DOGOVORNA TRANZICIJA

AIM, ZAGREB, 14.3.1999. Do prije samo nekoliko dana takav susret cinio se nemogucim, a ipak on se ne samo dogodio nego je i protekao u znaku upravo napadne obostrane ljubaznosti. U Zagrebu su se sastali predsjednik najvece hrvatske opozicijske stranke, SDP-a Ivica Racan, i predsjednik bosansko-hercegovackog HDZ-a Ante Jelavic. I izjave koje su zatim dali bile su pravi raritet za ovdasnju politicku scenu. Jelavic je izjavio da cvrsto vjeruje kako ce bez obzira tko pobjedi na narednim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, ona nastaviti brinuti o polozaju hrvatskog naroda u BiH. Ovo je prvi put da netko iz celne garniture HDZ-a ovako javno i otvoreno naglasi mogucnost da ta stranka izgubi izbore, i to je nesumnjivo veliki psiholoski poen za opoziciju, posebno SDP, pogotovo jer je zaradjen od izravnog izbornog konkurenta.

Racan je na tu galantnu gestu odgovorio za nijansu suzdrzanije, ali ipak u duhu onog sto je izjavio njegov mostarski sugovornik. Rekao je da se njegova stranka protivi osnivanju treceg entiteta u BiH, ali je dodao da medjunarodna zajednica treba imati sluha za trazenje bh-Hrvata, jer se na taj nacin najbolje otklanjaju sve glasniji zahtjevi za reviziju Daytona. Neocekivano priblizavanje hrvatske opozicije s HDZ-om BiH, i to bas u kljucnim pitanjima buducnosti BiH, zateklo je, cini se, i stranacku centralu HDZ-a u Zagrebu. Doduse, Jelavic je prije susreta s Racanom bio u vec ritualnom posjetu Tudjmanu, i izjavio da on nema nista protiv njegovih kontakata s hrvatskom opozicijom.

U odredjenoj mjeri ovo otvara mogucnost da se radi i o dogovornom pokusaju da se o, opet sve vrucijim, bosanskim temama, postigne konsenzus svih vecih politickih stranaka u Hrvatskoj. S druge strane, hrvatska opozicija je i u vrijeme najvece ratne homogenizacije nekako izbjegavala taj konsenzus barem o bosanskom pitanju. Zato je ipak vjerojatnije da se radi o nekoj vrsti prestrojavanja za posttudjmanovsko razdoblje, kojeg zagrebacka sredisnjica HDZ-a vise ne moze zaustaviti, nego eventualno samo pokusati pokvariti. Tako je glasnogovornik Tudjmanove stranke, Ivica Ropus, istog dana izjavio da je do susreta doslo na inicijativu opozicije, kako bi ona ispravila neke krive stavove o BiH i polozaju Hrvata u njoj.

Racan i Jelavic iznijeli su, medjutim, drukciju, za opoziciju mnogo povoljniju verziju, da je do susreta doslo na obostranu inicijativu. Ovo odaje da, koliko god se pravio ravnodusnim, HDZ ipak s nervozom gleda na ova do jucer nezamisliva koketiranja opozicijskog Zagreba i Mostara. Doduse, treba vidjeti da li su nervozni i pristase SDP-a, koji nicim nisu bili pripremljeni za ovo priblizavanje HDZ-u BiH, koji slovi kao najzilavija i nacionalno najekstremnija utvrda Tudjmanove stranke. Iznenadjenje je tim vece sto unutar opozicije upravo kulminiraju nesuglasice oko modela suradnje za parlmentarne izbore.

Istina, do izbora je jos razmjerno puno vremena. Trebali bi se odrzati koncem ove, a najkasnije pocetkom iduce godine, sto znaci da jos ima vremena da opozicija uhoda suradnju. Ali vjerojatno je sasvim malo onih koji otprve nece primjetiti da se, evo, SDP i HSLS (dan poslije Racana, s Jelavicem se susreo i Drazen Budisa) sastaju s izravnim izbornim rivalom bas u trenutku kada su njihovi odnosi s izbornim saveznicima, ostalim opozicijskim strankama, zapali u veliku krizu. Do nje je doslo zbog opiranja spomenute dvije stranke da se u okviru opozicijske "sestorke" (osim njih tu su jos Gotovcevi liberali, Tomcicevi seljaci, Cacicevi narodnjaci i Jakovcicevi istarski regionalisti) utvrde cvrsce forme zajednickog djelovanja.

To ponajprije znaci da SDP i HSLS nisu voljni donijeti zajednicki izborni program sestorke, tvrdeci da je za to jos rano, ili da za tim uopce i nema potrebe. Po srijedi je ocito strah da se sestorka, koja sada funkcionira kao labava i neobavezna udruga, preko noci ne pretvori u koaliciju, koja bi vezala ruke vecim strankama na izborima, a one to ne zele. SDP, HSLS i HSS vec su objavili da ce istupiti samostalno na izborima, a suradjivati ce, i to parcijalno, s ostalima samo ako se odrzi sadasnji mjesoviti, vecinsko-proporcionalni izborni sistem, sto je malo vjerojatno. Nasuprot tome, ostale clanice sestorke, a to su redom manje opozicijske stranke (LS,HNS,IDS) tijesno su upucene jedne na druge - i zasigurno ce zajednicki istupiti na izborima - a uvjeravaju da ce i sestorka bolje proci na biralistima sto se bude cvrsce vezala.

Ankete pokazuju da je najveci broj gradjana blizi ovoj drugoj opciji, bez obzira sto nju zagovaraju stranke koje ne kotiraju visoko u cestim testiranjima javnog misljenja. To, uostalom, priznaju i u vecim strankama i zato pokusavaju ipak barem djelomicno izaci u susret toj zelji javnosti najavljujuci skoro donosenje minimalnog zajednickog programa opozicije (Racan), odnosno donosenje takvog programa kada budu poznata izborna pravila po kojim ce se raspisati izbori (Budisa). Ali, to ne otklanja dojam da su velike opozicijske stranke zakocile udruzivanje opozicije, javno se zaleci da su male stranke previse nestrpljive i da robuju "frustriranom" dijelu javnosti, a tajno mozda poduzimajuci korake, od kojih bi prvi mogao biti bas susret Racana i Budise s Jelavicem.

Nije, naime, iskljuceno da se sada aktiviraju svojedobni planovi o "dogovornoj tranziciji", gdje bi opozicija u nekom obliku - ne mora otvoreno - suradjivala s onim dijelom HDZ-a kojeg drzi umjerenijim i za kojeg vjeruje da ce ostati znacajan politicki cinilac i nakon Tudjmanovog odlaska. To bi moglo biti objasnjenje sto sestorka nikako da potpise sporazum o postizbornoj koaliciji, sto znaci i obvezu o nesuradnji s HDZ-om, iako se na rijecima svi odavno slazu da bi to trebalo uciniti. Takodjer, opozicija je bez jasnog obrazlozenja otkazala protestne skupove koji su trebali poceti koncem ovog mjeseca, zbog eskalacije radikalizma u vladajucoj stranci i odbijanja da se javno stave na tapet spijunske afere koje su posljednjih mjeseci potresale zemlju.

U zbrkanim objasnjenjima ove odgode, neki clanovi sestorke pribjegli su tehnickim objasnjenjima (sprijecenost nekih opozicijskih celnika), drugi politickim (da se spusti lopta nakon sto je radikalizam HDZ-a navodno splasnuo). Tako je opci dojam da je opozicija jos jednom, po tko zna koji put, propustila uspostaviti djelotvoran kontakt s debelo zapustenim gradjanstvom, samo zato sto joj je jos jednom bilo vaznije osluskivati sto se dogadja u HDZ-u, i tome prilagoditi svoju taktiku.

To je, uostalom, vec doslo do izrazaja kada su se prije nekoliko tjedana Racan i Budisa odazvali pozivu da odu na razgovore s Tudjmanom. Tada su na ostre kritike ostalih opozicijskih stranaka i nezavisnog tiska, nespretno objasnjavali da su to ucinili samo zato da se sasvim ne zatre kultura dijaloga. No, citavih mjesec- dva poslije toga doista je zamro svaki dijalog, i to ne samo s HDZ-om, nego je on bio visestruko otezan i s opozicijskim partnerima u sestorki. Tako je postalo bjelodano jasno da dijalog mozda i jeste maksimum za rabijatni HDZ, ali za opoziciju to je samo minimum, od kojeg se tek pocinje voditi politika. Osim, naravno, ako iza posljednjih kontakata s HDZ-om stvarno ne stoje tajni planovi o "dogovornoj tranziciji", sto se sad vise ne moze iskljuciti.

MARINKO CULIC