SRBI U HRVATSKOJ I INTERVENCIJA NATO-A

AIM, ZAGREB, 19.4.1999. Prosloga tjedna vlasti u Beogradu pokusale su nagovoriti srpske organizacije u Hrvatskoj, prije svega stranke, ali i udruzenja gradjana, na odrzavanje demonstracija protiv NATO intervencije u SRJ. Niti jedna srpska organizacija u Hrvatskoj, nije, medjutim, pristala na to iako se vecina njih protivi NATO-voj intervenciji. Bila je to razumna odluka: hrvatski drzavni mediji vec su prije beogradskog nagovora najavili da ce Srbi demonstrirati u Zagrebu i Vukovaru, zgrazajuci se unaprijed nad takvom mogucnoscu, usput osvjezavajuci sjecanja na srpske zlocine iz rata u Hrvatskoj. Paralelno s tim, ali sasvim neovisno od mogucih antinatovskih demonstracija Srba iz Hrvatske, drzavotvorni su mediji poceli, primjetnije no ikada u zadnjih godinu dana, obnavljati vec pomalo potisnuti govor mrznje. Intenzivirano je objavljivanje informacija o aktualnim hrvatsko-srpskim sukobima na podrucju bivse Krajine i u istocnoj Slavoniji, po poznatom obrascu u kojemu su Srbi nasilnici, a Hrvati zrtve. Provjera nekih od tih informacija pokazala je, medjutim, da su ti "sukobi" cesto izmisljeni, ponekad prenapuhani a da, cesto, imaju sasvim nepoliticku pozadinu. Ovo podgrijavanje nije, dakako, bilo samoinicirano.

Hadezeovu vlast ove godine ocekuju parlamentarni izbori, tezi nego ikad - sve ankete pokazuju da ce te izbore dobiti oporba, prvi put u zadnjih devet godina - a borba protiv "unutarnjih neprijatelja" bila im je, za sve to vrijeme, jedan od najjacih predizbornih aduta. Neprijatelja je, medjutim, nestalo ali sada su, kako se cinilo - deus ex machina - ponovno iskrsli. Srba u Hrvatskoj ostalo je, od predratnih 570 tisuca po sluzbenom popisu, manje od 200 tisuca, iako tocan broj ne zna nitko jer novi popis stanovnistva jos nije proveden. Ta brojka nedovoljna je da Srbima omoguci zahtijevanje stanovitih kolektivnih politickih, pa i kulturnih prava (teritorijalne autonomije) jer hrvatski ustav za to zahtijeva zastupljenost manjine od preko osam posto u ukupnoj populaciji, ali je, ipak, dovoljna da se ta manjina prikaze kao opasnost i trajan izvor nestabilnosti. Na valu ponovno rasirene antisrpske histerije, HDZ bi mogao dobiti odredjeni postotak glasova, ali bi mogao inicirati i neke druge negativne drustvene procese, racunajuci na cinjenicu da Amerika, kao ponovni "strateski saveznik", nece postavljati previse pitanja o solidnosti demokracije u Hrvatskoj. Amerikance, racuna se u HDZ-u, zasad vise od toga zanima slobodno koristenje hrvatskog neba, mozda uskoro i nesto vise, pa trenutak treba iskoristiti za jacanje vlastitih pozicija. Primjetan je tako i silovit, obnovljeni juris na rijetke neovisne medije, pri cemu se koriste vrlo teska sredstva, od drakonskih sudskih kazni te golemih novcanih odsteta za "dusevne boli" do zagonetne propasti Tiska, distribucijskog lanca novina, s kojim bi mogli nestati i Feral Tribune i Nacional, dva vodeca antirezimska lista.

Uzme li se u obzir i inace primjetno antisrpski raspolozeno javno mnijenje, jasno je dakle da su demonstracije Srba protiv NATO-a mogle izazvati doista nesagledive posljedice. Cinjenica da su Srbi takav krivi korak uspjeli izbjeci, govori nesto o tome da je ova nacionalna manjina, nekad narod u Hrvatskoj, ipak izvukla vazne pouke iz takozvane novije historije ovih prostora. "Mi smo se poslednja dva tjedna izlozili velikom politickom i moralnom riziku kako bismo stanje odrzali stabilnim i sprijecili nekontrolirane reakcije na situaciju u Jugoslaviji", rekao je dr Vojislav Stanimirovic, saborski zastupnik i lider najjace srpske stranke u Hrvatskoj, vukovarskog SDSS-a. "Unatoc zahtjeva iz Beograda i brojnim pojedinacnim pozivima, necemo organizirati prosvjede protiv NATO udara."

U razgovoru za tjednik Nacional, i predsjednik Zajednickog veca opstina, Milos Vojinovic posvjedocio je o groznicavoj aktivnosti kojom se nastoji zadrzati krhki mir u Podunavlju. "Saljemo jasne poruke preko medija, odrzavamo sastanke s nacelnicima opcina, direktorima skola i institucija gdje su Srbi vecina, kako bi se takve ideje sprijecile. Pismo medijima od 25. ozujka potpisali su svi nacelnici srpskih opcina u Podunavlju. Na ovom prostoru ne bi bilo dobro odrzavati takve skupove, a time bi se i radikalizirali neki krugovi u Hrvatskoj. To bi se prelomilo preko ledja Srba a mi to na ovom podrucju ne zelimo. Skupova podrske Jugoslaviji ovdje nece biti jer za to nisu spremne ni neke druge organizacije ili stranke. Zato nas je razocaralo kad nam je preko Vjesnika Vesna Skare Ozbolt poslala poruku da mi u Zajednickom vecu opstina organiziramo demonstracije i pripremamo javna okupljanja i protesne mitinge. Mi ovdje cuvamo mir i stabilnost i nismo zasluzili takve optuzbe. Nastojimo biti korisni Hrvatskoj, ali ne zelimo naskoditi svome maticnom narodu u SR Jugoslaviji."

Na slican je nacin reagirala i Srpska narodna stranka Milana Djukica i Veselina Pejnovica. Djukic je napade NATO pakta osudio kao "agresiju na jednu suverenu zemlju bez dozvole Vijeca sigurnosti", a Veselin Pejnovic izjavio je "tko nije s nama taj je protiv nas", imajuci na umu ideju jednog natpolitickog jedinstva Srba. Pridruzio mu se i umirovljeni Titov general Rade Bulat, koji je intervenciju NATO-a ocijenio kao "surovu agresiju na maticu naseg naroda u SRJ, po okrutnosti i razaranju slicnoj onoj koju je izvela Hitlerova Njemacka". General je zazalio i za rasformiranjem Varsavskog ugovora, vjerujuci kako je nestanak tog bloka uz jacanje NATO-a bio koban po danasnji svijet. Svi navedeni vjeruju da napad NATO-a nije bio motiviran razlozima humanosti ili zastite ljudskih prava, vec zeljom NATO-a da se prosiri na Srbiju stvarajuci cvrst zid pred Rusijom.

Neke manje srpske stranke, cije je clanstvo malobrojno a utjecaj nepoznat, podrzale su, dosta zdusno, napade NATO-a. Rade Leskovac, do jucer cetnik, sef Radikalne stranke Krajine a danas moderni, prozapadno orijentirani politicar-europejac, poduzeo je sve kako bi "svome narodu otvorio oci". "Ljudima u Srbiji mora biti jasno da ako se udruzuju Clinton, Blaire, Chirac, Schroeder, a oni predstavljaju zemlje koje drze zapadnu civilizaciju, pa ako su oni zakljucili da je bombardiranje vojnih ciljeva jedino rjesenje na Kosovu, onda to znaci da su dosli do zida i da nisu vise imali kamo. Sjetite se samo koliko ih je prodefiliralo Milosevicevim kabinetom. Hoolbroke mu je dolazio toliko puta na noge i molio ga da potpise sporazum, a on je potpisao zapovijed o bombardiranju."

Leskovac smatra da Srbi moraju otvoreno reci sto misle o etnickom ciscenju Albanaca s Kosova, "bez straha da ce biti anatemizirani, jer je jedino to put k ozdravljenju. Okupljanja, podrske, mitinzi, to smo vec vidjeli i znamo tko je to i zasto smislio. To bi nam donijelo nove poraze, a toga nam je preko glave". Ljubomir Mijatovic, predsjednik Srpske demokratske baranjske stranke, izrazio se nesto suzdrzanije. "Tragedija je sto je SRJ u ratu s vojnom strukturom zapadne civilizacije. To se nije smjelo dogoditi. Jugoslavensko je vodstvo potcijenilo prijetnje medjunarodne zajednice. Milosevic je na Kosovu politicki rodjen i sada tamo umire. On je bez sumnje faktor nestabilnosti na sirem prostoru i jedan od glavnih uzrocnika sto se kriza na Kosmetu ovako zavrsava."

I protivnici i zagovornici napada saveznika na Srbiju slazu se u ocjeni da ce posljedice za srpski narod biti katastrofalne, ali da ce se izlaz morati naci. Vojislav Stanimirovic vjeruje da ce rasplet kosovske drame imati kao posljedicu znato pojacan povratak Srba u Hrvatskoj. To je opcija koja mnoge, na vlasti i u opoziciji, zabrinjava vise no sto ih veseli intervencija NATO-a, koju, prema nekim anketama, podrzava oko 90 posto Hrvata. Izuzev straha, opreza ili razuma - mozemo to nazvati bilo kojim od ovih imena - srpska suzdrzanost prema demonstracijama imala je i drugi, ne manje vazan temelj. Srpska zajednica u Hrvatskoj ratom je gotovo razbijena, demografski posebno, ali i u privrednom i svakom drugom smislu. Njena, jedva zapoceta, konsolidacija, nema i sasvim sigurno nece imati oslonac u SR Jugoslaviji, vec u medjunarodnoj zajednici. Bez pomoci te zajednice, u procesu demokratizacije Hrvatske ali i u procesu povratka izbjeglih Srba, obnove njihovih, u znacajnoj mjeri porusenih kuca, te stvaranju novih radnih mjesta, hrvatski Srbi mogu zaboraviti buducnost.

Politicki vodje Srba u ovoj zemlji tu su lekciju, cini se, shvatili. Posve racionalno - sto je osobina koja politicke Srbe dosad nije krasila u pretjeranoj mjeri - oni su izracunali da bi korist od javnih demonstracija protiv NATO napada unistila sve mukom zapocete pozitivne procese, a da bi svom silinom obnovila one negativne. Tako su Srbi iz Hrvatske mozda prvi dio srpskoga naroda koji je postao Zapad. Pritom su, ipak, zadrzali i pripadnost srpskom narodu: ovih se dana, u organizaciji Srpskog narodnog vijeca, potpisuje peticija protiv NATO napada na maticnu drzavu, i skuplja financijska i materijalna pomoc za, ponovno, ratom ugrozene Srbe koji su iz Hrvatske izbjegli u Srbiju i Crnu Goru. U organizaciji Srpskog narodnog vijeca, bit ce ovih dana priredjen i protestni recital.

Ne na kraju: americki diplomati razgovarali su, u Zagrebu, i sa predstavnicima Srba, a jedan od odgovora koji su culi bio je da vecina Srba Milosevica, ionako, smatra "americkim covjekom" pa im je intervencija utoliko manje razumljiva. Takodjer su izrazili nerazumijevanje za cinjenicu da su napadi NATO-a usmjereni i na industrijsku infrastrukturu I civilne objekte, umjesto da se islo na eliminaciju rezima. Bit ce nakon svega ovoga zanimljivo vidjeti hoce li se medjunarodna zajednica, predvodjena Sjedinjenim Americkim Drzavama, prisjetiti da je iz Hrvatske u SRJ za vrijeme rata prebjeglo, protjerano ili prognano oko 400 tisuca Srba iz Hrvatske, dakle, gotovo cijela civilna populacija, i hoce li inzistirati da se i oni, poput kosovskih Albanaca, vrate na - kako se to voli reci - svoja ognjista. Povratak svih, i Albanaca, ali i Srba, Hrvata i Bosnjaka, nakon rata u SRJ, bit ce zapravo odlucujuci test medjunarodne zajednice i njen najvazniji ispit koji nece biti samo moralne prirode, vec ce o njemu ovisiti tako zeljeni dugorocni mir na ovim prostorima.

BORIS RASETA