PRITAJENO PROTIVLJENJE NATO-VOM NAPADU

AIM, ZAGREB, 4.4.1999. Sluzbena Hrvatska i dalje sa sasvim pomijesanim osjecajima prati NATO-vu vojnu akciju u Jugoslaviji. Oficijelni stav, iznijet s primjetnim kolebanjem i odgadjanjem, i dalje je podrska zracnoj intervenciji zapadne alijanse. To je raspolozenje jos naglasenije nakon americkog obecanja da ce ubrzati postupak uclanjenja hrvatske u Partnerstvo za mir. Krajem proslog tjedna na sjednici Vijeca za obranu u nacionalnu sigurnost, kojem predsjeda Franjo Tudjman, u pravom je poslovnom tonu receno da "svijet u ovom trenutku treba Hrvatsku i da to treba iskoristiti na najbolji nacin". Hrvatska, dakle, vidi u sadasnjoj situaciji rijetku priliku, utoliko sladju sto je dosla sasvim neocekivano, da popravi mrzovoljne odnose sa zapadnim zemljama, ponajprije sa Sjedinjenim Drzavama. Sudeci po hitno dogovorenom susretu sefa diplomacije Mate Granica sa uvijek strogom Madeleine Albright, to joj barem zasad prilicno dobro polazi za rukom.

Granic se iz Washingtona vratio ozaren, kako je rekao, najplodnijim i najugodnijim razgovorom s americkom drzavnom tajnicom jos od potpisivanja Washingtonskog sporazuma, a tome je vec vise od pet godina. Amerikanci su zahvalili na hrvatskoj podrsci NATO-voj intervenciji, i uz to podrzali hrvatske stavove u cijelom nizu pitanja, od Prevlake, BiH, izbornog zakona koji se upravo priprema u Hrvatskoj, cak do nacina kako se vodi postupak protiv zapovjednika jasenovackog logora Dinka Sakica. Ali koliko god Granic sijao od zadovoljstva, ostala je prisutna i jedna pritajena crta skepse u hrvatskim gledanjima na intervenciju, koja svakako ima stanovitu tezinu. Kao i prilikom prvog javnog izjasnjavanja o intervenciji, i na spomenutoj sjednici VONS-a izrazena je bojazan da ce ona nanijeti ozbiljne stete hrvatskom gospodarstvu, ponajprije prometu i turizmu. To moze biti znak suspregnutog nezadovoljstva NATO-vom akcijom, a mozda i straha da se iza nje valja nesto sto moze biti neprijatno pa i opasno za Hrvatsku, preciznije za vladajucu politicku klasu.

Osnovano se moze spekulirati o dva razloga za to. Prije svega, NATO-va intervencija izvedena je mimo Vijeca sigurnosti Ujedinjenih Naroda, tako da neodoljivo podsjeca na policijsku premetacinu bez naloga za pretres. A od toga imaju razloga zazirati pa i otvoreno se pribojavati sve zemlje s problematicnom demokracijom, koje se pod firmom zastite nacionalnog suvereniteta grcevito opiru da im medjunarodna zajednica arbitrira u tome. Hrvatska upravo idealno odgovara takvom opisu. Drugi je razlog pritajenog opiranja NATO-voj akciji u nevjerici da ona moze uspjeti, tocnije u diskretnoj slutnji da bi ona mogla dozivjeti fijasko.

O tome se, doduse, sluzbeno nista ne govori, ali zato ovdasnji rezimski tisak sasvim otvoreno i zacudo prilicno argimentorano pise o takvoj mogucnosti. Vjesnik je iz pera glavnog urednika objavio komentar u kome se tvrdi da je sporazum iz Rambouilleta mrtav, pri cemu se sugerira da za to krivica nije toliko na Milosevicevom odbijanju sporazuma, koliko na NATO-voj ishitrenoj i brzopletoj akciji. U tekstu se tvrdi da je ta akcija samo ubrzala etnicko ciscenje Kosova i stvorilo zbrku u politickim ciljevima koji se zele postici, tako da su SAD protivno svim prijasnjim stavovima pocele zagovarati izdvajanje Kosova.

No, mirovni sporazum nije sve sto bi se moglo raspasti pod teskim NATO-vim projektilima. Vijesnik predvidja, slazuci se s Kissingerom, da ce NATO sada ili morati kopneno intervenirati ili ce se raspasti, i to koliko zbog neslaganja medju zemljama- clanicama koje raste, toliko i zbog nepodnosljivih slika izbjeglicke katastrofe kosovskih Albanaca, koja se sve cesce povezuje s NATO-vim bombardiranjem koliko i sa srpskim progonima. Vjesnik na kraju pise i o velikoj naivnosti ocekivanja da ce se napadima iz zraka natjerati Milosevica da prihvati pax americana, a isti zakljucak izvlaci i najtiraznija prorezimska novina, Vecernji list.

Ova novina tvrdi da je napad na Jugoslaviju s motivacijom da se ukloni Milosevica, mogao narediti samo netko tko ne poznaje srbijanske prilike, a jos manje "srbijansko politicko bice". I Vecernji list je misljenja da se izbjeglicka katastrofa Albanaca s Kosova ne moze odvojiti od NATO-vog bombardiranja, pa cak i zakljucuje da je zapravo dobro sto medjunarodna zajednica nije vojno intervenirala u Hrvatskoj u vrijeme Vukovara, jer se tek sada vidi koliko se takve pomoci treba bojati. Ovako smo ipak nekako "izvukli zivu glavu", sarkasticno se zakljucuje.

Iako se u ova dva novinska clanka to izrijekom ne kaze, ocito je da kroz njih probija bojazan da ce Amerikanci, ako ne uspiju s intervencijom, jednostavno pokupiti svoje ratne igracke i otici, a regija ce ostati sama sa sobom i s povecanom nestabilnoscu, te, sto je najvaznije, s uzasavajucom spoznajom da SAD ovako mogu upasti i u bilo koju drugu zemlju na ovom prostoru. Postoji, doduse, nesto u svemu ovome sto bi sluzbenom Zagrebu ipak moglo odgovarati. Rat je ambijent u kojem se HDZ najbolje osjeca i najbolje snalazi, jer tada rastu radikalna raspolozenja u javnosti, i da se sada raspisu izbori Tudjmanova stranka vrlo bi vjerojatno na tome profitirala.

Ali, kako sada stvari stoje, izbora nece biti do konca godine, a do tada ce se jednostavno morati naci neko rjesenje za kosovsko, a sada vec i srbijansko pitanje. To znaci da ce presahnuti i sokovi kojima se hrani radikalni dio javnosti, tako da i od toga HDZ ne moze ocekivati vecu korist. Stovise, vojna intervencija izbacuje Tudjmanovoj stranci iz ruku jedan vazan propagandni slagvort, koji je zadrzao odredjenu prodornost bez obzira sto se gotovo vec sasvim ofucao od upotrebe.

Rijec je o omiljenoj tvrdnji da je Milosevic uvijek bio i ostao prikriveni miljenik zapadnih zemalja, posebno Francuske i Engleske, te da ti ocevi Versajskog ugovora i danas snivaju da oko Srbije sviju neku inacicu Jugoslavije. U posvemasnjoj bezidejnosti u koju je posebno od 1995. zapala Tudjmanova "promidzba", ovo je zapravo glavni propagandni slogan kojim on barem jednom-dvaput mjesecno gnjavi javnost. Sada je, naravno, takva tvrdnja izgubila svaki smisao, kao sto ce jedva vise imati smisla praviti ostru podjelu izmedju agresora i zrtava u ratu 1991-99.

Stovise, ta podjela postat ce gotovo apsurdna ako Srbija dozivi izrazita ratnja razaranja, jer je sintagma "srpski agresor" samo jednim dijelom obuhvacala dogadjaje u proslosti a vecim je dijelom bila okrenuta sadasnjosti i buducnosti. Dakle, agresor koji i dalje prijeti! Tek tako opremljen, ovaj propagandni tomahawk postaje ubojito oruzje, vrlo prikladan za borbu iz bliza s opozicijom neposredno prije parlamentarnih izbora. Tudjman je sada ostao bez tog oruzja, i to je mozda najveci gubitak koji mu je donijela NATO-va intervencija.

MARINKO CULIC