JUGOSLOVENSKE IZBJEGLICE U BiH

SANDZAK SE SELI U SARAJEVO

AIM, Sarajevo 31.03.1999. Sa troje djece i dvije manje torbe pobjegla je iz sela kod Novog Pazara: "Raspustili smo stoku, ostavili kucu i sisli na cestu. Usli smo u autobus za Sarajevo, prvi koji je naisao. Ne znam kud cu sada, nemam familije ovdje. Mozda nam neko ponudi krov nad glavom, bar za par noci dok se ne snadjemo", prica zena pod sarenom maramom, u auli sarajevske zeljeznicke stanice pretvorene u autobuski kolodvor na koji svakodnevno stizu izbjeglice iz susjedne SR Jugoslavije. Mahom iz Sandzaka. Na pitanje od cega i zasto bjeze, objaznjava da ju je strah. Zena s kojom razgovaramo na upit cega je stah - da li se u Sandzaku mobilisu Muslimani, ima li podmetnuh eksplozija, prijetnji, provociranja, kradja, provala u stanove, ubistava, silovanja, dobivaju li otkaze na radnim mjestima - odgovara da za sada nema niceg od pobrojanog, ali da se oni, prisjecajuci se slika iz Bosne, jednostavno plase.

Muskarac, nesto stariji od 35 godina, dosao je iz Priboja prije nekoliko dana. U Sarajevu je odsjeo kod rodjaka i ne zna koliko dugo ce tu ostati. Pristaje i na mogucnost da bude smjesten u neki od zbirnih centara u Federaciji BiH, samo da ne ide natrag u Sandzak: "Srbi su svi naoruzani, jos kada je poceo rat u BiH njima je podijeljeno oruzje. Nama je ostalo samo da cekamo kada ce doci po nas da nas salju na Kosovo da ubijamo svoj narod, da pucamo na djecu... Ko god je i jednom vidio slike iz Bosne zna da prepozna isti scenario, a ja necu da ubijam djecu!".

U auli stanice tri djevojke, iz Sjenice iz Sandzaka. Dosle su prije pet dana i odsjele kod dajdze (ujaka) jedne od njih. Na put za Sarajevo natjerali su ih roditelji uplaseni od moguceg razvoja situacije u cijeloj SR Jugoslaviji. Jedna pojasnjava kako se jos ne desava nista neobicno, ali strah je veliki. Druga pak dodaje da je "mnogo rezervista, zaustavljaju nas na ulici, traze licnu kartu, potom provociraju - gdje ces se ti skriti od rata, ko ce da te cuva i slicno.

U prostorima sarajevske zeljeznicke stanice organizovan je punkt za prijavu pridoslih - dva saltera na kojima su se prije rata u BiH prodavale karte za voz, a danas ceka rijeka jugoslavenskih izbjeglica. Zgrada iznutra izljepljena je "putokazima" na kojima pise "prijava novopridoslih - salteri 1 i 2".Gospodju iza tamnog stakla saltera pitamo ciji je sluzbenik i za koga evidentira pridocslice: "Za sve pitajte federalce, oni vam ovo rade, samo se njima obratite. Adnan je zaduzen za ovo". Na ponovni upit imaju li ti "federalci" neki naziv, a Adnan prezime i zvanje, ona sa zaljenjem odgovara: "Zaista ne znam, mi ovdje samo primamo prijave".

Nesto dalje, na sanku jednog od prijeratnih staniccnih kafica, bijeli stoljnjak i velika grupa ljudi. Dijeli se hrana - hljeb, banane ili jabuke, mlijeko, sok, kutije mermelade... Momke koji dijele pitamo za organizatore, a odgovor je Ministarstvo za civilne poslove i komunikacije. Uplakana zena prica kako je dan ranije dosla sa dvoje djece iz Priboja. Smjestaja nema, a noc je provela kod nepoznate gospodje koja joj je ponudila prenociste u svojoj kuci: "Radila sam u fabrici koja pravi rakete za Vojsku Jugoslavije. Radili smo danonocno, a ko zna kada ce NATO otkriti i tu fabriku i poceti da gadja", govori o svom strahu. Zena do nje dodaje da je takodjer pobjegla zbog straha od prosirenja rata sa Kosova i mogucih akcija NATO-pakta: "Jugoslovenska vojska je protuavionske topove rasporedila na granice medju muslimanskim selima. Sta ce biti s nama kada NATO pocne tu da bombarduje", kaze ona. Dok razgovor traje, grupi izbjeglica prilazi jedna gospodja: "Mogu primiti jednu zenu sa djetetom", veli. Uplakana zena sa dvoje djece pita moze li ona, i uz zahvaljivanja dobija pozitivan odgovor. Gospodju koja nudi smjestaj pitamo sta su njeni motivi za gostoprimstvo: "Nista posebno, ja sam rodjena Sarajka i nemam nikog u Sandzaku. Ali sam prosla rat ovdje i znam tu muku. Ovo su nasi Muslimani, moramo im pomoci. Nemam mnogo sta ponuditi - krevet i tanjir i kasiku, ali mislim da je i to bolje nego nista".

Po jos uvijek nezvanicnim podacima u Federaciju BiH je stiglo je oko 8 hiljada izbjeglica iz Jugoslavija, od toga vise od 6 hiljada Muslimana iz Sandzaka, i nesto manje od dvije hiljade prognanih sa Kosova. Mada se ovakav omjer izbjeglih Sandzaklija i Kosovara pravda nemogucnoscu prelaska sa Kosova u F BiH, mnogi su skepticni i da se radi o mogucem poltickom povezivanju Sandzaka i dijela Federacije pod Izetbegovicevom kontrolom. To prije sto se bosnjacki vrh oglasava samo povodom zastite Bosnjaka u Sandzaku, te politicki promovira Sulejmana Ugljanina (Izetbegovicevog emisara Sandzaka sa precestim boravkom u Sarajevu) kojeg u samom Sandzaku smatraju "izdajicom koja uvijek pobjegne u tezim situacijama".

U ovdasnjem Udruzenju Sandzaklija nisu raspolozeni za procjenjivanje broja pridoslih sunarodnjaka, a sekretar Udruzenja, Hakija Culjevic veli da je Udruzenje zauzelo cvrsti stav da ne daje nikakve podatke oko eventualnog izmjestanja u trece drzave "jer im je cilj da se ljudi sto prije vrate kuci po smirivanju stanja".Na pitanje misli li da ce biti dovoljno mjesta u izbjeglickim centrima predvidjenim za prijem izbjeglih Muslimana iz Sandzaka, on odgovara da o tome brine drzavno Ministarstvo za civilna pitanja i komunikaciju, da ce se vjerovatno jos neki zbirni centri u F BiH otvoriti za njih, ali i otkriva nam da u Ministarstvu (isto ono koje tvrdi da nema dovoljno stredstava za bosanskohercegovacke izbjeglice, op.a.) razmisljaju o gradnji zasebnog naselja za izbjeglice. Culjevic nece da govori o lokaciji i velicini tog objekta, ali: "ministar Recica je vec predlozio dvije-tri lokacije i za sada je rano o tome govoriti", veli on. Zamoljen da prokomentarise da li bi se u slucaju odbijanja Sandzaklija da se vrate kucama (sto mnogi u anketama ovdasnjih medija tvrde) pomogli nacionalisticki planovi o etnicki cistim teritorijama na prostoru bivse Jugoslavije, Culjevic ublazuje svoju prvobitnu izjavu: "Nece to biti klasicno naselje, to ce biti izbjeglicki zbirni centar, a mi i politicki djelujemo na ideji povratka".

Od policajaca koji dezuraju oko zeljeznicke stanice saznajemo da nema incidenata, ali i da manji broj onih koji ne nalaze smjestaj
spava u stanicnoj zgradi. Njih UNHCR besplatnim autobusima prebacuje u neki od zbirnih smjestaja u Kljucu, Zenici, Rakovici i Tuzli.

Izbjeglica iz Kosova u Sarajevu je mnogo manje, a u Klubu Albanaca u Sarajevu kazu da je veliki broj izbjeglica iz Kosova stigao u prva dva dana udara NATO-pakta na Jugoslaviju, a potom je nastala pauza jer nije moguce proci prema BiH: "Isli su uglavnom prema Albaniji, Makledoniji i Crnoj Gori, ali sada se bi se ovdje mogao ocekivati veliki val onih koji su se zaustavili u Crnoj Gori", kaze nam predsjednica Kluba, Suada Adzenal. Tacan broj pristiglih Kosovara ni ovdje ne posjeduju, no misle da je najveci broj pristiglih smjesten u Sarajevu kod prijatelja i rodbine, a tek neznatan broj u zbirnom centru u Rakovici.

"U ovom trenutku saradnja UNHCR i Vijeca ministara BiH zadrzava se na nivou savjetovanja o pruzanju pomoci izbjeglicama koje dolaze iz Kosova. No, zbog brojnosti izbjeglica iz Sandzaka koje stalno pristizu, morace se poceti i sa dogovaranjima kako njima pomocI", kaze portparol UNHCR-a Wendi Rapaport. Bh. odjeljenje UNHCR-a nema mandat za izmjestanje ovih izbjeglica u trece zemlje i konkretna pomoc koju pruzaju u ovom trenutku jeste hrana i higijenski proizvodi koje je UNHCR obezbjedio zajedno sa medjunarodnim Crvenim krstom. U UNHCR-u
smatraju da u izbjeglickim centrima odredjenim za prihvat izbjeglica iz SR Jugoslavije za sada ima dovoljno mjesta jer ih se mali broj prijavljuje za ovaj oblik smjestaja, no niko sa sigurnoscu ne moze tvrditi koji broj ljudi je do sada stigao u BiH, s obzirom da se podaci mijenjaju iz sata u sat. Rapaportova nam veli da ne zna nista o mogucoj gradnji novog izbjeglickog centra ili naselja u Sarajevu, ili bilo gdje u BiH, i ne zeli da komentarise takvu mogucnost, ali kaze da takvo sto moze biti samo odluka Vijeca ministara BiH.

U Ministarstvu za civilne poslove i komunikacije, pri Vijecu ministara BiH, novinare prebacuju od jednog sluzbenika ka drugom, sve do samog ministra Nudzeima Recice, kojeg u pravilu nikada nema ili je na sastanku, te u medijima nema niti jedne njegove izjeve ili stava ovog Ministarstva.

Inace, granica BiH je otvorena za drzavljane SR Jugoslavije, iz kog god djela da dolazile. Za ulaz u zemlju umjesto pasosa moze se koristiti licna karta ili ovjereni rodni list sa fotografijom. Mediji javljaju da se Srbi iz SR Jugoslavije sklanjaju u RS, mahom u strahu od mobilizacije ili NATO udara, ali u banjaluckoj redakciji AIM-a vele da nema zvanicnih podataka o prilivu izbjeglica u ovaj bh. entitet. S druge strane SR Jugoslavija je zatvorila granice za izlazak svojih drzavljana, odnosno vojnih obveznika - muskara od 12-65 godina i zena sa djecom starijom od pet godina. Proglaseno je ratno stanje i na snazi je "radna obaveza". U Sarajevo ipak stizu muskarci koji su stariji od 12 i mladji od 65 godina: "Autobusi voze kroz sumu, kozjim putevima, mimo granice", pricaju. Uplaseni su od mogucih likvidacija Muslimana, ali i "bombi sa neba". Sanjaju o sretnijem i boljem zivotu, makar i u Sarajevu. No, vecina ih javno pred TV kamerama tvrdi da ni ovdje nece naci potrebni mir, vec da treba "bjezati sto dalje od Balkana". Stoga Sarajlije ne znaju da li da se ljute na njih ili da im pruzaju zaista potrebnu pomoc. Tek poneki Sarajlija glasno iskazuje svoj strah da bi mogao ostati bez stana dok je na poslu ili u kupovini jer pogled na prepuni plato sarajevske zeljeznicke stanice iznova pokrece sumnje: Sta se desava, ima li ovome kraja?

Rubina CENGIC AIM Sarajevo