DEFINISATI GLOBALNE CILJEVE

Kuda ide BiH

Banjaluka, 8. april 1999. (AIM)

Dejtonski sporazum je imao dva osnovna cilja: da uspostavi mir i institucije koje ce skladno funkcionisati i obezbijediti trajnu stabilizaciju u BiH.

Sporazum je prihvatio vec ponudjene standarde prava i sloboda, preduzetnistvo, trzisnu privredu, pravo na vlasnistvo, podjelu vlasti izmedju BiH kao drzave, entiteta i kantona i pravo prognanika da se vrate na svoja ognjista i na svoje vlasnistvo. Ovo su samo neki od faktora od kojih zavisi trajna stabilizacija BiH i njene strukture koji se sporo i nedoslijedno ostvaruju.

Tri i po godine poslije stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma ne mozemo biti zadovoljni uspostavljanjem institucija BiH. Jos nije uspostavljena neophodna funkcionalna ravnoteza izmedju institucija BiH kao drzave i njenih entiteta. Sta vise, ta ravnoteza se stalno narusava na stetu institucija BiH. Inace, stvarno stanje funkcionisanja institucija BiH je lose. Njihova izgradnja u skladu sa Dejtonskim sporazumom tece sporo. Koliko je to krhko i osjetljivo pokazuje nedavni slucaj odluke glavnog arbitra Robertsa Ovena o Brckom i odluka Visokog pradstavnika o smjenjivanju dr Nikole Poplasena sa duznosti predsjednika RS. Predstavnici RS u institucijama BiH, u znak protesta "zamrzli" su svoje funkcije. Slicno su ucinili i predstavnici hrvatskog naroda zbog atentata na Jozu Leutara, pomocnika ministra Unutrasnjih poslova u Federaciji - na osam dana. Sta su za ova dva slucaja krive institucije BiH? Vjerovatno sto su ove institucije slabe i nezasticene.

Sadasnju situaciju u BiH karakterise privredna, ideoloska, politicka i moralna kriza iz koje se sporo izlazi, ne samo zbog objektivnih teskoca, vec i otpora. Nacionalisticki indoktriniran i raspamecen plaebs i dalje podrzava one koji su ga u crno zavili. On emotivno reaguje na svoju ubogu situaciju, ali da se drugoj strani ne popusti. Sve se izgleda moze izdrzati, ali nacionalisticki ne popustiti, na cemu vladajuci establisment zasniva svoju moc i vlast. Jos se niko ozbiljno ne bavi ekonomskim problemima, koji su se srozali do egzistencijalnih. Mnogi se vise bave srpstvom, bosnjastvom i hrvatstvom. Drustvo je liseno, tzv. "subjektivnog faktora", koji jos nije profiliran. Politicke stranke su vise medjusobni neprijatelji, nego sto su suparnici. Umjesto kontinuiteta u razvoju - nudi se inverzivni sistem tzv. "tranzicije", ne samo svojinske, vec i drustvene, a da skoro niko ne zna sto je to. Nasa nacionalna svijest upala je u duboku depresiju i oboljenje.

Bez nove drustvene svijesti, mi se ne mozemo iz sadasnjeg stanja uspjesno izvlaciti. Zivot trazi najmanje dvije stvari: razvijanje novih savremenih institucija, koje ce biti u funkciji razvoja BiH, i novu filosofiju razvoja koju zahtijeva novo vrijeme, za sto su potrebni novi ljudi. To nailazi na velik otpor nacionalistickih i separatistickih snaga, koje drze kljuceve opozicije u BiH i koje dovode u pitanje cak i njen opstanak. Sve vise postaje otrcano verbalno zalaganje za BiH, a da se na razne nacine sabotira izgradnja i funkcionisanje njenih institucija.

Dejtonski sporazum predstavlja temeljni i pocetni dogadjaj i akt za opstanak i izgradnju BiH, ali on nije dovoljan. Upravo se zato nastoji kanonizovati i to od onih koji su ovaj rat zapoceli i vodili. Od njih se ne moze ocekivati sprovodjenje Dejtonskog sporazuma. Sporazumom BiH nije data, vec vise zadata drzavno-pravna, privredna, politicka, kulturna ustanova. Savremeni zivot zahtijeva novu dinamiku razvoja, da bi se uklapali u svjetske tokove.

Medju paradoksima BiH posebno se istice davanje otpora konstitutivnosti tri naroda na cijelom podrucju BiH, kako je to utvrdjeno u Ustavu BiH. U Evropi je najprije nastao gradjanin sa njegovim pravima i slobodama, pa su nastale razne drustvene i politicke ustanove gradjanskog drustva. U nas dominira seljacko-patrijarhalno drustvo koje jos nije preslo u gradjansko drustvo. Zbog toga je gradjanska politicka svijest veoma niska i redukovana na nacionalno-ekskluzivnu svijest. Toj svijesti ne smeta sto prvi komsija, pripadnik druge narodnosti, nije konstitutivni subjekt drzave i politickog sistema. To je jedinstven slucaj u Evropi i predstavlja bruku za BiH i organe medjunarodne zajednice koji su zaduzeni za inplementaciju Dejtonskog sporazuma. Zna li se da se nikakve savremene ustanove u BiH ne mogu izgraditi dok svi njeni narodi i gradjani ne budu konstitutivni i ravnopravni na cijelom podrucju BiH? Zacudo, tri i po godine poslije stupanja na snagu Dejtonskog sporazuma vladajucem establismentu tri naroda i organima medjunarodne zajednice to ne smeta! Po tome vise licimo na africke tribale, nego na savremeno evropsko drustvo. Cak prijedlozi da se ustavi entiteta u pogledu konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda i gradjana usaglase sa Ustavom BiH nailaze na otpor i spor je stigao do Ustavnog suda BiH. Sta onda da se kaze u kakvom se stanju nalazimo? Ovdje kao da ne vazi ni istorijsko iskustvo, ni naucno saznanje.

BiH je rijetka zemlja u kojoj sve utroje funkcionise, paralelno i ekskluzivno: tri sistema privrede, skolstva, socijalne zastite, vojske, cak i sporta. U BiH su jaci neformalni centri moci od legalnih. Otpor promjenama je velik i sa raznih strana bije se "gluvim barutom". Izmedju nacionalistickih centara moci i svjetske politicke birokratije postoji simbioza od pocetka rata. To su potvrdili i izbori 1996., 1997. i 1998. godine. U sva tri slucaja pobijedile su vjersko-nacionalne politicke stranke, preko kojih se nastoji provoditi Dejtonski sporazum!

U inplementaciji Dejtonskog sporazuma imaju najmanje tri verzije. Tri godine poslije Dejtonskog sporazuma entiteti nisu bili u stanju da se dogovore o tako notornim stvarima kao sto je himna, grb, zastava, tablice za registraciju vozila, pasos... Od jednog jezika napravljena su tri, tri skolska programa punih istorijskih falsifikata i neistina. Kao da ovi narodi vijekovima nisu zivjeli zajedno i imali zajednicki jezik, istoriju i sudbinu. Stvara se klima kao da ove narode nista ne veze. To uglavnom cini jedan nedovrseni i frustrirani sloj inteligencije.

Madridska konferencija, odrzana polovinom decembra 1998. godine, nalaze da se u BiH izradjuju demokratske institucije i trzisna privreda na cijelom podrucju BiH. Sa ovakvim ponasanjem, mentalitetom i kadrovima - tesko da ce se ostvariti zakljucci Madridske konferencije. A za to je vezana medjunarodna pomoc. BiH mora da prihvati norme medjunarodnog prava iz Deklaracije o ljudskim pravima, tako da one postanu sastavni dio nase kulture. Na nepoznavanju i ignorisanju ovih odredaba medjunarodnog prava nacionalisti su izvrsili etnicko ciscenje, pogrom i progon pripadnika drugih naroda, misleci da se sve na tome moze zavrsiti. Ti zlocini sada skupo kostaju, a krivci za njih jos ne odgovaraju.

Stavranje nacionalnih institucija ne moze biti perspektiva organizacije savremenog drustva, sto ne znaci da se nacionalno moze potpuno zanemariti. Savremena drzavno-politicka organizacija treba da se zasniva na socijalno-klasnoj i interesnoj, a ne etnickoj osnovi. U BiH vlada princip da se o mnogim odnosima treba da dogovore tri strane. Gdje danas u Evropi treba da se dogovaraju nacionalne strane? Drzavno-politicki sistem u Evropi je tako strukturisan da se u njemu promovisu socijalno-klasni interesi, u koje su ugradjeni i nacionalni interesi, bez posebnog etnickog grupisanja.

Da bi se ucinili radikalniji koraci u sprovodjenju Dejtonskog sporazuma i izgradnji BiH kao moderne drzave treba konacno usvojiti nekoliko osnovnih postulata. Prvo, mora se usvojiti cinjenica da je BiH teritorijalno nedjeljiva, da se prihvati kao zajednica zivljenja tri ravnopravna naroda i konacno se odreci separatizma i unitarizma. Drugo, usvojiti neophodnost povratka izbjeglica, kao pitanje svih pitanja, bez cega je nemoguce izgradjivati BiH kao drzavnu zajednicu, jer zajednicu cine slobodni i ravnopravni ljudi na cjelovitom demografskom podrucju. Sada u BiH imamo ogromne demografske "slucajeve". Na toj demografskoj goleti ne moze se izgradjivati stabilna drzava. Trece, BiH ni kao drzava, ni kao zajednica nije moguca bez funkcionisanja zajednickig institucija, pravno i organizaciono povezanih. U tom pogledu BiH predstavlja fenomen. Na njenom primjeru moglo bi se ispitivati koliko dugo jedno podrucje moze egzistirati bez drzavnih institucija. Cetvrto, BiH mora definisati svoje globalne ciljeve. Za to nije dovoljan Dejtonski sporazum. Treba utvrditi koji je program BiH u pogledu ukupnog razvoja u oblasti privrede, infrastrukture, povezivanja sa okolinom i Evropom.

Da bi BiH mogla udovoljiti svojim obavezama, ona se mora izgradjivati kao pravna, demokratska, svjetovna drzava, koja ce biti decentralizovana kao Svajcarska, Italija, Spanija, ali koja ce vrsiti koordinaciju, nadzor i kontrolu na citavom prostoru BiH. Jedino takva BiH ima perspektivu i moci ce se odrzati.

Dr Mico Carevic (AIM) (Autor je profesor Ustavnog prava)