HOD PO JAJIMA

AIM, ZAGREB, 26.3.1999. Zracni napadi na SR Jugoslaviju, na iznenadjenje mnogih, nisu izazvali u Hrvatskoj neko posebno odusevljenje ili trijumfalizam. Naravno, da se "Odlucna snaga" prati s velikom pozornoscu, pa je Hrvatska televizija odmah u srijedu navecer nizom posebnih emisija izvjestavala o zbivanjima nad jugo-nebom i na jugo-tlu, ali glavna karakteristika, makar kad je o obicnom svijetu rijec, je ravnodusnost. U tramvaju, kaficima, na ulici, moglo se cuti po koje: "Tako im i treba", "Neka i oni osjete sto su sirene za uzbunu", "Bilo je i vrijeme" i u slicnom stilu, ali nisu se otvarali sampanjci ili slavilo pucnjavom. Istina, u Zagrebu je u cetvrtak primjecen ogroman broj policajaca, ali razlog sto je glavni grad poplavio bio je mnogo prozaicniji: na Trgu sportova okupilo se oko pet tisuca sindikalnih prosvjednika da bi vladi porucili: Ne stvarajte od nas Rusiju.

Shodno svom, inace, suzdrzanom stavu kada je rijec o Kosovu, a na tragu davno izrecene Tudjmanove ocjene kako je to unutrasnja stvar Srbije i Jugoslavije, vrlo oprezno u cetvrtak se oglasila i hrvatska diplomacija. Zadatak da iznese sluzbeni stav Zagreba dobio je ministar vanjskih poslova dr. Mate Granic. Za to prvo ocitovanje odabrao je Sabor gdje upravo traje maratonsko zasjedanje Zastupnickog doma. Iz tog manje vise mirnog govorenja, u kojem se podrzava akcija NATO-a, ali i podsjeca da je Hrvatska bila za mirno rjesenje, nije bilo niti potpirivanja pozara, niti govorenja o zlocinu i kazni, zamjetno je da se Hrvatska odlucila za posma drugu taktiku. Granic je tako vrlo oprezno, svjestan da hoda po jajima, ili vrucoj zeravici, izjavio da je Hrvatska dala suglasnost za prelet NATO-aviona, ali i da je od SAD trazila cvrste garancije u slucaju akcije odmazde iz SRJ, iako je Hrvatska u stanju se i sama obraniti.

Hrvatski je ministar upozorio na stete koje je njegova zemlja vec pocela trpjeti, osobito u turizmu i zracnom prometu, jer su zatvoreni svi aerodromi. No, ono sto se tek dalo naslutiti iz Granicevih rijeci mnogo je jasnije precizirano na sjednici vlade. Premijer Matesa je izjavio kako je stav SAD prema Hrvatskoj neposten, jer ono sto su dobile zemlje NATO-a ili Partnerstva za mir (garancije) nije dobila i Hrvatska, iako se zapravo pridruzila tim zemljama. Sada se pokazuje kakve su posljedice toga sto Hrvatska nije ukljucena u Partnerstvo za mir, premda se od nje ocekuje suradnja kao da je primljena u clanstvo.

Zahtjev je vise nego jasan: ukljucite i nas. To bi prema onome sto je izjavio sluzbeni Zagreb trebao biti cilj hrvatske diplomacije dok bombe padaju po SR Jugoslaviji, jer tek sada je vidljivo koliko je Hrvatska na vjetrometini i zapravo usamljena, bez definiranog statusa u redizajniranom svijetu, a posebice Evropi. Mo, pitanje je da li "regionalna sila", kako to voli reci Tudjman, shvaca da ulazak u evroatlanske integracije znace i odricanje od primitivnog vidjenja toboznjeg krojaca vlastite sudbine? Naime, upitno je koliko zemlja tek izisla iz rata, u kojem je stvorila jaku vojsku, razumije sto je to novi svjetski predak i da li je spremna prihvatiti demokratske standarde koji potom slijede? Da li pri tom Hrvatska kada se radi, primjerice, o Bosni i Hercegovini, i dalje drzi figu u dzepu i pokusava loviti u mutnom, da li je spremna na normalizaciju odnosa sa svim susjedima, bez obzira sto je Clinton prvi put javno rekao kako je Hrvatska prva Miloseviceva zrtva?

A ove i slicne dileme bile su transparentne u spontanoj raspravi sto se vodila u hrvatskom parlamentu. Tako je gotovo svaki govornik, a izjasnile su se sve stranke, htio pokazati drzavnicku mudrost i civilizacijsku zrelost, pa ni oni najradikalniji nisu likovali, vec je svaki govor zapocinjao "nije nam drago kad padaju bombe i kad se gine, pa makar to bilo i u zemlji koja je to nama cinila". Zanimljivo je bilo osluhnuti i sto bi tko sada poduzeo ili uzeo. Tako predsjednik Hrvatske stranke prava Anto Djapic misli da bi ovu situaciju trebalo iskoristiti za diplomatsku ofenzivu i ugurati se u Partnerstvo za mir. Predsjednik Hrvatske ciste stranke prava Ivan Gabelica misli da je ovo trenutak za drugacije uredjenje BiH u okviru kojeg bi se Bosanska posavina formirala kao hrvatska zupanija. Zatrazio je i da Hrvatska vojska udje u Podunavlje. Na zemlju ih je pokusao spustiti predsjednik HSLS-a Drazen Budisa upozorivsi da se radi o nerealnim zahtjevima, jer Hrvatska zbog ove akcije nije u povoljnijem polozaju, vec ce zahtijevi prema njoj biti jos snazniji. Slicnog je misljenja i predsjednik Socijaldemokratske partije Ivica Racan, smatrajuci da je suludo pomisliti kako bi Evropa i Amerika dopustile Hrvatskoj ono za sto su kaznile Srbiju. Luka Trconic iz Hrvatske seljacke stranke smatra da je NATO-ova akcija prekretnica u odnosima na i oko Balkana, rijec je o pobjedi nad militantnim duhom, sto Hrvatskoj otvara sanse. Od Hrvatske svijet ocekuje - rekao je predsjednik Liberalne stranke Vlado Gotovac - pozitivan odnos u sredjivanju odnosa na Balkanu. Jedino su Srpska narodna stranka i njezin predsjednik MIlan Djukic napade NATO-a ocjenili kao primjer nepostivanja ratnog prava od strane imperijalnih sila koje tumace civilizacijske procese tako da sudbine malih naroda podredjuju svojim interesima.

I dok medju gradjanima vlada, ili prevladava, ravnodusnost, jer puna im je kapa vlastitih problema da bi se brinuli za tamo neko Kosovo, politicari su se podijelili. Sluzbena politika "Odlucnu snagu" vidi kao izravnu sansu za izlazak iz izolacije, mozda i nesvjesna sto je zapravo krajnji cilj NATO-akcije. Jastrebovi bi, iako to potajice sanja i Pantovcak, bombe i rakete iskoristiti da pokazu zube, da prekroje BiH, da konacno vrate Prevlaku, da vojsku upute u Podunavlje... Ozbiljna opozicija, pak istice da je ovo jasno upozorenje i Hrvatskoj, po kojoj istina nece padati bombe, ali ce zato zahtjevi za demokratizacijom drustva biti sve cesci, cvrsci i precizniji. Jedino sto je Hrvatska zasigurno dobila je kraj regionalnog pristupa, iako se zapravo nikada nije ni radilo o politickoj, ili nekoj drugoj alijansi, jer sada postaje jasno da Hrvatska ne moze cekati zemlje kao sto su Srbija, Albanija, Rumunjska ili Bugarska pa da zajednicki krene u Evropu. Hrvatska, doista, bez obzira koliko joj "Odlucna snaga" slabila njenu i tako nejaku ekonomiju, ima sansu, ali pitanje je da li sadasnja rukovodeca garnitura na celu s Tudjmanom, koji uporno suti, uopce razumije gdje se i u cemu ona krije.

GOJKO MARINKOVIC