KAKO SACUVATI VLAST

AIM, ZAGREB, 3.3.1999. Prepustili bismo vlast samo odgovornoj stranci - izjavio je ovih dana knjizevnik i clan najuzeg hrvatskog drzavno-stranackog rukovodstva, Ivan Aralica i izazvao pravu buru opozicijskih reagiranja. Opozicija je ovo procitala kao namjeru Tudjmana i njegovog HDZ-a da licitira s rezultatima predstojecih parlamentarnih izbora, i da tek kada vidi njihov rezultat odluci hoce li prepustiti drzavno kormilo ili ne.

Vjerojatno pod dojmom te provokativne najave, manje zapazeno prosla je druga Aralicina izjava iz istog intervjua, da ga nimalo ne uzbudjuje ako djelomicni bojkot koji opozicija vec nekoliko mjeseci provodi u parlamentu paralizira donji, Zastupnicki dom, a postedi gornji, Zupanijski. Ta izjava Tudjmanovog omiljenog knjizevnika (kojeg je on po rasirenom misljenju rukopolozio u "svog Krlezu")., govori da vladajuca stranka ne samo da ozbiljno racuna s mogucnoscu da izgubi izbore, koji se odrzavaju samo za Zastupnicki dom, nego da se i operativno priprema da prezivi poraz.

U tom bi, naime, slucaju Zupanijski dom, koji sada ima samo virtualne suspenzivne ovlasti, bio sasvim sigurno znatno ojacan i sluzio bi kao pretposljednja linija obrane HDZ-ove vlasti. Posljednju i najtvrdju obranu cinio bi, kao i sada, sam Tudjman, koji svojim golemim ovlastima nadkriljuje i zasjenjuje sve druge politicke aktere u zemlji. Te dvije linije obrane funkcionirale bi sve do 2001., kada se odrzavaju izbori i za Zupanijski dom, odnosno 2002., kada su predsjednicki izbori. Sve, dakle, izgleda unaprijed isplanirano i sigurno za vladajucu stranku, a ipak Aralicina izjava da ce se razmisliti o primopredaji vlasti, otkriva da vladajuci strepe od predstojecih izbora vise nego od ijednih prethodnih.

Razloga je vise, a na prvom mjestu bez sumnje Tudjmanova bolest. O novom pogorsanju njegovog zdravlja kao i obicno nista se sluzbeno ne kaze, ali su njegovi javni istupi primjetno prorijedjeni i na njima on u najmanju ruku ne izgleda dobro kao posljednjih mjeseci. Uz to, sva ranija pogorsanja zdravlja pratili su izljevi zlovolje i ljutitog zanovijetanja, sto se i sada dogodilo prilikom prisege novog clana Ustavnog suda, njemu ropski odanog Milana Vukovica. Tudjman nije mogao otrpjeti sto nekolicina ustavnih sudaca koji se ne ubrajaju u njegove obozavatelje, te ministar pravosudja, nisu kod sviranja himne drzali ruku na srcu, i to im je poslije svecanosti prisege praskavo i zamjerio (iako je rijec o stranackoj gesti uvrijezenoj u HDZ-u, a ustavni suci ne smiju pripadati strankama).

Drugi razlog za nervozu vladajucih je drasticno pogorsanje ekonomske situacije, koju protivno i najskepticnijim prredvidjanjima prati i pad industrijske proizvodnje, te jos drasticnije pogorsanje socijalnih prilika. Prvi put od hrvatskog osamostaljenja javljaju se spontani oblici samoorganiziranja radnika koji brane "svoje tvornice" od gramzivih novokapitalista koji su im nominalni vlasnici. Na valu tog nezadovoljstva sindikati najavljuju masovne proljetne prosvjede, a isto ce prvi put uciniti i komorne i zatajne opozicijske stranke.

Treci razlog je vjerojatni strmoglavi pad popularnosti HDZ-a, kojeg registrira niz istrazivanja, ukljucujuci cak i ona koja je narucio HDZ. Razlika izmedju tih i drugih istrazivanja je samo u tome sto po potonjima HDZ jos zadrzava relativnu vecinu (30-tak posto), dok je u drugima blizu toga da i to izgubi (20-tak posto), ili je vec izgubio (ispod 20 posto). U ovo se uklapaju i recentni lokalni izbori. HDZ je hametice izgubio izbore po gradskim kvartovima u Dubrovniku, gdje se zbila jedna od najvecih korupcionaskih afera u Hrvatskoj, dosegao je razinu koja po svemu sudeci predstavlja njegov maksimum. To je nesto vise od trideset posto, sto nije bilo dovoljno da se sacuva vlast, jer se opozicija pojavila u koaliciji koja je skupila puno vise.

Ovo uvodi u cetvrti strateski razlog nesigurnosti koja se uvukla u Tudjmanovu stranku. Ona ocito vise ne moze vladati sama, i prvi put njoj su koalicijski partneri potrebni ne samo zato da bi destabilizirala opoziciju, ili zato da bi pokazala kako vise nije stranka-pokret, koja kao kisobran natkriljuje cijelu parlamentarnu scenu. Sada su HDZ-u koalicijski partneri potrebni zato sto na drugi nacin jednostavno vise ne moze vladati. No, svi pokusaji da se privoli neku parlmentarnu stranku na suradnju vec dulje ostaju samo na Hrvatskoj stranci prava. Osim u Saboru, ta mala i radikalna stranka obavlja usluge za HDZ i izvan, gdje za njega skuplja glasove nostalgicara NDH, a istodobno mu sluzi i kao grudobran od optuzbi za isto.

Sve druge parlamentarne stranke ne samo sto odbijaju suradnju, nego su se udruzile u prilicno labavu, ali vec nekoliko mjeseci postojanu grupu "sestorice". U kakvoj koalicijskoj postavi ce sestorica izaci na izbore jos se ne zna, djelomicno zato sto je rijec o raznorodnoj grupaciji koja se tesko dogovara i oko svih drugih pitanja, a djelomicno zato sto se ceka kakav izborni zakon ce donijeti HDZ. U vladajucoj stranci takodjer dvoje sto uciniti, jer ni ona ne zna kakve ce poteze povuci konkurentska stranka, a i u njoj postoji neslaganje kakvu izbornu taktiku primijeniti.

Neslaganje nije samo tehnicke, nego i politicke naravi, jer po svemu sudeci postoji neslaganje da li sasvim zaostriti izborni sraz s opozicijom, ili joj ponuditi neke ustupke kojima ce se kupiti njenu naklonost u slucaju da pobijedi na izborima. U pozadini je ocito i borba za zauzimanje pozicija u stranci u post-tudjmanovskom razdoblju, pri cemu su se isprofilirale dvije struje. Jedna, cije interese tumaci potpredsjednik HDZ-a i Sabora Vladimir Seks, zagovara proporcionalni sistem, koji sada ne odgovara opoziciji, iako je ona inace njegov veliki zagovornik. Proporcionalni sistem destimulira naime, izborne koalicije - a sigurno je da ce barem dio sestorke koalirati - a ako se pojavi u formi cistog proporcionalnog sistema, dovodi i do prave poplave stranaka u parlamentu, sto po misljenju nekih politologa (Mirjana Kasapovic) moze biti uvod u programiranu anarhiju, a ova i u unaprijed isplanirani drzavni udar.

Drugi izborni model zagovara glavni Tudjmanov savjetnik za zakonodavna i ustavna pitanja Smiljko Sokol, iza kojeg zapravo stoji mocni Ivic Pasalic, koji u javnosti slovi kao zao duh brojnih korupcionaskih i obavjestajnih afera. No, mozda bas zbog toga on je spreman ici na takva izborna rjesenja, koja ce dati stanovite ustupke opoziciji, ili preciznije koja ce omoguciti da se s njom bolje trguje. Zato zagovara ostanak na mjesovitom izbornom sistemu, tj. na tome da se dio izbora obavi po proporcionalnom sistemu, a drugi dio, istina znatno smanjen, po vecinskom (izborne jedinice, u kojima je opozicija na posljednjim lokalnim i regionalnim izborima hametice pobjedjivala kandidate HDZ-a).

Dakako, nijedna od spomenutih struja nece odnijeti prevagu ukoliko tako ne odluci Tudjman. A on se po svemu sudeci jos nije odlucio, premda je Seks u jednom trenutku izjavio da njegov model ima najvise izgleda. Tudjman se najvjerojatnije jos nije odlucio ni o terminu izbora (krajnji rok je konac ove ili pocetak sljedece godine, ali se sve cesce nagadja da bi mogli biti i prije). Stovise, nedavno je prolongirana rekonstrukcija Vlade, koju je on najavio jos koncem prosle godine, a odgodjeno je i odrzavanje "malog kongresa" HDZ-a, i to cak za cetiri mjeseca. Ocito se nagomilalo previse nepoznanica, s kojima se Tudjman dosad nije morao baviti, i on je sada mozda prvi put u situaciji kada stvarno ne zna sto treba napraviti. Osim sto vec nekoliko mjeseci poput zamkova utvrdjuje niz drzavnih, paradrzavnih i nedrzanih institucija (medju ostalim i Ustavni sud), koji bi mu se trebali naci pri ruci ako stvari krenu lose.

MARINKO CULIC