KAKO CE TVORCI RATA OCACUVATI MIR?

BOSANSKOHERCEGOVACKA TRAGIKA

AIM, SARAJEVO, 23.03.1999. U Sarajevu je izvrsen atentat na doministra federalne policije Jozu Leutara. Za klasicno teroristicko djelo podmetanja bombe u automobil niko nije preuzeo odgovornost, a ljecnici se bore za Leutarov zivot. U istragu oko rasvjetljavanja atentata ukljucio se i FBI, sto pokazuje rjesenost Amerikanaca (ne Bosanaca i Hercegovaca, nazalost) da atentatora pronadju i sacuvaju Daytonski sporazum ozbiljno uzdrman posljednjim desavanjima u Federaciji BiH ali i Republici Srpskoj.

Naime, politicki realitet Bosne i Hercegovine ovu cetvrtu godinu od potpisivanja Mirovnog sporazuma pokazuje da su, kao i prvog dana, uostalom, njegovi zagovornici iskljucivo americko-evropski tutori mira, a konstantni protivnici sporazuma - tri vladajuce nacionalne oligarhije u zemlji. Tvrdnja Jacquesa Klaina, zamjenika Visokog predstavnika u BiH, da je "Daytonom zaustavljeno ubijanje, ali ne i rat" izvrsno oslikava stanje u zemlji: gotovo svi protagonisti i zagovornici bosanskohercegovackog rata i dalje su na pozicijama s kojih odlucuju o buducnosti BiH, politika susjednih zemalja (Srbije i Hrvatske) jos uvijek se temelji na ideji etnicki podjeljene Bosne, a strani vojnici svojim prisustvom sprijecavaju veca ubijanja u ovom periodu politickih ili teroristickih ratova domacih aktera na vlasti.

Zapravo, Bosna i Hercegovina danas neodoljivo podsjeca na sredinu koja je 1992. docekala krvavi rat ovih prostora. Zajednicka vlast ne funkcionira, tri strane podupiru svoje paralelne sisteme i nacionalne paradrzave, a unezvjereni narodi ili se mole da do rata ne dodje, ili da "njihovi" u nekom novom sukobu ovaj put izadju kao pobjednici. Nakon atentata na doministra policije Jozu Leutara, Hrvatska demokratska zajednica u BiH odlucila je proglasiti moratorij na sve funkcije koje njeni kadrovi obnasaju u zajednickim institucijama drzavnih i entitetskih vlasti. Takva odluka pravda se tvrdnjom da su za teroristicki akt nad Leutarom odgovorni najvisi lideri bosnjackog naroda, dakle Izetbegoviceve SDA, te da je to posljednji i krunski dokaz o nemogucnosti zajednickog zivljenja i neophodnosti treceg, hrvatskog entiteta u BiH. Politizacija atentata na doministra Leutara nije, naravno, ostala samo na razini hrvatskog optuzivanja bosanjackih partnera u vlasti, vec se kao ocekivani eho vratila u formi Izetbegoviceve optuzbe da je upravo ekstremistima u HDZ-u najvise odgovarao ovakav terorizam e da bi isprovocirali daljnju realizaciju svoje paradrzave Herceg-Bosne. Slicnu je situaciju prije sedam godina Izetbegovic rjesavao uvodjenjem u igru, odnosno najvise institucije vlasti, nekih sebi lojalnih Hrvata poput Ive Komsica ili Stjepana Kljuica, medjutim danas mu prisustvo medjunarodne zajednice ne dozvoljava da uz hrvatske ili srpske "lutke na koncu" izigrava multietnicku vlast pod iskljucivom bosnjackom kontrolom i dominacijom.

Neposredno prije moratorija HDZ-a na funkcije u vlasti slicno su ucinili i kadrovi koji u najvisim organima vlasti drzave BiH dolaze iz redova srpskog naroda, odnosno teritorija Republike Srpske. Bosanski su Srbi, pak, zamrznuli svoje funkcije nezadovoljni arbitraznom odlukom o brcanskom distriktu te Westendorpovom smjenom nekooperativnog, sada vec bivseg predsjednika RS Nikole Poplasena. Stoga je Bosna i Hercegovina danas de facto obezglavljena drzava, cije je funkcioniranje, time i samo postojanje, veoma upitno. Naime, BiH postoji u mapama i planovima NATO snaga i americko-evropskih administracija, dok u stvarnosti unutar priznatih granica ove drzave ne postoji niti Predsjednistvo, niti Vijece ministara, niti drzavni, pa ni federalni parlament!

Mada predstavnici medjunarodne zajednice u BiH, oliceni u Uredu Visokog predstavnika Carlosa Westendorpa, vec par dana papagajski ponavljaju da ne prihvataju moratorij, zamrzavanje funkcija ili bilo kakvo neparticipiranje u vlasti, cinjenica je da su ovakvim odlukama samo legalizirane i objelodanjene pozicije ekzluzivnih "zastitnika" nacioma u BiH. Te se pozicije nisu sustinski promijelile od perioda otpocinjanja rata u BiH, vec su zarad nametnutog Mirovnog sporazuma i dolaska vojnika NATO-a evoluirale u rat nesto drukcijim sredstvima - opstrukcijom Sporazuma, sprijecavanjem povratka u svrhu ocuvanja etnicki cistih prostora te multipliciranjem nesigurnosti zarad ocuvanja totalitarnih vlasti koje u procesu privatizacije prerastaju u enormno bogate porodicne imperije.

U Bosni i Hercegovini, dakle, ovu cetvrtu godinu Daytonskog mira konacno se zapocinje igrati otvorenih karata: mirovni sporazum nije, niti moze biti izraz politicke volje niti jedne nacionalne oligarhije u BiH, te se njegova implementacija ne moze ni ocekivati od autoriteta (su)odgovornih za bosanskohercegovacki rat. Ovakva istina otvoreno je lupila u lice tvorce Mirovnog sporazuma za BiH koji su se proteklo vrijeme utopijski nadali da ce okrenuti politicki kotac be-ha vlastodrzaca od ratnohuskackog nacionalizma ka demokratizaciji i tranziciji zemlje.

Sto se onda moze uciniti u obezglavljenoj zemlji koja prezivljava najtezu krizu odrzavanja mira od njegovog potpisivanja do danas? Nesluzbeno se govori o mogucnosti organiziranja izvanrednih izbora na razini citave BiH s unaprijed izmjenjenim izbornim zakonom koji bi, za razliku od dosadasnjeg, prednost davao strankama s gradjanskim predznakom odnosno kandidatima koji ce moci obezbijediti odredjenu broj glasova pripadnika sva tri konstitutivna be-ha naroda. Kako takav izborni zakon moze direktno ugroziti kandidaturu bilo kojeg clana jednonacionalnih stranaka na vlasti, s obzirom da je tesko zamisliti da bilo koji njihov kandidat bude biran i od strane druga dva naroda, jasno je da su nezadovoljstva vladajucih krugova u BiH okrenuta ka Uredu Visokog predstavnika u cijem je mandatu i mogucnost prijevremenih izbora u BiH. Mada je Carlos Westendorp javno opovrgao mogucnost organiziranja izvanrednih izbora, to se ovdje dozivljava vise kao smirivanje nacionalnih autoriteta na ciji povratak u institucije vlasti Westendorp racuna, ako nista drugo ono zbog ocuvanja legaliteta daytonskih instutucija BiH do novih izbora. Naime, produbljavanje krize medjunarodnoj bi zajednici ostavilo tek dvije mogucnosti - napustanje BiH sto za rezultat ima njen politicki i vojni poraz, ili pak zavodjenje totalnog protektorata nad BiH za sto zapadna diplomacija niti ima dovoljno politicke volje, niti snage.

Mogucnost da se novim izbornim zakonom i prijevremenim izborima obezbijedi drukcije politicko okruzenje za otpocinjanje istinskog procesa tranzicije BiH i ustolicenja samoodrzivog mira, potvrdjuje postojanje i rad danasnje jedine zajednicke institucije u BiH - Vlade u sjeni. Svojim kontinuiranim radom Alternativno ministarsko vijece - u kojem, za razliku od legalnih instucija vlasti, predstavnici razlicitih nacija, konfesija ili politickih stranaka oba entiteta nisu medjunarodnom silom dovedeni za zajednicki stol - pokazuju da problem nije u nacionalnoj razlicitosti vec politickoj slicnosti tri nacionalne oligarhije u borbi za etnicke teritorije. Zapravo, jedino saopcenje koje su ovih dana potpisali pripadnici razlicitih nacija, stranaka i entiteta je upravo ono Vlade u sjeni u kojem se tvrdi da je najveca kriza nakon okoncanja rata u BiH prouzrokovana iskljucivo opstrukcijom Daytonskog sporazuma od strane be-ha vlastodrzaca.

Dakle, period od potpisivanja Mirovnog sporazuma do danas - koje su medjunarodni posrednici u BiH solomonski nazvali period "konsolidacije mira" - vise-manje su protracene godine s gotovo nikakvim pomacima a stalnim pokusajima cementiranja teritorijalno-etnicih pretenzija rezima na vlasti. Kako ni cetvrta strana u BiH - medjunarodna zajednica, dakle - nema bas sirok izbor mogucnosti izuzev konacnog uspjeha Mirovnog sporazuma, ocito je da ce se morati oslanjati na one snage unutar BiH koje taj sporazum istinski zele ali i mogu implementirati. Sadasnji vlastodrzci, valjda je to konacno jasno, to zasigurno nisu.