NAD MAJCINIM GROBOM

RS poslije bombardovanja SRJ

Bombardovanjem SRJ od strane NATO pakta doslo je do potpunog razdvajanja politickih centara moci u RS i biracke volje

Banjaluka, 30. mart 1999. (AIM)

SR Jugoslavija toliko je mala zemlja za ono sto je snaslo da nad svojom teritorijom jedva da moze da pogodi avion NATO-pakta a da on ne padne u neko blize inostranstvo. Sala ili ne, tek, kao i padalice Atlantskog pakta, nista od svega ovoga sto se dogadja na desnoj obali Drine nece ostati samo tamosnja stvar. U trenutku kada avioni NATO-pakta iz Brisela dobijaju naredjenja da su se pet dana sepurili na jugoslovenskom nebu i da je red da udare kako Bog zapoveda, beznadezno postoje dvije RS: jedna koja iskreno strepi iz nacionalnih i moralnih razloga, i druga koja citavu tragediju prati telegramima podrske i obaveznim pitanjem: a gdje sam ja tu. Nekako je ispalo da su u prvoj grupi uglavnom oni koji na izborima biraju, a u drugoj oni koji na izborima bivaju birani (ili ne budu, ali, svejedno, misle da jesu). I taman kada covjek pomisli da su politicari na vlasti u RS pali toliko nisko da osim njihovih pozadina nema vise nicega ispod njih, oni nadju nacina da iznenade pa propadnu jos malo. Eto objasnjenja kako je za samo pet dana NATO bombardovanja SRJ doslo do potpunog odvajanja politickih centara moci u RS od raspolozenja birackog tijela.

U nekim zemljama gdje politicari sve ono sto nije vlast ne tretiraju kao vjesala, bio bi to dovoljan razlog za odstupanje sa trona citavog kamiona politicara, bez obzira da li su smijenjeni, zamrznuti ili su pod povucenom ostavkom. Ali ta razrokost sa biracima upravo je iskljucivi razlog sto ce smijenjeni u RS uciniti sve da ne budu i odmijenjeni, oni pod ostavkom zalozice i posljednje zrno sebe da to prestanu da budu, dok ce zamrznuti ne samo da se odlede vec i sire. Medjutim, politicki zakoni imaju svoju logiku bez obzira sto srpski politicari foliraju kako su citali Hegela, od cega su zapamtili samo ono da, ako cinjenice ne valjaju, utoliko gore po njih (cinjenice).

SPOJENE POSUDE: Naravno, niko politicki pametan ne trazi od Banjaluke da se lati oruzja i da ono sto braca u SRJ promasuju na nebu pogadja na zemlji. Problem je, medjutim, sto je Banjaluci manevarski prostor dogadjajima u SRJ toliko smanjen da prosto nema mnogo varijanti koje joj obezbjedjuju opstanak, tim prije sto te varijante uporno zaobilazi. A malo je toga proteklih godina bilo sto se dogodilo u Srbiji da nije naslo put da se mnogo drasticnije dogodi u RS. Podsjecanja radi, mali su bili izgledi da Biljana Plavsic ili Milo Djukanovic uspiju ista sa svojim demokratskim promjenama da nije bilo visemjesecnog studentskog protesta u Srbiji, koji je medju Srbe ubacio virus demokratije. Istina, taj virus jedino je ostao neiskoristen u Srbiji, gdje je tadasnja opozicija pokazala kako je neizljecivo fascinirana Slobodanom Milosevicem i kako niko od njih ne vjeruje da je svijet izmislio efikasniji nacin za vladanje narodom od njegovog. Plavsicevoj i Djukanovicu za sve to trebalo je tek malo vise vremena. Sa druge strane, tadasnji studentski protest u odnosu na napad NATO-a na SRJ tek je malo vise od bezazlene djecije zurke na koju je u neko doba zbog preglasne muzike upala policija. Dakle, napad NATO-a jedva da je poceo, a vec su proizvedeni neizbrisivi efekti. Prvi je katastrofalan. Naime, kada u Sarajevu zbog napada na SRJ likuju kao da su sve bajrame do sada pripremali samo da bi docekali ovaj, kada u Zagrebu sa uzdrzanim trijumfom kazu "samo neka bude brzo i efikasno", dok Djukanovic u Podgorici kao prevaren pokeras pita "zasto mene, ja sam u odlasku", kada u Banjaluci kraj Srbije kakve se sjecaju docekuju sa zeljom da jedni drugima posljednji put posole ranu - svi oni zaboravljaju da se dogadja nesto sto ce ih pojesti sve redom.

VJECITA NEPRIJATELJSTVA: Najprije, bombardovanje SRJ i odnos jugoslovenske okoline prema tome pokazao je da ce trogodisnji pokusaj Zapada da pacifikuje Balkan kao rezultat pobrati nacionalizme i neprijateljstva, koji ce se vec moci smatrati vjecitim. O cemu se radi? Onog momenta kada demokratska Srbija (a to postoji, ma sta mislio Alija Izetbegovic) NATO rakete, sasvim logicno, nije dozivjela kao udarac u Milosevicevu glavu, vec u sopstvenu, nacionalizam i antizapadni duh u Srbiji pobijedili su na duze vrijeme. Kada Izetbegovic, Granic ili Dodik misle da je dobro sto su dovoljno daleko od Milosevica, od koga ih i u vazduhu i na zemlji dijele vojnici NATO-pakta, beznadezno se varaju, posebno dok isti ti vojnici sa teritorije Hrvatske usmjeravaju bombardere prema Srbiji ili dok sa Majevice ispaljuju rakete na Batajnicu. Zahvaljujuci prvoj raketi na Beograd, kojoj su se - koji manje, koji vise - obradovali, Izetbegovic nece vise moci da na svojoj teritoriji sinkretizuje Mekdonaldsove hamburgere i ilahije, jer ce ga oduvati pristalice pjesama koje se ne pjevaju s ustima punim govedjeg mesa, sve dok Srbin u komsiluku na konjskoj dlaci rimuje NATO i blato. Hrvatska se nece reformisati u zapadnu drzavu sve dok joj za vrat duva i poslednji krajiski desparados, kome nisu dozvolili da se skrasi ni na polupraznom Kosovu. Dodik ce u zapadni krug uvoditi RS sve dok ga tamo guraju ne vise zapadnim parama vec zapadnim cijevima. Koliko god to trajalo, godinu ili deset, on nece moci da se opusti, jer izbori ce jednom morati da se raspisu, a vrijeme je da mnogi politicki Srbi shvate da narod mnogo toga pamti kratko jedino zbog toga sto neke stvari pamti suvise dugo. Rijecju, bombardovanje Srbije prekinulo je za duze vrijeme procese demokratizacije i medjunacionalnog pomirenja u ex-Jugoslaviji, koji su se, iako kilavo, ipak kretali u nekom pravcu. Bombardovanje Srbije, bez obzira da li ce Milosevic biti njegova posljednja zrtva ili prvi junak, i reakcija na taj dogadjaj za dugi niz godina usmjerice sudbinu Balkana u pravcu tamnog vilajeta, zemlje u kojoj se ne lijeze bez neceg gvozdenog pod glavom.

POSLEDNJA SANSA RS: Zato je RS ovih dana propustila mozda poslednju sansu da sprijeci takvu nacionalnu radikalizaciju formiranjem vlade umjerenog nacionaliste Mladena Ivanica, mozda posljednjeg covjeka u RS, spremnog da poslije svega brani tezu kako NATO vojnici u RS nisu okupatori i jedinog kome ce to povjerovati oni Srbi koji, dok rakete oru Srbiju, tvrde upravo suprotno. Slika majcinog groba, koju svakodnevno mogu da gledaju na Si-en-enu, bila je posljednja prilika da Srbi, bar zakratko, zarad sopstvenog opstanka, prekinu polemiku izmedju na krv zavadjenih pronacionalnog i prozapadnog bloka. Za to vrijeme vlast u RS prestace da pociva na ionako tankoj niti narodne volje, buduci da je Milorad Dodik beznadezno kompromitovan ne samo Brckim vec iskljucivim trazenjem saveza sa onima koji se pojavljuju u ulozi agresora na Srbiju. Paradoksalno, ali zbog toga on vise nije u stanju ni da bez upotrebe represivnog aparata

• svoga ili medjunarodnog svejedno - provodi dalje reforme, koje jesu kvalitet njegove vladavine, jer je postao zrtva vjerolomnih prijatelja i sopstvene volje za moc. Njegovom koalicionom partneru Biljani Plavsic, u trenutku kada je Milosevic ostvario svoj ideal i pod raketama se definitivno identifikovao sa Srbijom (i obratno), niko vise nece vjerovati da sve ono sto je govorila protiv Milosevica nije govorila i protiv Srbije. Zivko Radisic, kome je neko objasnio kako posljednja raketa uperena na Beograd nosi Milosevicevo ime, pokazao je politicku imaginaciju opstinskog refrenta za narodnu odbranu i ponovo pretrcao u grupu koja se izmedju biraca i NATO-a odlucila za barem trenutno ubedljiviji argument. Ne treba da se raduju ni Dragan Kalinic i Nikola Poplasen, koji, iako biljeze rast popularnosti, moraju da nadju zajednicki jezik sa Slogom, jer im se moze desiti da glasaci budu spremni da jednog dana zaokruze njihova imena na listicima, ali da njih na tim istim listicima jednostavno ne bude. RS se nasla posljednji put pred izborom: ili ce se dogovoriti ili ce i jedni i drugi biti pometeni zajedno sa teritorijom za koju vjeruju da je kontrolisu. Ne treba sumnjati u odsustvo politicke i nacionalne odgovornosti kod svih njih. Ono je definitivna kategorija i Srbi u RS zato nikada nisu bilki toliko blizu da najzad na sopstvenom primjeru shvate kako je pala Krajina. Jer, poslije napada na Jugoslaviju stvari ce se odvijati munjevitom brzinom: tolikom da se ono novih izbjeglica iz SRJ u RS odjednom zapita: a da nam nije bilo pametnije da stopamo tomahavke na glavu.

Zeljko Cvijanovic (AIM)