Vjestina balansiranja
VJ - CRNOGORSKA VLAST: DVOVLASCE
Ratno stanje koje inace nije proglasavano u cijeloj poslijeratnoj istoriji SFRJ - cak ni u vrijeme njenog raspada - okvir je za politicko djelovanje Milosevica i na teritoriji Crne Gore. Pitanje je: kako to sprijeciti
AIM, Podgorica, 01.04.1999. godine
TXT: Nastavak NATO udara na SRJ dodatno je zategao tanku nit mira u Crnoj Gori. Ici u Vojsku Jugoslavije ili odazvati se pozivu republicke Vlade o radnoj obavezi - ta dilema muci vecinu. "Gradjani Crne Gore koji imaju radnu obavezu propisanu uredbom republicke Vlade - a odluce sa na odaziv pozivu na mobilizaciju VJ - nece ostati bez posla", bio je ocito jedini doprinos koji je u ovom trenutku premijer Filip Vujanovic mogao dati u cilju smirivanja dijela zbunjenog stanovnistva. Ostalo je, dakle, bez odgovora drugo pitanje - hoce li republicka vlast zastiti i gradjane koji bojkotuju vojne pozive?
Pod NATO udarima, u situaciji kada savezna Vlada proglasava ratno stanje sto podrazumjeva i jedinstveni sistem odbrane zemlje koja je jos uvijek zajednicka, i jedinstvenu komandu nad Vojskom Jugoslavije, koju vodi Beograd) tesko je razluciti gdje je granica balansiranja crnogorske vlasti. Ali, nepriznavanje savezne Vlade i njene odluke o proglasavanju ratnog stanja u situaciji dvostruke opasnosti po Crnu Goru, nije i suspenzija saveznog pravnog okvira. Sto znaci: gradjani Crne Gore ipak podlijezu i sankcijama savezne normative.
Jer, valja podsjetiti da su crnogorski vojnici - uprkos izbornim obecanjima pobjednicke koalicije - upucivani u kasarne na Kosovu, jer ovdasnja vlast nije imala mehanizam da to sprijeci. A odluku Vlade Crne Gore da niko nema prava da koristi teritoriju za napad na NATO snage, nemoguce je realizovati, jer kontrolu nad vojskom ima Beograd. Po formalno pravnim tumacenjima i potpredsjednik Vlade Novak Kilibarda je ispunio uslove za krivicno gonjenje - u onom trenutku kada je pozvao crnogorske rezerviste da se ne odazivaju na mobilizaciju!
Ali, niko odavno u Crnoj Gori ne postuje savezne propise. Ipak,
rijec sa pozicija vlasti ima dodatnu tezinu i razumljivo je da
gradjani u takvim izjavama traze uporiste za sopstvene stavove.
Zato je mnogima laknulo kada je ministar pravde Dragan Soc
saopstio da je odbio poziv za mobilizaciju. No, proglasavanje
ratnog stanja nakon NATO udara na SRJ proizvelo je odluku II
armijske oblasti o formiranju ratnih vojnih sudova. Ministar Soc
je nakon toga svojoj izjavi dodao da je on to rekao samo za
sebe, i da na kraju, svako za sebe odlucuje. Jednostavno: vlast
je svjesna da ne moze zastiti direktno svoje gradjane od vojne
obaveze a da pritom ne dovede u direktan sukob vojsku i
policiju. Potpredsjednik Vlade Dragisa Burzan je u tom smislu
bio jasan: "Ne zelimo konfrontaciju sa Vojskom, ne zelimo
nemire, ne zelimo dualizam..."
Ratno stanje koje inace nije proglasavano u cijeloj poslijeratnoj istoriji SFRJ, cak ni u vrijeme njenog raspada, okvir je za djelovanje Milosevica i na teritoriji Crne Gore. Po saveznom Zakonu o odbrani (clan 8) u slucaju ratnog stanja "predsjednik republike u skladu sa odlukama Vrhovnog savjeta odbrane naredjuje mjere pripravnosti, mobilizaciju i upotrebu Vojske Jugoslavije..."
Ali, Vrhovni savjet odbrane se ne sastaje. Milosevic ocito nema potrebu za saglasnoscu crnogorskog predsjednika za preduzete poteze. A u svako doba se za eventualne optuzbe moze braniti (ako uopste zeli) cinjenicom da se Milo Djukanovic, prilikom oktobarske prijetnje NATO udarima, na istom tom Savjetu odbrane slozio sa politikom odbrane zemlje.
Nema sumnje, suzen je okvir moguceg djelovanja crnogorske vlasti i ona je prinudjena da balansira. S jedne strane pokusava se zadrzati mir u republici, a istovremeno popustiti tenziju prema Vojsci Jugoslavije. Zato je, kao jedino rjesenje - donesena Uredba Vlade o uvodjenju radne obaveze, da bi funkcionisali drzavni organi i organizacije, jedinice lokalne samouprave, javne ustanove i preduzeca, informativna djelatnost i ostali segmenti funkcionisanja zivota u Republici, Vlada je, sa uporistem u Rezoluciji Skupstine i u Ustavu Crne Gore, proglasila svojevrsnu civilnu mobilizaciju. Ali, kako je dan ranije Savezna vlada vec proglasila ratno stanje, a vojni vrh proglasio opstu mobilizaciju, crnogorski gradjani su dovedeni pred veliku dilemu i neizvjesnost.
Vi{ak emocija i nervoze medju stanovnistvom zbog NATO udara i razmi{ljanja o tome ima li vlast Crne Gore kapacitet da svojim gradjanima za lojalnost uzvrati garancijom bezbjednosti, uzrokovao je podloznost glasinama. Tako su "top temama" postale price o tome mo`e li civilna policija zastititi vojne obveznike koji su se odlucili na bojkot poziva VJ. Odgovor je samo na prvi pogled jednostavan. To crnogorska policija, formalno pravno, ne moze uciniti.
Detaljnija analiza pricu vraca na vladinu uredbu o radnoj obavezi. Indikativno je da niti u jednom clanu te uredbe nije napisana ni neposredna ratna opasnost, ni ratno stanje, nego se navodi da je Vlada RCG donijela odluku na osnovu clana 94 Ustava CG. I to bez pozivanja na bilo koju tacku. Taj clan inace ima 10 tacaka. U jednoj se od njih pominju neposredna ratna opasnost, vanredno stanje i ratna opasnost. S razlogom: da je pomenut bilo koji od njih - crnogorska Vlada bi bila u situaciji da prizna ratno stanje Bulatoviceve savezne Vlade!
Ali, to opet otvara pitanje dualizma u ovoj republici. Dakle, kojem zakonu ili ustavu podlijezu gradjani Crne Gore? Po Zakonu o odbrani SRJ cak i pripadnici MUP-a radnu obavezu, u odredjenoj fazi opasnosti po zemlju, izvrsavaju u okviru Vojske Jugoslavije! Dakle hipoteticki posmatrano, oni bi (policija) u slucaju recimo kopnene akcije NATO snaga - bili pod jedinstvenom komandom snaga odbrane zemlje. I tu se upravo aktualizuje pitanje snage i moci crnogorske drzave da dokaze svoju spremnost da samostalno odlucuje o tome kako ce republicki organi i institucije biti upotrebljavani. Pravo i politika se na ovom podrucju ocito preplicu, ali je pitanje koji ce ceh platiti gradjani.
Pravni ekspert za vojna pitanja, bivsi vojni tuzilac i vojni sudija, danas samostalni advokat u Podgorici, gospodin Goran Rodic ukazuje na potrebu formalno-pravnog shvatanja cinjenice da je u ovoj situciji sluzba u VJ prioritet u odnosu na radnu obavezu, koju propisuje Vlada. Jer, tvrdi Rodic, Savezni zakon o odbrani precizira da je savezna vlada ta koja donosi odluku o radnoj obavezi.
Republicka vlast to moze uciniti samo po direktivi savezne administracije. Dakle, jasno je da je Vujanoviceva Vlada napravila probni balon za dobijanje na vremenu svojom odlukom o radnoj obavezi. I da je Milosevic na to odgovorio onog momenta kada je Druga armijska oblast objavila fomiranje ratnog vojnog suda i vojnih tu`ila{tava. To potvdjuje tezu da crnogorska vlast sada nije spremna da se radikalno suprotstavi Milosevicevom rezimu.
Sta se, dakle, moze ocekivati, kakav ce biti odnos Vojske Jugoslavije i crnogorske vlasti. Svojevremeno, u mirnodopsko doba crnogorska policija je ispomagala vojne odsjeke, urucujuci pozive vojnim obveznicima. To je cinila i u vrijeme "rata za mir". Dakle, kada u Crnoj Gori krenu krivicni postupci protiv "izdajnika", te angazman novih snaga za odbranu od NATO-a, u zavisnosti od potrebe, VJ ce podrazumijevati dosadasnju praksu saradnje sa civilnom policijom.
Ali, odavno se na ovim prostorima nista pravno ne podrazumijeva. Iako obje strane - crnogorska vlast i Vojska - govore o "dobroj saradnji", podaci govore da medjusobno podozrenje postoji. A o slaboj saradnji na mobilizaciji govorio je nedavno i general Martinovic. Zato je najlogicnije u ovom trenutku - uspostavljanje kompromisa.
Pitanje je, medjutim, kolika ce biti njegova cijena za Crnu Goru i hoce li kupovanje vremena umiriti Milosevica? Jer, njemu je sada jedina opozicija u SRJ - zvanicna Crna Gora.