PROCES USTASKOM ZLOCINCU NA CEKANJU

AIM, ZAGREB, 11.3.1999. Dinku Sakicu zdravlje se popravilo, pa ce, kako kaze njegov odvjetnik, vjerojatno biti spreman da za nekoliko dana (15. ozujka) sjedne na optuzenicku klupu. Prvi pocetak sudjenja pred Zupanijskim sudom u Zagrebu nije uspio, jer je bivsi zapovjednik jasenovackog logora dan prije dozivio zdravstveni incident. Lijecnici-sudski vjestaci ustvrdili su da Sakic nije sposoban za pracenje sudskog postupka te da bi taj napor mogao ugroziti i njegov zivot.

Cudnu koincidenciju da se inace vrlo vitalan optuzenik razboli bas uoci pocetka procesa mnogi su primili s rezervom. Jedan je odvjetnik primijetio da ce Sakicu "ruke uvijek drhtati" te da je on, za svoje godine, u dobroj kondiciji. Predstavnici zidovskih organizacija, koji su u Zagreb stigli s namjerom da prate sudjenje, takodjer su izrazili odredjenu skepsu, usput ironicno primjecujuci da osumnjiceni za zlocine pocinjene nad Zidovima u vrijeme Drugog svjetskog rata cesto obolijevaju od cudne bolesti "wiesenthalizma". Jasna je to aluzija na Simona Wiesenthala, najupornijeg progonitelja vinovnika holokausta. Uz kurtoazno razumijevanje za zdravstvene probleme optuzenika, zidovski su predstavnici izrazili nadu da nije rijec o taktici odugovlacenja. Neki od njih predlozili su da Sakica pregledaju inozemni lijecnici, spomenuli su to i u razgovoru s Tudjmanom i hrvatski je predsjednik pristao, ali su iz suda to obecanje brzo relativizirali.

Napadna obzirnost suda prema Sakicevom zdravstvenom stanju izaziva sumnju i zbog tretmana njegove supruge, Nade Esperanze Sakic, svojedobno angazirane u logoru Gradiska. Uhapsena i Hrvatskoj izrucena nakon svog mnogo poznatijeg muza, ona je nedavno pustena iz pritvora, kako je receno, zbog nedostatka dokaza. Odmah potom najavila je da ce od hrvatske drzave traziti odstetu za tri mjeseca provedena iza resetaka, zapravo u zatvorskoj bolnici, ali je od tog zahtjeva odustala; trazit ce samo da joj se osigura smjestaj, socijalno i zdravstveno osiguranje. Njen odvjetnik kaze da je odustajanje od odstete - znak zahvalnosti.

Nada Sakic zaista ima razloga da bude zahvalna Hrvatskoj. Ovih je dana objavljeno da ce biti zbrinuta u starackom domu, iako se inace na smjestaj u takve ustanove ceka godinama. Jos je veci razlog za zahvalnost cinjenica da ju je Hrvatska zapravo spasila od izrucenja SR Jugoslaviji. Sve je jasnije da je Zagreb njeno izrucenje trazio samo zato da je Argentina, gdje je zivjela, ne bi predala Beogradu. Samo je na taj nacin, naime, moguce objasniti nelogicnost da su argumenti, koji su bili dostatni za izrucenje, odjednom postali nedostatni za optuzenje.

Sumnjicavost prema hrvatskom drzanju u slucaju Sakic potjece i iz prethodnog iskustva, iz svega onoga sto je prethodilo otvaranju tog procesa. Tudjman je jos u ljeto 95. godine predstavnicima nekih vaznih zidovskih organizacija obecao da ce Hrvatska, cim zavrÜi rat, nastojati da pravdi privede sve krivce za holokaust nad hrvatskim Zidovima (kako se nedavno saznalo, u tom je razgovoru posebno apostrofiran upravo Sakic), ali kad je doslo to vrijeme - nista nije poduzeo. Reagiralo se tek kad se to vise nije moglo izbjeci. Nakon sto se Sakic, u intervjuu argentinskoj televiziji, raspricao o svojim jasenovackim danima, priznajuci da je bio zapovjednik ustaskog logora, jeruzalemski Centar Wiesenthal zatrazio je od Argentine da ga uhapsi, a od Hrvatske da zatrazi njegovo izrucenje i da mu sudi.

U tom intervjuu Sakic je za "hrvatski Auschwitz" ustvrdio da je za njegova zapovjednistva, od studenoga 1942. do listopada 1944., bio "radni logor u kojem su Zidovi imali samoupravu, a mi nikada nismo polozili ruku ni na jednoga zatvorenika", "kada sam ja bio tamo nitko nikoga nije smio ni taknuti", a "ljudi su jednostavno umirali prirodnom smrcu", ponekad i "od epidemije tifusa, ali zasigumo nije bilo nikakvog ubijanja.."

Posebno je nezgodno ispalo sto se Sakic u istom dahu izbrbljao da se sastao s predsjednikom Tudjmanom za njegova posjeta Argentini, da su zajedno proveli sedamnaest minuta i dogovorili se za novi susret. Iako su s Pantovcaka pozurili da saopce kako se hrvatski predsjednik nije sa Sakicem posebno sastao ni vodio poseban razgovor, vec da ga je susreo na jednom prijamu, cije uzvanike on nije birao, demanti je zvucao neuvjerljivo. Izmedju ostaloga i zato jer je predsjednik Hrvatske u Buenos Airesu, svom argentinskom kolegi Carlosu Menemu, izrazio "duboku zahvalnost u ime hrvatskog naroda zato sto je Argentina primila brojno hrvatsko iseljenistvo, i one koje nitko nije htio, koji su se nasli na vjetrometini poratnih zbivanja, koji su izgubili svoju domovinu, drzavu i rat. To nisu bili ratni zlocinci ni fasisti, kako ih je desetljecima nazivala beogradska kampanja, vec najvecim dijelom rodoljubi koji su se borili za stvaranje hrvatske drzave".

Upravo u vrijeme Tudjmanova posjeta Argentini Sakic je otvorio srce za hrvatske medije. Novinarka, koja je bila u pratnji hrvatskog predsjednika, napravila je s njim opsiran i benevolentan razgovor. U intervjuu, koji je objavljen u jednom privatnom magazinu, Sakic je izrekao set skandaloznih i utuzivih tvrdnji. Rekao je: "Ponosam sam na svoju proslost, na sve sto sam cinio. Obavljao sam duznost prema svojoj domovini."; "Danas se matematicki moze dokazati: da nije postojala NDH cetiri godine rata, nikada ne bi moglo doci do 30. svibnja 1990. NDH je bila temelj na kojemu je izgradjena danasnja Hrvatska."; "Jasenovac nije bio nikakav sanatorij, ali nije bio ni muciliste kakvim ga prikazuju Srbi."; "Mi nikoga nismo stavljali u logor zbog njegove vjere ili rasne pripadnosti... Mi nikoga nismo diskriminirali ... samo one koji su bili neprijatelji hrvatske drzave."; U Jasenovac su "upucivani svi oni kojima je bilo dokazano da su radili na rusenju i unistenju hrvatske drzave i koji su bili opasni za javni red i sigurnost."; U Jasenovcu "nije bilo masovnih ubijanja", "pomor je bio prirodan i normalan."; "Danas kad bi mi se pruzila prilika doci na istu duznost, prihvatio bih. Ponavljam, isto bih ucinio.". Taj Sakicev intervju nije izazvao nikakvu pozornost hrvatskih pravosudnih organa, pa utoliko stoji teza da je sudjenje zapovjedniku jasenovackog logora - Hrvatskoj nametnuto.

Optuznica protiv Sakica takodjer izaziva sumnjicavost. Drzavni ga odvjetnik tereti zbog toga sto je zatocenike podvrgavao teskom fizickom radu, izgladnjivanju, tjelesnom i dusevnom zlostavljanju; sto je u Jasenovcu likvidiran znatan, a poblize nepoznat broj bolesnih i radno nesposobnih; sto je mucio zatocenike zbog navodnih prijestupa, a pripadnicima Ustaske obrane dopustao da ih sami bez povoda, iz obijesti, zlostavljaju i ubijaju; sto je sustavom kolektivnog kaznjavanja usmrcivao nasumce odabrane zrtve; sto je dao likvidirati grupu logorskih glazbenika, a dvojicu osobno usmrtio. Sakic se tereti i za ubojstvo logorasa dr. Petra Boskovica. U optuznici se navodi da je zbog inkriminiranog Sakicevog ponasanja nastupila smrt vise od 2.000 osoba. Optuzen je samo za zlocine pocinjene u razdoblju od travnja do studenog 1944, kada je obnasao duznost prvog zapovjednika konc-logora.

Neki ovdasnji nezavisni pravnici s negodovanjem primjecuju da se Sakic ne tereti za genocid, iako su ustase u Jasenovcu, ubijali primjenjujuci rasne zakone, ubijali su s namjerom da potpuno ili djelomicno uniste neke etnicke ili vjerske skupine. Tako Vladimir Primorac, priznajuci da su i genocid i zlocin protiv civilnog stanovnistva, za sto se Sakic kazneno progoni, po zaprijecenoj kazni jednako teski, ali je "politicki, pa i pravno gledano, genocid na ovim prostorima ipak nesto odiozniji". Kao "cisti promasaj" on navodi cinjenicu da rjesenje za provodjenje istrage zlodjela u tvornici smrti tretira kao djela pocinjena "protiv politickih protivnika tadasnje Nezavisne Drzave Hrvatske", odnosno kao djela protiv "politicki nepocudnih osoba". S takvim je obrazlozenjem i trazeno Sakicevo izrucenje, sto sada obavezuje i limitira kazneni postupak protiv zapovjednika jasenovackog logora.

Mnogi smatraju da je sudjenje Dinku Sakicu prilika da se Hrvatska suoci sa svojom prosloscu. Zasad se cini da se drzavnom vrhu, u cijim je rukama ipak dirigentska palica, nikako ne zuri u to suceljenje.

JELENA LOVRIC