SLABOST ILI ODLUCNOST REZIMA

Podgorica Mar 8, 1999

Srbija i dalje na mitinzima

Uporede li se sve dosadasnje hajke protiv globalne "antisrpske" zavjere, nikad ozvaniceni antiamerikanizam, nije dosegao ovakvu mjeru kao na sadasnjim mitinzima i u rezimskim medijima. Jedni u tome vide odlucnost samog Milosevica da ovog puta ide do kraja, pa makar to znacilo i zracne udare, a drugi ukazuju kako ga je sa kosovskom eskalacijom Vasington proglasio za glavnog uzrocnika svih kriza u regionu, pa sada Milosevic "silom misica" nastoji ponovno da se nagodi i izbori za titulu faktora mira i stabilnosti..

AIM, PODGORICA, 8. 3. 1999. (Od dopisnika AIM iz Beograda)

"Amerika ima avione, bombe i brodove. Mi imamo Kosovo i Metohiju, Srbiju i Slobodana Milosevica". Ovako je 7. marta clan Glavnog odbora Socijalisticke partije Srbije (SPS) Radovan Pankov, na mitingu u Backoj Palanci oslikao odnos snaga. Skandiranjem "Srbija, Srbija", "Slobo, Slobo", "Nedamo Kosovo" - sve sa zastavama i transparentima - okupljeni su podrzali govornike koji su izricali odlucno "Ne" rasporedjivanju stranih trupa u pokrajini, posebno NATO.

Kao u Backoj Palanci, slicno je vec desetak dana u cijeloj Srbiji, a bogami, ne zaostaje ni Crna Gora. Na mitinzima po sportskim halama ili tribinama u domovima kulture, predstavnici SPS-a, Jugoslavenske levice (JUL), Srpske radikalne stranke (SRS) i crnogorske Socijalisticke narodne partije (SNP) porucuju da nema te cijene koja nece biti placena u suprotstavljanju NATO, kao i da "nema te srpske ruke koja ce potpisati predaju Kosova". Posebno je bio upecatljiv potpredsjednik republicke vlade i radikalski lider Vojislav Seselj 27. februara u Zemunu. Ako Amerikanci napadnu, rekao je on, mnogi ce Srbi stradati, ali "Siptara na Kosovu vise nece biti".

Da netko ne bi pomislio da je rijec samo o jos jednoj od kampanja podrske mudrom rukovodstvu (oko trideset minuta u centralnom drzavnom TV Dnevniku svake veceri), ovih dana su se pobrinuli celnici drzavne pregovaracke delegacije iz Rambujea dr Ratko Markovic i predsjednik Srbije Milan Milutinovic. Na sastanku tima 5. marta, konstatirano je da se "trazi da se potpise sporazum o kome u njegovom najvecem delu (preko 56 stranica) nikad nije raspravljano, ni u okviru Kontakt grupe ni u razgovorima, uz to, da cinizam i prevara budu veci, trazi se, od partija albanskog separatistickog i teroristickog pokreta, da potpisu sporazum koji su sami napisali, odnosno trazi se od njih da NATO okupira Kosovo, da sporazum bude privremen, a da se posle tri godine organizuje referndum ...".

Ukratko, na stolu je navodno "grubi falisifikat ranije dogovorenog dela teksta politickog sporazuma". Dan kasnije, dr Markovic i Milutinovic u pismima ministrima vanjskih poslova drzava clanica Kontakt grupe su zahtjevali da se obustave kampanja i manipulacije, tj. da se albanskim predstavnicima onemoguci potpisivanje "nepostojeceg sporazuma".

Sve ovo je, u stvari, trebalo da predstavlja odgovor Beograda na americku inicijativu da predstavnici albanskih politickih partija na Kosovu i ilegalne Oslobodilacke vojske Kosova (alb - UCK) potisu sporazum u paketu, dakle - politicki dio i vojni aneks, prije 15. marta, za kada je zakazan nastavak pregovora o Kosovu. Sumnje nema da je Vasington Markoviceve i Milutinoviceve stavove uzeo na znanje, kao i da ni najmanje ne namjerava da se ravna po njima. Medjutim, UCK se mnogo uspjesnije nego srpska diplomacija pobrinula da, za sada, strategiju i planove NATO-a zaglavi u zitko blato balkansko. Ne samo da njenim komadantima nije ni na kraj pameti da bilo sto potpisu, vec su krenuli u novu ofanzivu, sto ce reci - u otmice i ubojstva civila, napade na policiju, napade na kafice i slicno.

Ocito, cilj im je da prije ili kasnije isprovociraju odgovor srpskih snaga bezbjednosti - da se, "uz malo srece" ponovi tragedija poput one iz sela Racak - pa da polete krstarece rakete i avioni iz baza NATO. Koliko Albanci (UCK) vjeruju da su zapadnu alijansu u stanju staviti pred svrsen cin, cini se i da svjedoci neuspjeh bivseg senatora i kandidata za predsjednika SAD, Roberta Dola da u Skopju, (5. mart) kao izaslanik drzavnog sekretara Medlin Olbrajt privoli politicke predstavnike kosovskih Albanaca na prihvatanje sporazuma.

Beograd je, znaci, dobio na vremenu. U tom kontekstu, rezimske tribine i mitinzi podrske imaju svrhe: kako u jacanju pregovarackih pozicija, tako i kao pocetak izborne kampanje. Nisu radikali tek uzgred nedavno primjetili da je drzavna televizija nije emitirala izvjestaj sa nekog njihovog skupa "gdje je bilo i ministrara", a obanrodovala sve ostale gdje su se socijalisti i julovci nizeg ranga nadmetali u patriotizmu.

Medjutim, ni Amerikanci, odnosno njihovi zapadni saveznici, ne sjede skrsteni ruku. Ako se predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milosevic vec ne moze pritisnuti na Kosovu i oko Kosova, ima gdje moze. Dogadjaji u Republici Srpskoj 5. marta odvijali su se kao u kakvim kratkim vijestima CNN-a: Visoki povjernik medjunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu Karlos Vestendorp najprije je smijenio predsjednika RS radikala Niklolu Poplasena, navodi se, zbog "zloupotrebe ovlastenja, ignorisanja volje naroda, izazivanja trajne nestabilnosti..."; glavni arbitar za Brcko, Roberts Oven proglasio je ovaj grad samoupravnim i neutarlnim distritiktom pod medjunarodnim nadzorom; premijer RS Milorad Dodik, koga Poplasen otkako je izbaran bezuspjesno pokusava smjeniti, zbog odluke arbiraze u vezi sa Brckim, podnio je ostavku; predsjednik troclanog predsjednistva BiH socijalista Zivko Radisic, uslijed svega, zamrznuo je svoju funkciju... Sada se, u kontekstu svega ovoga, vidi da razoruzavanjem 311. brigade Vojske Republike Srpske od strane SFOR-a - NATO se, eto, obezbjedjuje od svake potencijalne opasnosti, jer nitko ne moze reci da prijetnji sa ove strane Drine, makar se u obzir uzele samo Seseljeve, nije manjkalo.

Koliko je sve ovo skupa zaista povezano, tesko je utvrditi, ali gotovo da je sigurno da se diplomatski prostor sluzbenog Beograda, koji je iz godine u godinu sve uzi, primice svojim krajnjim granicama. Uporede li se sve dosadasnje hajke protiv globalne "antisrpske" zavjere, nikad ozvaniceni antiamerikanizam i uopce, antizapadno raspolozenje, nisu dosegli ovakvu mjeru. Jedni u tome vide odlucnost samog Milosevica da ovog puta u nepopustljivosti zaista ide do kraja, pa makar to znacilo i zracne udare; drugi pak ukazuju kako ga je sa kosovskom eskalacijom Vasington proglasio za glavnog uzrocnika svih kriza u regionu, pa sada tvrde da iza svega stoji njegova namjera da se "silom misica" ponovno nagodi, to jest da ponovno postane "glavni faktor mira i stabilnosti". U tom pravcu, nakon kraha Rambujea, ali i americke inicijative sa kosovskim Albancima, najavljen je i dolazak majstora za nagodbe sa Milosevicem - Ricarda Holbruka.

Sigurno je jedno. Ovdasnji rezim je u toku protekle decenije navukao na sebe toliku medjunarodnu odioznost, da pritisaka, ucjena i ultimatuma zaista nece manjkati, kao i tvrdih usiju za one stavove u kojim je zaista u pravu. Medjutim, Milosevic je upropastio svega cega su se on i njegovi trabanti dotakli, da je takav zavrsni racun neizbjezan. Jedino u sto se sluzbeni Beograd moze uzdati su nesuglasice izmedu velikih sila, pa tu ako se nesto ucari - ucari. Povijest uci da nitko sa takvom racunicom nije dobro prosao.

Filip Svarm (AIM)