SRPSKO-HRVATSKE JEZICNE RANE

AIM, ZAGREB, 3.4.1999. Hrvatski drzavotvorni lingvisti zanju ovih dana jedan od svojih dobro nagnojenih usjeva: u zagrebackoj kinoteci prikazuje se po prvi put u historiji srpsko-hrvatskoga jezicnog zajednistva jedan srpski film preveden na hrvatski jezik! Prevodilacki pokusni kunic je djelo beogradskoga rezisera Srdjana Dragojevica "Rane". Ozbiljnije rasprave o smislu takva poduhvata u Hrvatskoj nije nekakve ni bilo, ne racunaju li se zapjenusana odobravanja nekolicine lingvista, inace sve samih ideologa hrvatsko-srpske jezicne razdvojbe. Producent filma se nemusto opravdava nekakvim zakonom po kojemu se filmovi iz drugih drzava imaju prikazivati prevedeni. (Ne znamo sto misli zakonodavac, no producent izgleda smatra da jezika ima onoliko koliko ima drzava, argentinski film valja prevesti na kolumbijski, urugvajski na paragvajski, a njemacki na austrijski). Prevodilac filma nije potpisan, te je time stvoren materijal za razna pitanja i sumnjicenja: recimo, je li prevodilac pojedinac ili kolektiv, koliki je prevodiocev honorar, kolike je besane sate utrosio na svoj uradak, itd. Sam "prijevod" ne moze se oznaciti drukcije do jadan, kako u pogledu vjernosti, tako i u pogledu prevodilacke inventivnosti. Vecina dijaloga "prevedena" je tako sto je izmijenjen "srpski" red rijeci u "hrvatski", ili tako sto je u citavoj recenici jedna rijec "srpska" zamijenjena "hrvatskom" a sve druge ostale kakvima jesu.

Evo nekoliko primjera: Je l' cujes? "prevedeno" je u Cujes li? "Srpsko" u ovako teskim okolnostima za nasu zemlju "pohrvaceno" je u ovim za nasu zemlju teskim okolnostima. Prevodilac glumcevo dodirni me "hrvati" u dotakni me. "Srpsko" upitno je l' da "pohrvaceno" je upitnom rijeccom ne, "srpsko" nema se vremena "pohrvaceno" je u nema vremena. Beogradski satrovacki izrazi fazon, satro, zamijenjeni su "hrvatskim" fol, beogradska keva i matora hrvatska je stara, beogradski rodjaci hrvatski su rulja, beogradsko jajara hrvatovano je u protuha, sto je proizvoljno, jer onamo postoji protuva, recenica Au, brate, gde ovoga nadje? hrvatovano je posve proizvoljno u Gdje si ovoga nasla? "Prevodjena" su i imena i nadimci: Srbin Ljuba Glodar pohrvacen je u Ljubo Glodavac! Gledaoce koji su odnekud unaprijed saznali da ce film biti prevodjen zanimalo je kako ce biti prevedena srpska uzrecica bre. Prevedena je samo jedanput i to sa ma. U onom dijelu hrvatske populacije, koja "Srbe razlikuje vec po kaslju", bre je jedan od najomrazenijih komunikacijskih biljega i inace jedna od najomrazenijih rijeci. Obican hrvatski sovinista smatra da je to skraceni oblik vokativa imenice burazer (hrvatski buraz), iako je filoloski nesporno da je rijec grecizam i da predstavlja isto sto i uzrecica more ("More, Marko, ne ori drumova"), vokativ grcke rijeci môros, koja znaci isto sto i tipicno bosanska uzrecica bolan. No u hrvatskoj verziji ovaj grecizam ima uzvik ma, koji je hrvatski onoliko koliko i srpski, a prije svega talijanski. Bilo bi neukusno ne ukazati na prevodilacke svinjarije kod "prijevoda" vulgarnih rijeci. Saznajemo da je srpska picka, a hrvatska pizda! Svinjarija je i pisanje zajednicke imenice ustasa svuda velikim pocetnim slovom.

Prevodilackih bi se "bisera" dalo nabrojati jos mnogo, no neka ovoliko bude dosta. Za postupak prevodilacki nema nikakva gramatickog uzora niti pokrica. Prevodilac je, bio on pojedinac ili kolektiv, van svake sumnje, neobrazovan kako lingvisticki tako i filoloski. Covjek koji ikakva znanja ili iskustva traduktoloskoga posjeduje, morao bi odbiti posao da za zagrebacko oko ispisuje po filmskom platnu ono sto govore beogradska glumacka usta. Razlog za ovo jednostavan je: hrvatsko uho bolje razumije ono sto beogradski glumac govori, negoli ono sto mu "hrvatski" prevodilac ispisuje, to jest bolje se razumije ono sto se iz zvucnika u kino dvorani cuje no ono sto se ispisano vidi na dnu platna. Da ista o prevodjenju zna, prevodilac bi se bio kanio takvog posla. Svako poredjenje medju jezicima pociva na prevodjenju. A prevoditi se s jednoga jezika na drugi moze samo ako su ovi razliciti. Knjizevni, pak, idiomi beogradski i zagrebacki cine dva varijeteta knjizevnog jezika cija je dijalektalna osnovica jedna te ista. Ova je u lingvistickoj nauci poznata pod prilicno cudnim imenom novostokavstina. Na toj je dijalektalnoj osnovi nakon golema truda najumnijih srpskih i hrvatskih jezikoslovaca i knjizevnika tokom prosloga i ovoga stoljeca izgradjen knjizevni jezik, u svijetu poznat pod jednoclanim nazivom srpskohrvatski ili dvoclanim srpsko-hrvatski. Naziv prvi put upotrebljava Jacob Grimm u svom predgovoru za Pismenicu Vuka Karadzica, godine 1824. Srpsko-hrvatska jezicna zajednica starija je od Jugoslavije, starija i od jugoslavenske ideje. Oblikovanje zajednickog jezika Srba, Hrvata, Bosanaca i Crnogoraca ostvareno je u doba kad je novostokavsko govorno podrucje bilo podijeljeno na dva carstva (osmansko i austro-ugarsko) i na dvije drzave (Srbiju i Crnu Goru). Od udzbenika srpsko-hrvatskoga jezika, objavljenih prije stvaranja jugoslavenske drzavne zajednice, valja istaknuti jedan, cija je vrijednost i danas nesporna: Grammatik der serbo-kroatischen Sprache, autora Augustina Leskiena, objavljen u Heidelbergu godine 1914.

Sovinisticka histerija koja je krajem osamdesetih godina zahvatila Jugoslaviju nije postedila ni srpsko-hrvatsko jezicno podrucje. Izbio je zestok jezicni konflikt u novonastalim drzavnim zajednicama. Politicke snage i njima bliski lingvisti zaigrali su na kartu nacionalnih jezika kao provjerenog sredstva nacionalne konsolidacije i identiteta. Jedna od posljedica je i "nastanak" ili, pravo receno zavodjenje cetiriju "zasebnih" jezika na jezicnom prostoru izmedju Sutle, Timoka, Subotice, Kumanova i Sar-planine: srpskoga, hrvatskoga, bosanskoga i crnogorskoga. Podroban opis prilika u kojima se sve odvijalo i u kojima se i dalje odvija zahtijeva poseban prostor. Posebno zestok pokazao se hrvatski jezicni sovinizam. Polaziste hrvatskih jezicnih pobunjenika jesu leksicke razlike izmedju hrvatskoga i srpskoga knjizevnoga standarda. Za pocetak te pobune mozda bi se valjalo prisjetiti jedne istinite anegdote, koja je jedno vrijeme u zagrebackim sveucilisnim krugovima prepricavana kao vic, a onda je, shodno razvoju dogadjaja, prestala to biti, te je se danas sjecaju tek rijetki. Jedan sveucilisni profesor, jezikoslovac, zali se svome kolegi, koji je usto i slavan pjesnik: "Dragi kolega, za tri rijeci ne mogu nikako da nadjem potvrdu u knjizevnosti, a znam da ova postoji! Imate li vi kakvu ideju?" I kaze mu te tri rijeci. "Nema problema", rekne pjesnik, "pricekajte me tri dana: ja cu napisati pjesmu i u njoj upotrebiti sve te tri rijeci, te cete imati potvrdu!" Profesor tragalac za trima rijetkim rijecima jest Stjepan Babic, danas glavni urednik casopisa "Jezik", glasila Hrvatskoga filoloskog drustva. Ta nevjerovatna tiskovina, koju glavni urednik znade ispunjavati vlastitim tekstovima i do dvije trecine sadrzaja, nezaobilazan je materijal za svakoga ko se kani pozabaviti razularenoscu hrvatskih jezikoslovaca zadnjega desetljeca.

Casopis iz broja u broj donosi tekstove iskljucivo "drzavotvornih" jezikoslovaca, a polaziste i dolaziste svakoga od njih jest da su srpski i hrvatski dva zasebna jezika. Bosanske i crnogorske prilike sistematski se zanemaruju i ignoriraju. Puka mrznja i sovinisticka razularenost tih jezikoslovaca jest ono cime se pokriva teska znanstvena laz. Ta je laz proglasena za jedinu istinu, a takva istina za svetinju. Te tako, u danasnjoj Hrvatskoj svijecom treba traziti glavu cija ce usta reci da su srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jedan te isti jezik sve dok im je dijalektalna osnova zajednicka. Pod krinkom "borbe protiv tudjica" provodi se "ciscenje hrvatskoga jezika od srbizama". Kriterij za "srbizme" odredjuju suradnici casopisa u zavisnosti od stupnja svoje razularenosti. Pojava se intenzivirala nakon izlaska "Razlikovnoga rjecnika srpskog i hrvatskog jezika" autora Vladimira Brodnjaka, godine

1. Taj, po svim lingvistickim kriterijima, leksikografski bofl proglasen je odmah "spasonosnom knjigom hrvatskoga jezika i njegove kulture".

No ubrzo se pokazao nedostatnim za ukus podivljalih jezikoslovaca. Tako, Mirko Peti, u radu pod naslovom "Nerazlikovnost razlika", objavljenom u "Raspravama Zavoda za hrvatski jezik", 1994. godine, napadajuci ideju o srpsko-hrvatskoj razlikovnosti veli ovo: "Hrvatski se od srpskoga razlikuje kao jezik od jezika, dakle za citav jezik, za sve svoje rijeci, po nacinu kako su nastale i kako u jeziku zive, i po izvanjezicnim uvjetima u kojima se upotrebljavaju, pa i onda kad se cini da su iste. Sve dok se po jasno utvrdjenim znanstvenim nacelima precizno ne odredi sto je hrvatsko a sto srpsko, cak i, mozda i najvise, za tzv. iste rijeci u oba jezika, kao npr. sto znaci rijec voda u hrvatskom, a sto rijec voda u srpskom, ili rijec majka u hrvatskom i rijec majka u srpskom, itd., a to se moze uciniti samo dobrim jednojezicnim rjecnicima obaju jezika, hrvatskoga i srpskoga, i jos boljim dvojezicnim hrvatsko-srpskim rjecnikom, sve dotle ce u vezi s jezikom biti vaznija etiketa od samoga sadrzaja koji je iza nje, tj. vazniji ce biti naziv jezika od jezika samoga, njegove tvarnosti."

Takvih bi se citata naslo za citavu jednu biblioteku. Glave iz cijih ograda zubnih izlaze takve rijeci vladaju danas na citavom nesretnom stokavskom govornom podrucju. Vladaju, dakako, i na kajkavskom i na cakavskom i na torlackom. Kulturna propast danasnjih potomaka Mazuranicevih, Gajevih, Dositejevih, Vukovih, Babukicevih i Mareticevih potpuna je, no potomci tvrde da je tek ovo ono za sta su se borili. A znamo da lazu, znaju to i oni, no istina je u Juznih Slavena danas tek malo zastarjela laz.

SINAN GUDZEVIC