DOK JEDNOME NE SMRKNE, DRUGOME NE SVANE

AIM, ZAGREB, 18.4.1999. Pohvaljena zbog podrske koju je dala NATO-ovoj intervenciji u Jugoslaviji, Hrvatska nastavlja ubirati poene od izvanredne situacije u regiji. Nakon sto su joj Sjedinjene Drzave ukinule embargo na uvoz oruzja - uveden jos ranih devedesetih, a indirektno potvrdjen i u Daytonu, gdje je uglavljeno srazmjerno razoruzanje u regiji - nedavno je hrvatski sef diplomacije najavio i novi bonus Zagrebu. Izjavio je da uskoro pocinju americko-hrvatski razgovori o uclanjenju Hrvatske u Partnerstvo za mir, sto je predvorje NATO-a, za koje se sve donedavno vjerovalo da ona u bliskoj buducnosti ne moze u njega ni primirisati. Ali cudo nove medjunarodne konjukture u regiji cini svoje, i sada su se vrata Partnerstva za mir odskrinula, a od Hrvatske se trazi da ispuni relativno ozbiljne uvjete, ali ipak ne toliko ozbiljne kao dosad. Trazi se donosenje novog izbornog zakona u sto vecoj suglasnosti s opozicijom, nastavak suradnje s Haaskim sudom (s prioritetom izrucenja hercegovackih warlordova Tute i Stele), te lojalno provodjenje Daytonskog sporazuma.

Iako jos nema nikakvih jamstava da ce Hrvatska stvarno ispuniti te ublazene uvjete, vec je pocela svojevrsna americka promocija novog clana Partnerstva za mir. Hrvatski ministar obrane Pavao Miljavac ovih je dana u drustvu americkog ambasadora Williama Montgomerya posjetio Glavni stab americkih vojnih snaga u Evropi. Montgomery je izjavio da je cilj posjeta "pokazati zahvalnost za konstruktivnu ulogu Hrvatske u kosovskoj krizi, upoznati Hrvatsku sa stanjem na Kosovu, te razmjeniti misljenje o tom problemu".

Jasno je, medjutim, da ispred svega o cemu se eventualno razgovaralo u americkom Glavnom stabu stoji cinjenica da je Miljavac bio ondje gdje ministri neclanica NATO-a sigurno sasvim izuzetno stupaju nogom. Zato je njegov posjet stabu u Stuttgartdu imao izrazito simbolicko znacenje, i slicio je na neku vrstu skoka preko NATO-vske koze, sto je cast kojoj se Miljavac do prije samo nekoliko dana nije mogao ni u snu nadati. No, nisu se tome, izgleda, nadale ni evropske clanice NATO-a, o cemu ce se narednih tjedana i mjeseci sigurno vise cuti.

Zasad je registrirana jedna prilicno mrzovoljna izjava predstavnika Evropske komisije u Zagrebu Pera Vinthera, koji je izjavio da ulazak Hrvatske u evropske i evroatlantske asocijacije nije u pitanju, ali je podsjetio da se o tome pitaju i evropske zemlje, a ne samo njihov mocni americki partner. Vintherove rijeci jasno zrace pesimizmom oko zurnog prebacivanja Hrvatske s klupe za cekanje pred ulazna vrata glavnih zapadnih asocijacija, a vjerojatno odrazavaju nezadovoljstvo i opcim stanjem u regiji nakon NATO-ve intervencije u Jugoslaviji.

Ali, barem zasad to ce tesko utjecati na odnose medju clanicama NATO-a, koje ipak zajednicki potpisuju vojnu akciju u Jugoslaviji, i ako se otvoreno obznani da je dirigentska palica u rukama Sjedinjenih Drzava, ne zna se koju bi stranu to vise kompromitiralo. Zato je bolje ne osvrtati se unatrag nego pokretati nove politicke inicijative, kako bi se kroz njih vratio poremeceni balans u alijansi, a Milosevicu poslala poruka da odustane od nade kako ce se intervencija razbiti na nejedinstvu u njoj. Po svemu sudeci, bas time bi se moglo objasniti sto su u javnosti pustene prve konture novog poretka u balkanskoj regiji.

Prema informacijama koje je objavilo hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova, taj novi poredak donekle bi slijedio pristup starog "regionalnog pristupa", kojem se Hrvatska zilavo opirala, cak i prije nego sto je postalo koliko-toliko jasno sto to uopce znaci. Nova regionalna arhitektura ovog dijela Evrope nosi naziv Pakt za stabilnost, autor joj je njemacki sef diplomacije Joschka Fischer, a obuhvatila bi Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Jugoslaviju i Makedoniju. Clanstvo Hrvatske takodjer dolazi u obzir, receno je, ali bez ikakvih detalja sto to znaci, tako da se izgleda pregovori o tome tek vode, i to bi mogla biti kljucna tocka buducih odnosa Hrvatske i Zapada.

Iz naziva spomenutog Pakta vidi se, naime, da se njime namjerava obuhvatiti sve nestabilne zemlje u regiji, sto je kvalifikacija koju Hrvatska ljutito odbacuje, ali je takvom smatraju, ili su je do jucer smatrale, sve clanice zapadne alijanse. Sada bi na tome mogle inzistirati posebno one s ove strane Atlantika. Americki, pak, pristup vjerojatno ce se osjetno razlikovati, i mogao bi mozda ici sve dotle da se Hrvatsku tretira kao neku vrstu neformalnog povjerenika za regiju.

Time bi njeno daljnje ukljucivanje u zapadne asocijacije ipak dobilo balkansko sidro, ali bi se istodobno ugodilo njenoj tastini, tocnije tastini Franje Tudjmana koji voli Hrvatsku nazivati "regionalnom silom", iako se to bas nimalo ne uklapa u isto tako uporno ponavljanje da je ona srednjeevropska i sredozemna, a nikako balkanska zemlja. Hoce li ova delikatna akcija - jasno pod uvjetom da tako bude izvedena - uspjeti uvuci Hrvatsku u te zapadne kombinacije oko stanja u regiji, tesko je reci. Hrvatska diplomacija, na celu s Matom Granicem, zdusno podrzava ukljucivanje u zapadne planove, zeleci posto-poto iskoristiti nenadanu priliku koja je kao s neba pala.

Ali jos su u sjecanju i Tudjmanove zimosnje izjave da Hrvatska nece po svaku cijenu uci u zapadne integracije. Sto je ta cijena nikada nije objasnio, no to je ionako sasvim lako pogoditi. Ako bi bilo i trunke sumnje da bi prihvacanje zapadnih uvjeta ugrozilo ostanak HDZ-a na vlasti, bogati darovi koji se nude posebno s americke strane bili bi bez ikakve dvojbe otklonjeni, sto se uostalom svih ovih godina i dogadjalo. No, vladajuca stranka ima razloga i za zadovoljstvo novom situacijom u regiji, jer je ona u osnovi uvijek bila i ostala ratna stranka, koja se najbolje osjeca i najbolje snalazi kada se negdje, pa bilo to i u susjedstvu, zapuca.

Tada rastu radikalna osjecanja u javnosti, a ovaj rat koji je prakticki unistio politicki zivot u Srbiji, prizemljio je i politicke silnice u Hrvatskoj. Najbolje o tome govori cinjenica da opozicija poslija visemjesecnog djelomicnog bojkota Sabora, sada razmislja da ga prekine, a medju razlozima za to spominje se bas rat u susjedstvu. Kakve rat ima veze s bojkotom, koji je proglasen kada njega nije bilo ni na pomolu, nije receno, ali je HDZ jedva docekao da se naruga opoziciji kako se sada najbolje vidi da ne zna sto hoce.

Ovo bi mogao biti vazan trenutak za vladajucu stranku, kojoj sve ankete predvidjaju siguran poraz na predstojecim parlamentarnim izborima, ali joj najnovija situacija omogucava da barem dijelom preuzme inicijativu i pokusa izmaci najgoroj sudbini. Hoce li joj to poci za rukom ipak je manje izvjesno, jer do izbora - ako budu u najavljenom roku - ostaje vise od pola godina, a do tada bi se situacija u regiji ponovno mogla bitno izmjeniti. No, sada se paznja javnosti, koja je godinama bila fokusirana na unutrasnju politiku, pomakla prema vanjskoj, gdje HDZ konacno moze zamahati nekim adutima. A za tu stranku i to je veliko kao kuca.

MARINKO CULIC