PLASKI

"Plaski je uvijek bio Bogu iza ledja, ali nikad nije bio ovako bez ljudi", rekao mi je jedan povratnik Srbin u Plaskom. I doista, dnevno postoji tek jedna veza vlakom s 30-ak kilometara udaljenim Ogulinom, a i to u nedoba, i jedan jutarnji autobus koji vozi preko Plaskog do Saborskog, i nazad do Ogulina poslije podne. Malobrojni srednjoskolci tako moraju ustajati u pet ujutro da bi stigli na vlak koji iz Plaskog za Ogulin, gdje je najbliza srednja skola, krece u sest sati, da bi onda "gluvarili" od pola sedam do osam ujutro, kad se oglasava skolsko zvono.

Od nekadasnjih 6975 stanovnika (od cega je, prema popisu iz 1991. godine bilo 6850 Srba), tri godine nakon "Oluje" tek se njih oko dvije tisuce odlucilo vratiti u Plaski, iako ih je oko tri i pol tisuce podiglo dokumente. Svega 209 ljudi je ostalo u svojim kucama za vrijeme i nakon akcije "Oluja" 1995. godine. Jedan od njih, umirovljeni profesor iz plascanskog zaseoka Vera, kaze da nije imao problema: u "Oluji" su sudjelovali uglavnom njegovi bivsi ucenici, svi odreda korektni i spremni na pomoc. "Mnogo je gore bilo prethodnih godina, za krajiske vlasti. Ne samo politicki, nego i stoga sto uglavnom nije bilo struje, valjalo se svakako snalaziti", kaze.

Tocno nasuprot gradskog parka, na istoj strani gdje je zgrada Gradskog poglavarstva, ostaci su spomenika poginulima iz Drugog svjetskog rata. Jos stoje mramorni stubovi s ispisanim imenima zrtava, ali je centralni spomenik miniran. Minirali su ga, za krajinske vlasti, sami Srbi ("Sto su njima smetali partizani?", pitaju se neki od onih koji su se vratili u Plaski), a na podestu je pricvrscena, od nekakve plastificirane spage, sahovnica s prvim bijelim poljem i bez "krune" koja je dio drzavnog grba. Nasuprot parku, ured je Srpskog demokratskog foruma, u koji svracaju ne samo oni koji imaju neki problem, s dokumentima, povratom kuce, utvrdjivanjem penzije, nego i oni koji dodju na kavu i "casicu razgovora". Tamo je i jedini fotokopirni aparat u gradu, a uz svaki zahtjev Gradskom poglavarstvu valja priloziti fotokopiju osobne iskaznice ili nekog drugog dokumenta...

Djordje Maravic, advokat koji svakoga dana iz Ogulina dolazi na posao u ured SDF-a u Plaski, u kojem daje pravne savjete povratnicima i ostalim izbjeglima (ako zatraze pomoc), kaze da

• osim problema s penzijama - najveci problem predstavlja to sto, u ovom trenutku, 945 vlasnika kuca koji su se vratili u Plaski ne moze useliti u svoje kuce, jer su u njima smjesteni izbjegli iz Bosne i Hercegovine. Usprkos zakonima i programu povratka koje je hrvatska vlada usvojila, taj se problem ne rjesava. Naime, vlasti doista daju rjesenja o iseljenju kojima se ponistava negdasnje privremeno rjesenje o koristenju tudje kuce, ali sa clanom u kojem se kaze da ce se privremeni korisnik morati iseliti nakon sto mu se pronadje alternativni smjestaj - a on se ne nalazi, i tako je krug ponovo zatvoren.

Stevo Grba koji je upravo usao u kancelariju SDF-a potkrepljuje receno svojim primjerom: u njegovoj kuci koja ima dva zasebna stana stanuje samo Niksa Grizelj, izbjeglica iz Banja Luke u stanu na katu, dok je donja etaza prazna vec tri godine, otkako su tamo smjestene izbjeglice otisli u Ameriku. Vlasti ne dozvoljavaju Grbi da se useli u donju etazu svoje kuce, iako Banjalucanin Grizelj nema nista protiv. Nadlezni su naprosto konstatirali: "Vi ne mozete zajedno!", i tu je kraj price. Nedeljka Kosanovic u Plaskom vlasnica je katnice u cijem su prizemlju dva lokala - jedan je prije rata bio mesnica, drugi trgovina. Vratila se u Hrvatsku 1996. godine, i otad ceka da ponovo udje u svoju kucu u kojoj je cijelo to vrijeme troclana obitelj Berakovic, majka i sinovi Davorin, rodjen 1971. i Kresimir, rodjen 1972. godine, svi iz "Sremske Mitrovice bb".

Odlazimo do kuce oko koje vlada neopisivi nered od starih automobilskih guma i dasaka, pred kojom su parkirana dva "mercedesa" zagrebacke registracije i treci u nevoznom stanju, bez guma. Otvara nam mladji Berakovic koji, nakon pocetnog nepovjerenja, kaze da bi oni iselili da im se ponudi drugi smjestaj. Vratio se u Vojvodinu, nakon svega sto su prezivjeli, ne bi, kaze. Hocemo razgovarati s bratom, on odlazi u kucu preko puta, gdje navodno koriste garazu. Dok ga cekamo, vlasnica nam govori: "To je kuca mog sogora i sestre. U njoj je bio neki Bosanac koji je prije dvije godine otisao u Njemacku, a sad Berakovici koriste i tu kucu". Potom, stize Davorin Berakovic, mladic u radnom odijelu koji najprije kaze da ne zeli razgovarati, da bi potom rekao da je pobjegao iz Srbije zbog mobilizacija. Od 1996. je ovdje, "kuca mu ne odgovara, ali nema trenutno boljeg rjesenja". Vlasnica se nervira zbog ocjene o "losoj kuci", a on - iako s Domovinskim ratom veze nema - objasnjava da ona nema sto traziti u situaciji kad jos nisu zbrinuti invalidi i borci Domovinskog rata.

Ostali slucajevi su slicni. Vladimir Kraguljac vlasnik je dvije kuce - ne moze ni u jednu, iako su izbjeglice iz jedne otisli u Njemacku, a u drugoj zive tek supruznici Valentic. Danica Vecerinovic takodjer ne moze useliti u svoju kucu, jer ju koristi Mile Sertic koji ju je dobio da bi otvorio lokal "Kod Saborcanina". On se, naime, prijavio kao prognanik iz Saborskog, iako postoje podaci da je vlasnik stana u Zagrebu gdje i stanuje i gostionice u Velikoj Gorici. Cinjenica da je stan u njenoj kuci, koji je iznad lokala, prazan, njoj ne pomaze da se nakon godina potucanja po tudjim kucama vrati u svoju.

Obitelj Starcevic iz okolice Banja Luke stigla je u Plaski 1996. godine, preko Davora. Nakon 20-dnevnog boravka u Puli, vlasti su ih ukrcale u autobuse, dovezle ih u Plaski i smjestile u srpske kuce. Majka Anka Starcevic se sa suprugom koji je prosle godine umro smjestila u kucu Pere Sumonje, a danas s njom zivi i njen brat, ucitelj u plascanskoj Osnovnoj skoli. Sin Ilija sa zenom Danicom, Srpkinjom ciji su roditelji iz Bosne i Hercegovine izbjegli u Srbiju, i djecom zivi u novoj kuci Milana Sumonje u susjedstvu, dok su staru kucu pretvorili u spremiste alata i poljoprivrednih potrepstina. Pozivaju nas ljubazno u kucu, nude kavom i sokom, ali Danica, koja jos uvijek nema domovnicu, energicno kaze: "Ja odavde nikud ne idem! Neka mi nadju drugu kucu, pa cu izaci odavde!". Ilija potvrdjuje. On prima 720 kuna mjesecne pomoci i povremeno radi na sumskim poslovima, ali sve je to nesigurno - nema ni zdravstvenog osiguranja. "Nedavno su djecu zdravstveno osigurali, to je najvaznije", kaze Danica, majka prvoskolca i dvogodisnjeg Dejana koji se mota oko nas dok razgovaramo. Ilija i Danica su ogorceni, pa ne pristaju da vlasnicima dozvole useljenje bar u staru kucu, koju su pretvorili u spremiste svega i svacega: "Ne mozemo mi u istom dvoristu", kazu. Usput vade slike iz starog kraja u Bosni: tamo nicega, tek ostaci negdasnje kuce, jos pokoja cigla na temeljima, i nista vise. "Znamo mi da je ovo njihovo, ali mi smo sada ovdje i dok se nama nesto drugo ne nadje, ostajemo tu", kategoricni su, zboreci o navodnim nocnim pozivima telefonom pravih vlasnika, i isticuci da su oni medju rijetkima koji su vlasnike uopce pozivali u kucu i pocastili kavom. "Nisu to znali cijeniti, i sad ne zelimo ni da ih vidimo", kazu, dok se razgovoru pridruzuje i majka Anka, koja je posljednjih godina oboljela i muku muci s nabavkom lijekova, jer ni ona nema zdravstsveno osiguranje. "Najradije bih se vratila u Bosnu, kad bih imala kud. Da mi i obnove kucu, sto bih samo sa zidovima i sama u selu, kad se nitko drugi ne zeli vratiti?", zdvaja.

Potom odlazimo kod vlasnika Milana Sumonje i njegove supruge, smjestene s djecom u staroj drvenoj kuci ciji se vlasnik takodjer vratio i trazi da se isele od tamo. Sin lezi u krevetu u kuhinji

• gripa - kcer sjedi na stokrlici, majka Ruza iskuhava posteljinu, ali tockice od vlage nikako da iskuha. "Znamo da tvrde da smo ih uznemiravali telefonom, poslali su nam policiju. Ama ljudi, mi nemamo telefon u ovoj kuci, a tko bi nas pustio u jedan sat nocu u svoju kucu da telefoniramo i bilo koga maltretiramo?", govori nam Ruza, uzdisuci: "Da nam samo dozvole da se uselimo u staru kucu, pa nek` budu u novoj dokle god hoce!".

Odlazimo u Gradsko poglavarstvo. Tamo je Ivo Samardzic, pomocnik nacelnika opcine Plaski, takodjer Hrvat iz Bosne, ozenjen "iz tog kraja". Donedavno je bio povjerenik Vlade za opcinu Plaski, ali je potom na mjesto nacelnika opcine postavljen Anto Tukaric, izbjeglica iz Banja Luke, takodjer stanar tudje kuce, kojem su roditelji i ostala rodbina jos i danas u Banja Luci. Nacelnik Tukaric je u obilasku nekadasnje Tvornice celuloze, vjecitog gubitasa koji sada ne radi, ali dolaze delegacije privrednika ne bi li nekako nasli namjenu i danas vrijednim tvornickim halama. Gospodin Samardzic dobija dozvolu da govori za medije, i prica o problemima koji postoje, izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i propalim nadama da ce se i oni moci vratiti u Republiku Srpsku, ponosu sto je sigurnosno stanje dobro i nema medjunacionalnih trvenja, usprkos ratnim ranama koje jos nisu zarasle... Na pitanje da li cinjenica da su i on i nacelnik opcine izbjeglice iz susjedne drzave ima utjecaja na rjesavanje problema i vece povjerenje u vlast od strane izbjeglih bosanskih Hrvata nego povratnika Srba koji ne mogu u svoje kuce, odgovara nijecno, te istice da je deset vlasnika koji su vraceni u posjed svojih kuca, s obzirom na okolnosti, dobar rezultat.

U trenutku kad je stigao autobus, na ulici u centru Plaskog vise nije bilo nikoga. Izuzetak je jedino gostionica pokraj koje autobus staje, u kojoj se skupljaju Bosanci, ne i Plascani. Autobusom je otislo ukupno pet ljudi koji su imali nekog razloga da dan provedu u Plaskom ili Saborskom. Do sutra.

TATJANA TAGIROV