CEKAJUCI RASPLET U BiH

IZMEDjU GLOBALNIH KRETANJA I LOKALNIH ZELJA

AIM, Sarajevo, 15.04.1999. Bosna i Hercegovina i dalje nema oficijelni stav o desavanjima na Kosovu, odnosno citavoj Saveznoj Republici Jugoslaviji. Razlog je vrlo jednostavan - zajednicke institucije vlasti ne rade, a i kada rade tesko su u stanju donijeti bilo kakvu zajednicku odluku. Pogotovo ne politicki stav, posto su stajalista tri be-ha vladajuce oligarhije prema svim desavanjima u regionu posljednjih deset godina apsolutno razlicita - od uzroka i karaktera rata u BiH, ucescu Jugoslavije u balkanskim desavanjima, a time i onom sto se u toj drzavi i danas desava. Naravno, zvanicni odgovor na pitanje zasto jos nema oficijelnog stava je da "predstavnici Republike Srpske ne dolaze na posao zbog zamrzavanja svojih mandata nakon publikovanja arbitrazne odluke za Brcko". Tako sve ostaje na "liniji izjava pojedinacnih zvanicnika" kaze portparol MIP-a Hajrudin Somun i dodaje da se jedinstvenim stavom BiH moze smatrati samo odnos prema izbjeglicama - primiti ih i nastojati im obezbjediti sto je moguce ugodnije uslove smjestaja. Uostalom, BiH je potpisnica medjunarodne konvencije o izbjeglicama, a krajem prosle godine tadasnji saziv Vijeca ministara BiH izdao je i Uputstvo o privremenom prijemu i zbrinjavanju izbjeglica sa teritorije SR Jugoslavije.

Kako izgledaju izjave pojedinacnih be-ha autoriteta? Predstavnici Republike Srpske u centralnim institucijama drze, dakle, zamrznutim svoje funkcije ali sa pozicija koje im one obezbjedjuju upucuju pisma institucijama medjunarodne zajendice sa otvorenim zahtjevima da se obustavi bombardovanje SR Jugoslavije. Ovakav stav u Republici Srpskoj sasvim je ocekivan i gotovo razumljiv. No, u Federaciji BiH stvari stoje ovako: drzavni ministar vanjskih poslova Jadranko Prlic je na sastanku u Vijecu Evropske Unije, na veliko iznenadjenje zvanicnog Sarajeva, iznio stav da je "BiH uvijek zastupala stanoviste da se kosovska kriza moze rijesiti samo pregovorima uz aktivno ucesce medjunarodne zajednice sto zastupa i dalje", te dodao da bi "bilo izuzetno opasno za mir i stabilnost, ne samo u ovom dijelu Europe, vec i za citav kontinent, ako bi se kosovska kriza u svom u svom vojnom aspektu prosirila i dalje". S obzirom na Prlicevu funkciju, ovaj stav mogao bi se smatrati oficijelnim stavom, ali gotovo istovremeno bosnjacki clan bh. Predsjednistva, Alija Izetbegovic u svom interjuu za CNN svesrdno podrzava NATO udare na saveznu Republiku Jugoslaviju rijecima da "NATO-akcija u svakom slucaju treba da bude nastavljena. Sve osim pobjede bilo bi veoma opasno ne samo za Kosovo i izbjeglice, nego i za BiH, Balkan pa i sire", kaze on i dodaje da bi odustajanje NATO-a od provodjenja akcije do konacne pobjede znacilo "dovodjenje u pitanje kredibiliteta, pa mozda i rezon opstanka NATO-a". U istom medijskom prostoru, dakle na programu CNN i kopredsjedavajuci Vijeca ministara BiH Haris Silajdzic, koji je jos prosle godine nudio teritorij BiH kao bazu za udare na SRJ, izrazio je svoje zadovoljstvo rijecima da je "Milosevicev rezim u Republici Hrvatskoj ubio 100.000 ljudi, u BiH 200.000 ljudi i ko zna koliko ce u Kosovu". Da li iz
neznanja, neinformisanosti ili "navijackih strasti" Silajdzic iskrivljuje cinjenice po kojima su, primjerice, zvanicne vlasti R Hrvatske u prebrojavanju nastradalih u svom obracunu sa Milosevicem zaustavile na 16.000 zrtava! Cinjenice, ipak, ne sprjecavaju Silajdzica da u o vdasnjim medijima tvrdi da je za CNN "govorio samo istinu".

Gdje je zapravo veza izmedju SR Jugoslavije i BiH? Odgovor na ovo pitanje jasno daju u Medjunarodnoj grupi za krize. Analiticar James Lyon kaze da bi usljed eventualnog neuspjeha NATO-a u SR Jugoslaviji "u BiH jako oslabilo uticaj medjunarodne zajednice, OHR bi izgubio autoritet, niko vise ne bi postovao tu instituciju. Doslo bi do totalnog otcjepljenja RS od BiH, a ista situacija bi bila i sa Hrvatima - trazili bi otcjepljenje "Hercegbosne" i pripajanje Hrvatskoj. U tom slucaju Bosnjaci bi sigurno zahtjevali povrat dijelova teritorija koje su bile vecinski naseljene boanjackim zivljem". On je dalje procjenio: "Minimalno sto NATO mora uraditi jeste rjesiti kosovsku krizu - obezbjediti Kosovu autonomiju ili nezavisnost i to po uslovima iz ugovora iz Rambujea ili kompletna nezavisnost Kosova. Ako to NATO ne postigne, propao je i NATO i svi pokusaji za Kosovo. No, uspjeh NATO-a tamo doveo bi do dodatne stabilizacije mira u BiH - neke retrogradne snage, u raznim etnickim ili politickim grupama, uvidjele bi i shvatile da je NATO snazan, odlucan i ozbiljan kada je u pitanju Balkan".

Ova kratka analiza moze biti kljuc nepostojanja jedinstvenog drzavnog stava BiH prema desavanjima u susjedstvu. Cilj autoriteta Republike Srpske, sa pocetka sukoba u BiH, jeste otcjepljenje od BiH i pripajanje SR Jugoslaviji, a u ovom trenutku i pomoc "braci preko drine". Stoga se ceka razvoj soituacije u Kosovu - ukoliko Kosovo dobije nezavisnost eto prostora vlastima RS da isto traze i za sebe uz objasnjenje da u novom poretku i ustroju granica u Europi onda i oni imaju pravo na vlastite granice.

Hrvati u BiH, oliceni u HDZ-u, suzdrzano cekaju svojih pet minuta: ako sve krene "kako treba" i Kosovo dobije nezavisnost eto prilike i njima da se takozvana Herceg-bosna, od koje nikada istinski nisu
odustali, pripoji Hrvatskoj. Istovremeno, u Republici Hrvatskoj, na ciji se zvanicni stav oslanja ovdasnji HDZ, odnos prema desavanjima je u SR Jugoslaviji je dvojak - malo straha od mogucnosti i vlastitog stradanja jer i tamo ima "oraha u dzepu" pred medjunarodnom zajednicom zbog nekooperativnost u pojedinim oblastima (izborni zakon, odnos prema medijima, odnos prema BiH, u krajnjoj liniji), s jedne strane, i blaga nada da bi se kooperativnoscu moglo pribliziti medjunarodnoj zajednici, odnosno evropskim i svjetskim integracijama. Stoga je Prliceva izjava u Luksemburgu takva takva je - "mlaka", rece jedan visoki bosnjacki duznosnik uz objasnjenje da bi takav zvanicni stav vezan za desavanja u SR Jugoslaviji mogle imato Argentina ili Koreja, ali ne i BiH.

S druge strane, Izetbegoviceva militantnost u izjavama za CNN ne bi trebala da iznenadjuje.Naime on nikada nije krio svoju zelju da BiH okruzuju "demokratska Hrvatska i slaba Jugoslavija", a NATO-udari su najbolja moguca prilika da Jugoslavija postane slaba, da slabija ne moze biti.

Dakle, dvadeset dana od pocetka NATO-akcije nad Saveznom Republikom Jugoslavijom, BiH ne zna kakav je njen interes ili stav u ovakvoj situaciji. Jedina stvar u cemu se ovdasnji posmatraci ili analiticari u ovom trenutku slazu jeste da BiH nikada nije bila daje od Daytonskog Mirovnog sporazuma nego je to sada - svako vuce na svoju stranu, pokusava ostvariti svoj interes i ceka najpovoljniji trenutak da po sistemu "taknuto- maknuto" zgrabi sto je moguce vise.

Istovremeno, uz strah za BiH i njenu buducnost koju bi eventualno moglo izmjeniti rjesenje za Kosovo, ide jos jedan strah - ako Slobodan Milosevic bude konacno i zvanicno proglasen ratnim zlocincem, da li njegov potpis na Daytonski Mirovni sporazum postaje bezvrijedan, sto automatski ponistava ovaj dokument koji BiH drzi na okupu? Po nekim pravnim ekspertima postoji upravo takva opasnost, ali, kako nedavno rece predsjednik jednog od ovdasnjih sudova: "Pravo vam je kao otvorena knjiga koju svako moze tumaciti onako kako je shvata ili kako mu odgovara". Znajuci situaciju u posljednjih deset godina jasno je da je medjunarodna zajednica u Balkan ili BiH ili samo u Daytonski sporazum ulozila previse da bi ga sada tako lako ponistila. Stoga ukoliko ne doze do radikalne promjene vlasti u SR Jugoslaviji, najvjerovatnije zvuci izjava pomenutog analiticara ICG-a koji vjeruje da ce se cijeli Balkan "urediti" jednom velikom mirovnom konferencijom, poput one Berlinske iz 1878. godine.

Rubina CENGIC AIM Sarajevo