"SIBENSKA BALADA" O LAGANJU I UBIJANJU

AIM, ZAGREB, 7.3.1999. U ovom trenutku ne postoji ni najmanja sumnja da se u subotu, 6. veljace 1993. godine, u Sibeniku odigrao jedan suludi ratni igrokaz: prema novinskom svjedocenju bivseg zapovjednika sibenske vojne policije Marija Barisica, toga je dana - a bio je to dan uoci hrvatskih parlamentarnih izbora - Hrvatska vojska inscenirala napad srpske artiljerije na grad pod Subicevcem. Barisiceva storija kaze da su u fingiranju napada sudjelovala dvojica vojnih policajaca - medju njima i on osobno - te dvojica pirotehnicara, a cijeli je taj igrokaz imao i neizbjeznu logisticku podrsku Hrvatske televizije, koja je snimila fingirani napad i poslije ga ovdasnjoj javnosti izrucila u svojoj uobicajenoj propagandistickoj formi.

Istoga dana u 22 sata i 30 minuta, u prostorijama sibenske vojne policije, Barisic je srocio sluzbenu zabiljesku u kojoj stoji da je zapovijed o izvodjenju laznog topnickog napada izdao nacelnik stozera 113. brigade Hrvatske vojske Davor Skugor, a istu su naredbu oko 14 sati potvrdili pukovnik Mihael Budimir, tadasnji zapovjednik 72. bojne Vojne policije, i pukovnik Tvrtko Pasalic, bivsi nacelnik sibenskoga centra Sigurnosno-informativne sluzbe (SIS), koja djeluje kao jedna od tajnih sluzbi Ministarstva obrane. Naredba je izvrsena oko 15 sati, a prije toga je, pise Barisic, s ekipom Hrvatske televizije - koju je vodila novinarka Silvana Mendjusic - cijela stvar precizno dogovorena, kamere su postavljene na fiksirana postolja i sve je bilo spremno za jos jednu manipulaciju u obavjestajno-novinarskoj reziji. Ta rezija, ustvari, nije bila osobito vjesta, ali ni posebno opasna - granate, naime, nisu ispaljene iz minobacackih cijevi, nego su aktivirane na zemlji kako bi se postigao zeljeni vizualni i zvucni efekt. Osim dvaju recenih pirotehnickih efekata, lazni topnicki napad imao je, po svemu sudeci, i vrlo konkretnu politicku svrhu: dan kasnije odrzavali su se izbori za hrvatski Sabor. Kad su vec - u cilju sto boljeg izbornog rezultata - dva tjedna prije sibenskog slucaja u smrt poslali preko 150 hrvatskih vojnika u potpuno nepripremljenoj akciji "Maslenica", Franjo Tudjman i njegovi vojni stratezi nisu imali previse etickih dilema kad je posrijedi aktiviranje cetiriju "pisljivih" granata na brdima oko Kresimirova grada. Mario Barisic navodi da su dvije minobacacke granate od 120 milimetara aktivirali on i njegov kolega Milorad Paic, dok su druga dva projektila "potpalili" Sime Panjkota i Vinko Barisic.

"Posto mi je sve sto smo uradili postalo dosta simnjivo, a u slucaju da se nekada bude pravila bilo kakva istraga o ovom dogadjaju napisao sam sluzbenu zabiljesku pod punom krivicnom i materijalnom odgovornoscu", pise Barisic na kraju svoje sluzbene zabiljeske. Nakon Barisiceva svjedocenja "Globusu" - svjedocenja, naime, koje se tesko moze nazvati senzacionalnim otkricem, jer su za fingirani napad jos 1993. znali svi vazni ljudi u sibenskom stozeru Hrvatske vojske, lideri lokalnoga HDZ-a, ali i dobar dio sibenske javnosti, a prica o inscenaciji se, pored toga, spominjala u nekolicini novinskih napisa u "Feral Tribuneu" i "Slobodnoj Dalmaciji" - u hrvatskim je novinama krenula desetodnevna trakavica u kojoj su se o tom dogadjaju ocitovali gotovo svi oni ljudi, koje je bivsi zapovjednik sibenske vojne policije spomenuo u svojem iskazu.

"Jednu toliko benignu akciju ogranicenog taktickog znacaja, kao sto je lazna uzbuna, dignuti na takvu razinu da citava Hrvatska samo o tome bruji! Nema grada u Hrvatskoj gdje se nije sluzilo taktickim varkama koje su, na kraju krajeva, sastavni dio strateskog planiranja. To je samo jedna od niza lukavstina kojima smo se posluzili u ratu", kazao je nekadasnji nacelnik stozera

1. brigade HV-a Davor Skugor i dodao: "Smatrali smo da ce doci do pravog granatiranja, jer su cetnici na Maslenici trpjeli strahovite gubitke i, ratnicki, poprilicno dobili batina. Oni su se negdje morali revansirati i logicno je bilo da ce tuci Sibenik. Bilo nas je strah da cemo imati strahovito mnogo zrtava vec pri prvom granatiranju". Ako je fingirani topnicki napad imao zadatak upozoriti Sibencane "na neposrednu ratnu opasnost", zasto su bile potrebne HTV-ove kamere i zasto je tu ordinarnu domovinsku laz trebalo objaviti cijeloj domovini?

Smiljan Reljic, sef Sluzbe za zastitu ustavnoga poretka u vrijeme sibenskoga slucaja, potvrdio je da se dogadjaj o kojemu je rijec uistinu zbio, a razloge pronalazi u unutarstranackim sukobima u HDZ-u. "Sve kasnije analize i razgovori koji su kasnije vodjeni dali su za pravo onima koji su sumnjali da je taj napad poduzeo netko s odredjenim ciljem. Laznim bombardiranjem grada pokusalo se minirati tadasnju sibensku vlast i pokazati kako ona nije sposobna zastititi gradjane i kako, bez obzira na sve pregovore koji su tada vodjeni, nije u stanju obraniti grad od agresije", govori Reljic.

Malo nakon Reljica, javila se i novinarka HTV-a Silvana Mendjusic, koja ni danas ne moze sa sigurnoscu potvrditi je li se radilo o laznom napadu. "Ako sam bila manipulirana, voljela bih to znati", kazala je Mendjusiceva koja je onog spornog dana, po vlastitom priznanju, bila obavijestena kako se pretpostavlja da ce doci do napada, no njoj u tome nije bilo nicega sumnjivog, jer su joj i u drugim ratom zahvacenim mjestima otprilike znali kazati kad ce uslijediti bombardiranje i gdje bi mogle padati granate. Silvani je Mendjusic, dakle, sve to bilo savrseno normalno, jer ona je "priopcenja Informativno-propagandne sluzbe Ministarstva obrane, uglavnom, uzimala zdravo za gotovo". Pritom nije bilo vazno sto ta saopcenja nemaju blage veze sa stvarnoscu i sto se njima obmanjuju gradjani; ne, to proslavljenoj ratnoj reporterki i novopecenoj fajterici protiv cenzure na HTV-u nije vazno, jer ona bi i danas "potpisala svaki svoj televizijski prilog". Premda joj, naravno, nije jasno je li 6. veljace 1993. godine bila izmapulirana ili nije. Oglasio se i Zupanijski odbor HDZ-a za Sibensko-kninsku zupaniju koji je zakljucio da je "posljednjim neodgovornim istupima u javnosti nanesena nesaglediva steta gradu Sibeniku, a posebice njegovoj povijesnoj ulozi u Domovinskom ratu", te da je jedini cilj novinskih napisa o sibenskom slucaju "blacenje i diskreditiranje HDZ-a i njegove uloge u stvaranju Hrvatske".

S cijelom pricom o laznom napadu - nedugo nakon sto se isti dogodio - bio je upoznat hrvatski vrhovnik Franjo Tudjman, koji je ubrzo oformio istraznu komisiju za rasvjetljavanje sibenskoga slucaja: ulogu prvog istrazitelja povjerio je svom sinu Miroslavu, tadasnjem nacelniku Hrvatske izvjestajne sluzbe (HIS), ali istraga - kao, uostalom, i sve druge istrage koje su inicirane s Pantovcaka - nije polucila nikakve rezultate, sto joj je, vjerojatno, i bila krajnja namjera. Razlog jalovosti spomenutih istraznih radnji, najvjerojatnije, lezi u rijecima generala Antona Tusa, koji je u vrijeme sibenskog samogranatiranja bio na funkciji glavnog vojnog savjetnika predsjednika Tudjmana. Tus, naime, ovih dana u novinama tvrdi da je naredba o laznome napadu dosla iz Zagreba i da tu akciju nije smislio nekakav lokalni zapovjednik. Dakle, sibenska bi prica - tim prije sto postoje snazne indicije da ona nije usamljena - mogla znacajno pridonijeti temeljitom redefiniranju svega onoga sto se u proteklih devet godina zbivalo na ovim prostorima. Novu bi se definiciju mozda moglo posuditi od Stjepana Mesica koji je nedavno izjavio da je trebalo malo i ratovati, e da bi se ostvarile tajne Tudjman-Milosevic nagodbe o granicama i preseljenju stanovnistva.

No, u svjedocenju Marija Barisica novinarima "Globusa" rezirani topnicki napad ne zauzima centralno i najvaznije mjesto; cini se, naime, da je samom Barisicu puno bitniji ostatak price koji govori o kriminalnim i zlocinackim aktivnostima pojedinih visokorangiranih osoba u hrvatskom vojno-obavjestajnom sistemu - osoba, uzgred, koje su se ovako ili onako zamjerile bivsem sefu sibenskih vojnih policajaca. Bez obzira na motive koji su Barisica naveli da progovori o sibenskim ratnim prljavstinama i bez obzira sto je cijeli slucaj, po svemu sudeci, plod zestokih frakcijskih sukoba u Tudjmanovoj partiji, njegova je storija neobicno vazna za dodatno rusenje imbecilnog mita o djevicanskoj cistoci hrvatskog domovinkog rata. Pitanje je samo koliko jos krvi treba ovdasnjoj javnosti da bi pljunula u tu sugavu laz na kojoj se Tudjmanov rezim odrzava sve ove godine. Kao sto je u rujnu 1997. ostala sokirana ispovijescu Mira Bajramovica o ubojstvima u Pakrackoj Poljani - premda se o toj svojevrsnoj tvornici smrti sve znalo puno prije - tako da se i sad malogradjanska Hrvatska ne prestaje sokirati krvavim sibenskim detaljima.

"Dana 5. ozujka 1992., u 8.00 sati, ratni zarobljenik Milorad Dj. zamolio me da dodje k meni na razgovor, sto sam mu i odobrio. Pozalio se da je zlostavljan. U proteklih nekoliko dana, u kasnijim nocnim satima, kad ja nisam bio nazocan u pritvoru, dolazio je Zeljko Maglov s jos nekolicinom vojnih policajaca te je u nekoliko navrata natjerao ratne zarobljenike Milorada Dj. i Rajka S. da se skinu goli i vode ljubav, tj. da izvode bludne radnje pred ostalim ratnim zarobljenicima", stoji u izvjestaju sto ga je zapovjednik sibenskog vojnog zatvora "Kuline" uputio ondasnjem nacelniku kriminalisticke sluzbe 72. bojne Vojen policije Mariju Barisicu. Barisic je taj izvjestaj proslijedio drzavnome vrhu, ali je, umjesto kazne, pukovnik Zeljko Maglov - kojemu se trenutacno sudi zbor rasirenog biznisa s kradjom i krijumcarenjem automobila iz Dalmacije u Hercegovinu, a za sto je predsjednik ove drzave, by the way, znao jos 1993. - nagradjen sakom domovinskom ordenja za "pokazanu osvjedocenu hrabrost i junastvo u ratu".

O razmjerima Maglovljeve "hrabrosti i junastva" svjedoci i sljedeci izvjestaj upravitelja vojnog kazamata "Kuline" s cijim je sadrzajem opet bio upoznat Franjo Tudjman: "Dana 18. 6. 1992. u vojni pritvor "Kuline" oko 18.00 sati, dosli su gospoda Frane Goreta, Tvrtko Pasalic, Zeljko Maglov i Ivan Livaja s jos nekoliko meni nepoznatih osoba. Odmah su trazili da im se dovede Marko M. rodj. 16. 11. 1959. g., civil koji je pred nekoliko dana doveden u pritvor. Marka M. sam ostavio kod njih u kancelariji, te smo ja i ostali kolege bili odstranjeni u dnevni boravak dezurnoga. Iz pravca kancelarije culi su se jauci, batinanje i zapomaganje Marka M. U jednom momentu do nas je dosao gospodin Goreta, koji je bio isprskan krvlju, i pitao gdje se moze oprati, na sto smo ga uputili u kupatilo", pisao je sef vojnoga pritvora. Doticni je nesto kasnije doznao da je "ratni zarobljenik Marko M. preminuo od posljedica mucenja strujom (poljski telefon) i batinanja, najvise od strane Zeljka Maglova i Frane Gorete". Potonji lik - inace, bivsi djelatnik mornarickoga SIS-a, koji je svoju savjest, kao sto smo vidjeli, oprao u kupatilu vojnoga zatvora "Kuline" - vec neko vrijeme mirno zivi u njemackome Saarburckenu i kazu da je jedan od najbogatijih Hrvata u toj zemlji.

Ova sibenska balada, u kojoj se masakar nad istinom preplice s masakrom nad neduznim srpskim civilima, mogla bi, zapravo, biti uvertira za masovno otkrivanje svih zlocina i svih svinjarija koje su pocinjene pod mudrim vodstvom vrhovnika Franje Tudjmana. Nema nikakve sumnje da ce prljavo rublje sve intenzivnije dolaziti na javno ispiranje sto se vise bude blizio dan parlamentarnih izbora, odnosno sto se vise budu zaostravali unutarpartijski obracuni u HDZ-u.

IVICA DjIKIC