Sto smjera Druga armija u Crnoj Gori
NIKO NIJE SIGURAN
Zasto Vrhovna komanda obecava regrutima i svojim visokim oficirima da da ce ih upucivati s kraja na kraj jugoslovenskog ratista
AIM Podgorica, 23.04.1999.
TXT: Na plamen neizvjesnosti i opste nesigurnosti u Crnoj Gori doliveno je ulje - nedavnim saopstenjem Vrhovne komande Vojske Jugoslavije, u kome se obavjestava da ce "najcjelishodnije, prema potrebi, upucivati jedinice sa jednog na drugi kraj jugoslovenskog ratista". Cilj ove odluke kojom se otvara mogucnost da ubuduce i regruti iz Crne Gore - pristali na to ili ne - nadju na Kosovu, nije jasan.
Sa vojnog stanovista, kretanje vojnih jedinica Druge armije na teritoriji Crne Gore objasnjava se kao tzv. operativno maskiranje. Narodski receno: skrivanje pred NATO bombarderima. Ali, slanje jedinica iz Crne Gore u Srbiju, a onih otuda ovamo - nema nikakve logike u vojnom pogledu. Po rijecima Predraga Bulatovica, u Crnoj Gori ima oko 24 000 vojnika i rezervista.
Da li bi zaista dio od dvadesetak hiljada crnogorskih trupa mogao odnijeti prevagu u odnosu snaga na Kosovu? Procjenjuje se da tamo trenutno VJ ima oko 150 hiljada vojnika i da bi Srbija mogla da ih regrutuje jos najmanje toliko. Upad intervencionistickih trupa bila bi, kako saopstava Beograd, objava rata SRJ. Odbrana zemlje, kako to cesto naglasavaju sluzbe VJ, vrsi se na citavoj njenoj teritoriji, pa je pitanje - ko bi onda branio Crnu Goru?
Podrska koju bi jedinice VJ sa terena Crne Gore stvarno mogle pruziti trupama na Kosovu, sudeci prema dostupnim podacima, baca sjenku na cisto vojnu logiku saopstenja Vrhovne komande. Nema sumnje da je i komandama armija posve jasno da resursi naoruzanja u Crnoj Gori ne zadovoljavaju potrebe eventualne podrse trupama na Kosovu. Sa oko sezdesetak tenkova i ostecenim aerodromima, ona jedva da je sposobna da izdrzi potencijalnu kopnenu invaziju i na sopstvenom terenu.
Stratezi i vojni strucnjaci, doduse, osporavaju mogucost da NATO trupe pokusaju iskrcavanje u Crnoj Gori. I to ne samo zato sto im drzave u okruzenju pruzaju pristupacniji prilaz Kosovu, vec i stoga sto im ni vojni resursi u Crnoj Gori za to ne daju povoda. Takvoj ocjeni ide u prilog i nedavni poziv francuskog predsjednika Siraka NATO snagama - da napade na VJ u Crnoj Gori svedu na najmanju mogucu mjeru.
Politicka logika, za razliku od vojne, nudi nesto kompleksnije objasnjenje. Instrumentalizacija VJ je tokom citave decenije vodjena sistematski i precizno, uvijek u skladu sa trenutnim potrebama Milosevicevog rezima. A kako su se ciljevi mijenjali, jednu kadrovsku strukturu na komandnim funkcijama zamjenjivala je druga, a "politicka podobnost" pojedinaca mjerena je prema trenutnim zahtjevima rezima. To se odrazilo i na politicke stavove jednog dijela oficirskog sastava, pa je pod pritiskom nezadovoljstva - zbog loseg materijalnog polozaja, izgubljenog drustvenog ugleda i nepravicnosti koja takvu instrumentalizaciju prati - u VJ popustilo i poslovicno jednoumlje.
Vojska, medjutim, nije postala "visepartijska", vec se u njoj prosirila neusaglasenost oko nacina i ciljeva, u ime kojih se u politicke svrhe upotrebljava. Koliko je to moglo biti nezgodno za Milosevicev rezim pokazao je i slucaj nacelnika Generalstaba, generala Momcila Perisica. Nakon njega, smjenjen je i sef kontraobavjestajne sluzbe Dimitrijevic. A onda je uslijedila i serija ucestalih premjestanja visokih oficira VJ.
A kako se situacija na Kosovu sve vise zaostrava, prijeteci prosirenjem sukoba na susjedne zemlje, raste i nelagodnost od "politicki nepodobnih". Zato, "upucivanje s jednog na drugi kraj" (recimo, nepozeljnih oficira na Kosovo), bio je i do sada jedan od prividno legitimnih nacina pojedinih komandi da se obracunaju sa politickim neistomisljenicima.
Da li je, dakle, saopstenje Vrhovne komande - mig dat poslusnima kako da se obracunaju sa onima koji bi u kriticnom trenutku mogli da "misle svojom glavom" ? Jer, sa "politicki nepodobnima" tajnost vojnih operacija je onemogucena. Zato bi tek obracun sa njima unutar vojske stvorio uslove da se povede odlucnija bitka, do konacne pobjede jednog od zavadjenih rezima na terenu SRJ.
Moguci razmjestaj citavih jedinica VJ iz Crne Gore, "sa jednog na drugi kraj jugoslovenskog ratista", i to prema politickoj pripadnosti, vjerovatno bi ozbiljno poremetio i odnose snaga na crnogorskoj politickoj sceni i uspostavljenu "ravnotezu straha". To bi mogla biti prilika za nesto vise od mitingaskog patriotizma - mozda "spontani sukob", "sitni" obracun.
Zato se najava Generalstaba moze tumaciti i kao potez protiv civilnih vlasti u Crnoj Gori. I to samo po zelji i volji Milosevica. Jer, politicki vrh Crne Gore zvanicno nikada nije dao povoda da se sumnja u njegovu privrzenost Jugoslaviji i jugoslovenstvu. Pa ni cuvena uredba o "radnoj obavezi", ni skupstinska rezolucija za ocuvanje gradjanskog mira, nacelno nijesu u suprotnosti ni sa odbranom zemlje, ni sa njenim jedinstvom. Ali, zasto je onda samo u Cetinje upuceno - kako tamo kazu - oko 2000 poziva za rezervu, vjerovatno procentualno najveci broj poziva upucen u neki grad u SRJ?
Tesko je odbaciti misao da se ispod poziva na istorijsko jedinstvo - "posebno u borbenom stroju" - krije Milosevicev stijeg. Jer dok vojska poziva na njega, vojno tuzilastvo uporno zahtijeva privodjenje Novaka Kilibarde, potpredsjednika crnogorske Vlade. Nedavno je i njegov partijski kolega Dragan Soc ove zahtijeve ocijenio kao politiku uperenu protiv crnogorske drzave.
A, izgleda, da ni odnos prema MUP-u Crne Gore nije konstruktivniji. Naime, crnogorskim policajcima VJ na terenu sve ucestalije otezava ili onemogucava provodjenje istraga, nepotrebno budeci opasne tenzije i neprijateljstvo prema njima. A zauzvrat se, kao rjesenje, nudi mogucnost da se MUP Crne Gore stavi pod komandu VJ. Na mitingu Socijalisticke narodne partije u Podgorici, odrzanom u cetvrtak 22. aprila, Momir Bulatovic nije imao dileme. "Crnogorska policija ce se staviti pod kontrolu Vrhovne komande - ili je nece biti", uskliknuo je predsjednik Savezne vlade.
Vec sljedeci crnogorski premijer Filip Vujanovic je zakljucio da je Bulatoviceva izjava "direktni poziv na gradjanski rat" i dokaz da "se na Bulatovica ne moze uticati".
Ocigledno je, dakle, da Milosevic, uprkos NATO udarima, ne odustaje od pokusaja disciplinovanja Crne Gore. Zato i njemu podredjena Vrhovna komanda pod firmom jedinstvene odbrane, proglasava Crnu Goru ratistem i ignorise i zvanicni stav crnogorskih vlasti i interese njenih gradjana. Prema vojnom saopstenju, Crna Gora je jedinsveno ratiste, "jer napad na Suboticu, istovremeno je napad na Ulcinj, Tivat, Budvu, a napad na Niksic i Cetinje je napad na Dimitrovgrad, Pirot, Zajecar i Bor". Ali, upadljivo je kako se agitatorski ton saopstenja uklapa u nerazumljive zelje grupa gradjana, koji na mitinzima i u komsilucima patriotski zale sto i Crna Gora nije bombardovana koliko i Srbija. "Gadjajte malo i nas", kaze ova jeftina logika. A samo korak od nje rezi "raspamecivanje" - oprobana operativna taktika primjenjena i u Bosni i na Kosovu.
Tako odbrana SRJ sve vise dobija oblik tragicne farse cija zrtva bi lako mogla postati i Crna Gora. Uostalom, topovi crnogorske policije na granicnom prelazu Debeli brijeg okrenuti su u pravcu Herceg Novog.