Mije Jelica bili su "antagonizirajuci, glupi i opasni prema Bosnjacima". S proslavom u Mostaru - hrvatska je javnost bila slabo upoznata. Neki su ovdasnji mediji samo zabiljezili da je svecanosti, kao Tudjmanov izaslanik, prisustvovao i potpredsjednik Sabora Vladimir Seks. U pozdravnoj rijeci on je istakao da je "oruzano zajednistvo Hrvatske vojske i HVO-a omogucilo ravnopravnost i konstitutivnost hrvatskog naroda u BiH" te je porucio da "hrvatska komponenta vojske Federacije mora ostati bitno strateski povezana s Hrvatskom vojskom".

U istom su tonu govorili i spomenuti generali, koji su redom inzistirali na posebnosti HVO-a unutar federalne vojske te na njegovoj bitnoj naslonjenosti na Hrvatsku. Kao izaslanik hrvatskog ministra obrane, general Rojs je istakao da je HVO bio i ostat ce garant stabilnosti i opstojnosti hrvatskog naroda u BiH. "Stoga svima porucujem da nas nikakvi pritisci ni atentati nece pokolebati", rekao je on, dodajuci da ce "Republika Hrvatska i Franjo Tudjman znati ocuvati nacionalne i strateske interese Hrvata u BiH". Bivsi zapovjednik Prvog gardijskog zbora general Sopta, koji je prije nekoliko mjeseci smijenjen po nalogu medjunarodne zajednice, posebno se usprotivio potcinjavanju Hrvata, doslovce, inozemnim ucjenama. Zapovjednik hrvatskog dijela vojske Federacije general Jelic takodjer je izrazio zabrinutost brojem i snagom ino-pritisaka te je istakao da se, unatoc tome, "hrvatski narod i hrvatski vojnik ne smije i nece odreci svojih svetinja".

Govori hrvatskih generala nisu ni ostriji, ali ni blazi od njihovih uobicajenih izjava, sto je hrvatske medije potaklo na velika nagadjanja o pravim razlozima Gelbardovih odlucnih ocjena. Upuceni krugovi tvrde da je njegova rezolutnost adresirana ne samo u Hercegovinu, nego barem isto toliko i Zagrebu, konkretno Vladimiru Seksu i onome tko ga je u Mostar poslao. Potpredsjednik hrvatskog parlamenta svojim je istupom dao osnovnu intonaciju festi HVO-a, njegov zagovor kontra integriranja federalne vojske, po svoj prilici, nije bio puko soliranje.

Vlasti bliski izvori tvrde da na Pantovcaku vlada velika nervoza zbog posljedica koje bi NATO-operacija mogla imati na prilike u Bosni i Hercegovini. Tudjman s pravom strahuje da ljuljanje MiloÜevica slabi pozicije onih bosanskih Srba koji su se na njega oslanjali, a time i onih Hrvata koji su s njima u strateskom partnerstvu. Ukupni je front snaga koje se protive jedinstvenoj Bosni i Hercegovini oslabljen. Pokusavajuci kompenzirati taj deficit - a nadajuci se da ce medjunarodna zajednica, sada do guse upletena u problem Kosova, popustiti svoju stegu u vezi s Bosnom i Hercegovinom - hrvatska je strana pojacavala svoj presing. Ubojstvo Joze Leutara u tom je pogledu maksimalno iskoristila, gotovo bi se moglo reci da joj je doslo kao naruceno. Sluzbeni Zagreb dize glas protiv navodne "unitarizacije BiH", a pod firmom "decentralizacije" de facto gura etnicku podijeljenost. Tudjman imenuje posebnog ministra za Bosnu i Hercegovinu, sto je presedan u svjetskim razmjerima, tesko se, naime, sjetiti da je neka drzava imala ministra za drugu zemlju.

Gelbard je svojim domacinima u Zagrebu zapravo saopcio kako je njihova nada da ce medjunarodna zajednica, zbog Kosova, zametnuti Bosnu, ili cak pristati na njenu podjelu, savim promasena. Kosovo jeste u sredistu paznje, to je sada osnovni problem, ali bas zato se Bosna i Hercegovina ne smije dodatno destabilizirati. Ideje lorda Owena, pa zatim i Dobrice Cosica o podjeli Kosova - sto bi za rezultat imalo i podjelu Bosne i Hercegovine, s pripajanjem odredjenih njenih dijelova Srbiji i Hrvatskoj - s jedva se prikrivenim odobravanjem prenose i u Tudjmanu bliskim medijima, ali one nemaju veze sa sluzbenom americkom i zapadnoevropskom politikom. Hrvatskoj je jasno receno da obaveze prema Daytonu - ostaju, da u tome nece biti popustanja. Gelbardova prozivka hrvatskih generala - signal je u tom pravcu.

Americko negodovanje zbog generalskih govora motivirano je, navodno, i cinjenicom da su svecarsko postrojavanje HVO-a hercegovacki radikali, sveudilj se zaklinjuci u formalno upokojenu Herceg-Bosnu, de facto pretvorili u manifestaciju svoje odlucnosti. U tom se kontekstu ukazuje na napetosti sto ih u posljednje vrijeme izazivaju pripadnici nekih hrvatskih postrojbi, koji su nezadovoljni radom Haskog suda, posebice tijekom sudjenja generalu Blaskicu. Nakon sto je u svojoj obrani pred Tribunalom Blaskic poimence naveo postrojbe koje su u vrijeme zlocina bile u Ahmicima i nakon sto je posvjedocio da su one bile pod izravnom komandom politickog vrha Herceg-Bosne, njegov se stastus promijenio. "Hrvatski vitez" postao je skoro pa izdajica nacije. S masovki u Vitezu otvoreno mu se prijeti smrcu, a u haaskom pritvoru u posljednje ga vrijeme cuvaju nizozemski specijalci, potaknuti navodno procjenom stranih obavjestajnih sluzbi da bi Blaskic mogao postati metom napada hrvatskih ekstremista.

Prijeti se i njegovu branitelju. Odvjetnik Anto Nobilo drzavne je organe Hrvatske upoznao s informacijama da pojedinci iz bivsih herceg-bosanskih struktura pripremaju nasilje, naznacio im je njegove moguce organizatore i izvrsitelje. Nobilo je, kaze, dosao do odredjenih saznanja o zlocinima koje su pocinili ti sada uznemireni krugovi, rezultate svoje istrage pohranio je na sigurno mjesto.

Preglasni hrvatski generali, koji pred postrojenim vojnicima galame protiv inozemnih pritisaka, a pritom najcesce misle na Haaski sud, glasnogovornici su, nerijetko i suucesnici, onih pojedinaca i grupa, koje bi haaskim istjerivanjem pravde mogle biti tesko tangirane. Izravno ili posredno, ali ti krugovi jos drze vlast, u Hercegovini, kao i u Hrvatskoj.

JELENA LOVRIC