POSLIJE PRIVATIZIRANJA NEMA KAJANJA

GRADjANI I PRETVORBA IMOVINE

AIM, Sarajevo, 05.03.1999. Nakon visemjesecnih (pre)sabiranja, kalkulacija i pregovora, Vlada Federacije BiH utvrdila je na svojoj poslednjoj sjednici koliko ce iznositi pojedinacni iznosi za opsta potrazivanja gradjana u privatizaciji. Najmanji ulog sa kojim ce svi punoljetni gradjani
Federacije BiH ucestvovati u predstojecoj privatizaciji bice 1.900 maraka, konvertibilnih ili njemackih svejedno. Toliko ce dobiti svi drzavljani BiH koji su 31.3.1991. godine imali prebivaliste na podrucju Federacije BiH, bez obzira na to gdje se sada nalaze, uz uslov da su 28.11.1997. bili stariji od 18. godina.

Na ovaj iznos mogu racunati domacice i nezaposleni bez dana radnog staza. U prosjeku, iznos opstih potrazivanja gradjana bice znatno veci, jer se za svaku godinu radnog staza na ovih 1.900 dodaje jos 190 maraka. Ukupan iznos privatizacijskih certtifikata po ovom osnovu u FBiH iznosice sedam milijardi maraka.

Tako ce nekadasnji samoupravljaci, umjesto fabrika, od drzave dobiti certifikate kojima ce moci otkupiti drustvene stanove na kojima imaju stanarsko pravo, ako imaju, kupovati dijelove drzavnih preduzeca ili njihove dionice ili njima placati poslovne prostore koje ce prodavati opstine. Time ce drzava, po vlastitoj procjeni, izravnati racune sa svojim podanicima i nadoknaditi im, barem djelimicno, sve ono sto su tokom proteklih decenija ulagali u stvaranje tadasnje drustvene imovine, koja bi ponovno trebala biti vracena na pocetak, odnosno postati privatna. Buducim kapitalistima su na raspolaganju jos dva nacina za koristenje certifikata, da ih poklone ili prodaju za kes novac, ili neku drugu opipljivi vrijednost.

Time je pocetak privatizacije u FBiH postao malo blizi nego prije ove odluke. Da li slucajno, ova odluka federalne Vlade, o kojoj se prethodnih mjeseci u vise navrata bezuspjesno raspravljalo na njenim sjednicama, konacno je donijeta 24 sata nakon pres konferencije ambasadora SAD u BiH, Richarda Kauzlaricha, koji je otvoreno optuzio aktuelnu federalnu vlast da nepotrebno odlaze pocetak privatizacije i opstruira znacajniji ulazak stranih investitora.

Uslov bez kojeg ne moze biti ni govora o pocetku privatizacije u FBiH je konacno otvaranje jedinstvenih racuna gradjana sa evidentiranim svim njihovim potrazivanjima prema drzavi u vidu privatizacijskih certifikata. Na taj nacin, dug drzave prema svojim gradjanima po osnovu stare devizne stednje, neisplacenih penzija penzionerima u toku rata , kao i po osnovu njihovog ucesca u stvaranju drustvene imovine i neisplacenih vojnickih plata iz rata, bio bi izmiren.

Medju otvorenim pitanjima je i naknada za nacionalizovanu imovinu poslije drugog svjetskog rata. Zakon o restituciji jos uvijek nije donesen pa se sa sigurnoscu ne moze utvrditi ni kolike ce biti obaveze drzave po ovom osnovu. Nacelno, bivsi vlasnici bi bili obesteceni dodjelom privatizacijskih certifikata, mada je jos uvijek najspornije pitanje nacionalizovanih stanova oko kojih se vode i najzucniji sporovi u javnosti. Procjena je, da bi po ovom osnovu trebalo podijeliti bivsim vlasnicima certifikata u iznosu
oko dvije milijarde maraka.

I dalje ostaje nerijeseno pitanje vojnickih deviznih knjizica. Sa predstavnicima medjunarodnih finansijskih institucija u BiH , u jesen 1998. godine postignut je sporazum da ukupan iznos certifikata po ovom osnovu bude maksimalno sedam milijardi maraka. Problem je nastupio kada je ovaj iznos trebalo podijeliti izmedju dvije komponente Vojske FBiH, Armije BiH i HVO. Posto sporazum nije postignut krajem prosle godine arbitrirao je Visoki predstavnik medjunarodne zajednice u BiH, Carlos Westendorp, utvrdivsi omjer od 76 naprema 24 odsto, u korist Armije BiH. Iako je ova odluka Visokog predstavnika trebala biti konacna, predstavnici HVO i HDZ u federalnim institucijama vlasti odbili su da je prihvate smatrajuci je nepravednom. Jednostavno, hrvatska komponenta federalne vojske nije Agenciji za privatizaciju u FBiH dostavila listu sa pojedinacnim iznosima za pripadnike HVO, bez cega je prakticno nemoguce izvrsiti otvaranje pojedinacnih jedinstvenih racuna gradjana. Rezultat ovih natezanja medju federalnim partnerima, strankama SDA i HDZ, je kasnjenje privatizacije, koje je izgleda najvise zabrinulo predstavnike medjunarodne zajednice.

Poslednje najave federalnog premijera Edhema Bicakcica, da bi prvi izvodi mogli biti poslati gradjanima na njihove kucne adrese vec polovinom marta, u situaciji kada nema podataka za pripadnike HVO-a o njihovim neisplacenim ratnim platama, otvaraju niz pitanja. Tehnicki je izvodljivo poslati gardjanima izvode bez vojnickih certifikata, koji bi se mogli evidentirati naknadno. U praksi bi to moglo znaciti i tihu podjelu privatizacije na "bosnjacku" i "hrvatsku". Ukoliko bi se pocelo sa podjelom izvoda na kojima bi neki dobili evidentirane "vojnicke certifikate" a drugi ne, reakciju hrvatske strane ne bi bilo tesko predvidjeti. Posto su realni centri moci, kada se radi o provodjenju privatizacije, u rukama kantonalnih vlada i privatizacijskih agencija ne treba biti prorok da bi se predvidjelo dalje odlaganje privatizacije na podrucju kantona sa hrvatskom vecinom. Vec time bi osnovni koncept privatizacije u FBIH, brza i totalna privatizacija uz jednake sanse za kupovinu drzavne imovine na citavom podrucju FBiH za sve gradjane, bio u startu narusen. Ukoliko istovremeno ne bi bila na prodaju ponudjena drzavna imovina, u Neumu, Bihacu, Capljini, Sarajevu, i ostalim mjestima u FBiH, na gubitku bi bili svi njeni gradjani, a razloga za zadovoljstvo bi imali samo oni koji su u ratnom metezu na volseban nacin dosli do velikog novca. Novopeceni bogatasi odavno su "rezervisali" ono sto je preostalo od drzavnih preduzeca i jos je ostalo samo da i formalno verifikuju svoju novostecenu imovinu.

Ukoliko bi bojkotovanjem hrvatske iz "principijelnih razloga" bila ponudjena na prodaju samo drzavna imovina na podrucju sa bosnjackom vecinom, pretpostavka je da bi u tom slucaju nacionalna struktura novih vlasnika odgovarala stanju na terenu. U tom slucaju, precutno bi bilo priznato pravo po kome je presudno "ko je sta klapio" u ratu. Slijedom te logike, kasnije bi, bio izgladjen i "nesporazum" oko vojnickih deviznih knjizica a u privatizaciju bi usla i drzavna imovina na podrucju FBiH sa hrvatskom vecinom. Kupci bi u tom slucaju takodjer bili mahom hrvatske nacionalnosti, jer ne bi bilo fer od bosnjaka da se petljaju kada im je federalni partner prethodno dzentlemenski prepustio privatizaciju na "njihovoj " teritoriji bez uplitanja. Iako je citava dreka oko vojnickih deviznih knjizica nadignuta zbog "grozenih nacionalnih prava", stvarni motivi imaju malo dodira i sa nacijom i sa pravom. Na kraju balade, sirotinja bi bez obzira na nacionalnu pripadnost, dobila "mrvice" u vidu dionica besperspektivnih drzavnih preduzeca, dok bi "zasluzni", ratni profiteri i nacionalni dusebriznici ubrali kajmak, sve u ime dobrobiti "svog naroda". Time bi i onaj fantomski ,"treci entitet" dobio svoju ekonomsku zaledjinu, uz istovremeno podebljavanje vec postojecih linija podjela, kako u Federaciji BiH, tako i na nivou citave BiH. Postojeci politicki torovi u BiH time bi postali i ekonomski feudi lokalnih mocnika , gdje bi sprega izmedju politicke i ekonomske moci rezultirala nekom vrstom politickog "perpetum mobile" koji garantuje vjeciti ostanak na vlasti. Ili barem dok podanicka masa ne skapa u bijedi ili u ocaju ne posegne za radikalnim rjesenjem, novom raspodjelom politicke i ekonomske moci, sto se na Balkanu nikada nije desavalo bez potoko krvi.

Jos uvijek nije kasno da se sprijeci pretvarnje privatizacije u bezocnu pljacku i da se ona ucini onoliko koliko je to moguc postenijom i fer za sve ucesnike. Kakva ce zaista biti privatizacija u FBiH zavisi iskljucivo od aktuelne vlasti koja je donijela zakone i ima moc da sprijeci njihovu masovnu zloupotrebu. Na osnovu dosadasnjeg iskustva tesko je povjerovati da ce federalna vlast odoljeti izazovu i interes drustva kao cjeline staviti iznas interesa pojedinaca mocnika. Problem je samo sto posle tranzicije nema popravnog, odnosno "poslije privatizacije nema kajanja".

Drazen Simic AIM Sarajevo